igracina
20.02.2005., 17:52
08.08.2004. Društvo
POSLjEDNjA ŽELjA MARI SUZAN TRETON
Amanat crnogorske snahe
Kako je 84 godišnji Danijel Treton ispunio amanet svoje nedavno preminule supruge da joj pepeo prospe po Skadarskom jezeru u domovini njenog prvog supruga dr Dušana Lekića. Dostojanstvena porodična svetkovina. Priča Dušana Lekića dskorašnjeg počasnog konzula Francuske u Crnoj Gori
Raduš malo živopisno ribarsko selo, bolje reči „oko” na obali Skadarskog jezera, od srijede 4. avgusta je „zelena grobnica” nekadašnje crnogorske snahe Mari Suzan Treton, u ovom kraju poznatije kao „partizanske Marije”. Mari je, umrla u februaru ove godcine (u 85. godini) i posljednja želja joj je bila da jedna njena urna bude sahranjena u rodnom mjesetu Maronu u Francuskoj, a druga u zemlji njenog prvog supruga znamenitog dr Dušana Lekića, doktora filozofije sa Sorbone. Mari je na samrti ostavila amanet svom drugom suprugu Danijelu Tretonu da njen pepeo prospe u Skadarsko jezero, što je bez dvoumljenja prihvatio. Na skromnoj ali dostojanstvenoj svetkovini na Radušu bili su i Lekići da evociraju uspomene i na Meri i na dr Dušana, kojeg su četnici na svirep način (živog su ga bacili u jedan bunar u Staroj varoši u Podgorici) ubili u septembru 1943. godine.
Međutim, to je samo jedan dio ove neobične priče. Drugi nam je ispričao Dušan Duško Lekić, donedavno počasni konzul Francuske u Crnoj Gori, inače sinovac čuvenog dr Dušana Lekića, po kojem je uostalom dobio ime.
Bilo je to uoči Drugog svjetskog rata, priča Dušan. Uporedo sa prvim vijestima sa ratnim strahotama našoj porodici u Crmnici stigla je i jedna dugo očekivana Dušan se ženi. Francuskinja je, završila je visoke škole iz dobre je porodice javljao je moj stric. Međutim, čim su došli u Crnu Goru njega su zabrobili. Dvije godine je proveo u zarobljeništvu. Mari Suzan je sve to vrijeme bila na Cetinju. Nakon dvije godine tamnovanja Dušanov otac uspijeva da ga oslobodi. U tome mu je najviše pomogla italijanska kraljica. I čim je izašao iz zatvora Dušan je uzeo pušku i otišao u partizane. U Šestu crnogorsku. Zajedno sa njom je pošla i njegova supruga Mari Suzan partizanka Marija” kako je oslovljavao Blažo Jovanović 1969. i zahvaljivao joj što nikad nije „zaboravila Crnu Goru”. I zaista je tako. Kad je dvije godine poslije Dušanove smrti engleskim brodom otišla za Bari u jednu francuskoenglesku misiju, Mari je sa sobom ponijela dio Crne Gore pričala je kasnije Crmnicu, Cetinje, jezero... Tri godine poslije oslobođenja ponovo se udala u Kamerunu. Za Danijela Tretona De Golovog komandosa. Sa njim ima sina i kćerku. Prije toga bila je prva žena u pratnji generala Peronea šefa prve francuske vojne misije u Beogradu. Bilo je to krajem aprila 1945. Međutim, poslije diplomatije i Beograda Mari Suzan je otišla u daleku Afriku.
Punih deset godina smo se bavili eksploatacijom drveta, priča 84godišnji Danijel Treton. Kada smo se vratili u Evropu odmah je uspostavila stare veze sa Lekićima i Crnom Gorom. Crna Gora mi je postala druga domovina, govorila mi je. Te 1959. godine ponovo dolazimo u Crnu Goru. Mari se srela sa mnogim drugovima iz partizanskih dana. Ja sam se upoznao sa porodicom njenog bivšeg supruga, ovamo su dolazila i naša djeca.
To prijateljstvo od te godine do danas uopšte nije prekidano, nastavlja Duško Lekić. Gospodin Danijel je dosad u Crnu Goru dolazio preko dvadeset puta, a ja sam mnogo svojih francuskih dana proveo kod njega i moje strine Mari. To važi i za ostale članove moje porodice. Dolazili smo kao kod svojih. Danijel je uz to uspostavio čvrste poslovne veze sa inženjerima iz KAPa, „Javorka”, „Radoja Dakića”. Jednostavno rečeno, uvijek je bio prvi kad je trebalo organizovati tehničku pomoć Crnoj Gori. Za njegovu ljubav prema svemu što je crnogorsko ni sankcije nijesu bile nikakva prepreka. Sjećam se da je obično dolazio preko Albanije i da bih ga ja čekao na Božaju...
Šta ću kad sam veliki zaljubljenik u Crnu Goru, smije se Danijel. Kad je Crna Gora ovako lijepa. Što sam uvijek razumio želju moje supruge Meri da jedan njen dio zauvijek ostane ovdje, u njenoj drugoj domovini. Razumijem i moju unuku Ani kad kaže da je tamo u Crnoj Gori lijepo. Zbog svega toga danas sam ponosan što sam ispunio posljednju želju moje Mari.
KOMANDOS BROJ 180
Danijel Trenton se s ponosom predstavlja kao „komandos generala De Gola u Sjevernoj Africi”. Juče nam je pokazao „značku broj 180” na koju je posebno ponosan. Interesantno je naglasiti da su Suzan i Danijel Trenton i prije nego su se uzeli, zajedno učestvovali u jednoj partizanskoj akciji u Crnoj Gori.
Bilo je to u aprilu 1945. godine, kaže komandos broj 180, ja i Mari smo „dobili zadatak da se spustimo podobranima negdje u blizini Pljevalja i izvučemo jedan odred Italijana koji su ostali tamo. Tada sam, dobro se sjećam, bio poručnik kod generala De Gola. Inače, kao komandos sam učestvovao u mnogim akcijama u Africi, nalazio se u bezizlaznim situacijama. Međutim, u Africi je poslije rata bilo sve drugačije. Još kad je došla Mari Suzan, pa djeca...
Jovan Stamatović
--------------------------------------------------------------------------------
POSLjEDNjA ŽELjA MARI SUZAN TRETON
Amanat crnogorske snahe
Kako je 84 godišnji Danijel Treton ispunio amanet svoje nedavno preminule supruge da joj pepeo prospe po Skadarskom jezeru u domovini njenog prvog supruga dr Dušana Lekića. Dostojanstvena porodična svetkovina. Priča Dušana Lekića dskorašnjeg počasnog konzula Francuske u Crnoj Gori
Raduš malo živopisno ribarsko selo, bolje reči „oko” na obali Skadarskog jezera, od srijede 4. avgusta je „zelena grobnica” nekadašnje crnogorske snahe Mari Suzan Treton, u ovom kraju poznatije kao „partizanske Marije”. Mari je, umrla u februaru ove godcine (u 85. godini) i posljednja želja joj je bila da jedna njena urna bude sahranjena u rodnom mjesetu Maronu u Francuskoj, a druga u zemlji njenog prvog supruga znamenitog dr Dušana Lekića, doktora filozofije sa Sorbone. Mari je na samrti ostavila amanet svom drugom suprugu Danijelu Tretonu da njen pepeo prospe u Skadarsko jezero, što je bez dvoumljenja prihvatio. Na skromnoj ali dostojanstvenoj svetkovini na Radušu bili su i Lekići da evociraju uspomene i na Meri i na dr Dušana, kojeg su četnici na svirep način (živog su ga bacili u jedan bunar u Staroj varoši u Podgorici) ubili u septembru 1943. godine.
Međutim, to je samo jedan dio ove neobične priče. Drugi nam je ispričao Dušan Duško Lekić, donedavno počasni konzul Francuske u Crnoj Gori, inače sinovac čuvenog dr Dušana Lekića, po kojem je uostalom dobio ime.
Bilo je to uoči Drugog svjetskog rata, priča Dušan. Uporedo sa prvim vijestima sa ratnim strahotama našoj porodici u Crmnici stigla je i jedna dugo očekivana Dušan se ženi. Francuskinja je, završila je visoke škole iz dobre je porodice javljao je moj stric. Međutim, čim su došli u Crnu Goru njega su zabrobili. Dvije godine je proveo u zarobljeništvu. Mari Suzan je sve to vrijeme bila na Cetinju. Nakon dvije godine tamnovanja Dušanov otac uspijeva da ga oslobodi. U tome mu je najviše pomogla italijanska kraljica. I čim je izašao iz zatvora Dušan je uzeo pušku i otišao u partizane. U Šestu crnogorsku. Zajedno sa njom je pošla i njegova supruga Mari Suzan partizanka Marija” kako je oslovljavao Blažo Jovanović 1969. i zahvaljivao joj što nikad nije „zaboravila Crnu Goru”. I zaista je tako. Kad je dvije godine poslije Dušanove smrti engleskim brodom otišla za Bari u jednu francuskoenglesku misiju, Mari je sa sobom ponijela dio Crne Gore pričala je kasnije Crmnicu, Cetinje, jezero... Tri godine poslije oslobođenja ponovo se udala u Kamerunu. Za Danijela Tretona De Golovog komandosa. Sa njim ima sina i kćerku. Prije toga bila je prva žena u pratnji generala Peronea šefa prve francuske vojne misije u Beogradu. Bilo je to krajem aprila 1945. Međutim, poslije diplomatije i Beograda Mari Suzan je otišla u daleku Afriku.
Punih deset godina smo se bavili eksploatacijom drveta, priča 84godišnji Danijel Treton. Kada smo se vratili u Evropu odmah je uspostavila stare veze sa Lekićima i Crnom Gorom. Crna Gora mi je postala druga domovina, govorila mi je. Te 1959. godine ponovo dolazimo u Crnu Goru. Mari se srela sa mnogim drugovima iz partizanskih dana. Ja sam se upoznao sa porodicom njenog bivšeg supruga, ovamo su dolazila i naša djeca.
To prijateljstvo od te godine do danas uopšte nije prekidano, nastavlja Duško Lekić. Gospodin Danijel je dosad u Crnu Goru dolazio preko dvadeset puta, a ja sam mnogo svojih francuskih dana proveo kod njega i moje strine Mari. To važi i za ostale članove moje porodice. Dolazili smo kao kod svojih. Danijel je uz to uspostavio čvrste poslovne veze sa inženjerima iz KAPa, „Javorka”, „Radoja Dakića”. Jednostavno rečeno, uvijek je bio prvi kad je trebalo organizovati tehničku pomoć Crnoj Gori. Za njegovu ljubav prema svemu što je crnogorsko ni sankcije nijesu bile nikakva prepreka. Sjećam se da je obično dolazio preko Albanije i da bih ga ja čekao na Božaju...
Šta ću kad sam veliki zaljubljenik u Crnu Goru, smije se Danijel. Kad je Crna Gora ovako lijepa. Što sam uvijek razumio želju moje supruge Meri da jedan njen dio zauvijek ostane ovdje, u njenoj drugoj domovini. Razumijem i moju unuku Ani kad kaže da je tamo u Crnoj Gori lijepo. Zbog svega toga danas sam ponosan što sam ispunio posljednju želju moje Mari.
KOMANDOS BROJ 180
Danijel Trenton se s ponosom predstavlja kao „komandos generala De Gola u Sjevernoj Africi”. Juče nam je pokazao „značku broj 180” na koju je posebno ponosan. Interesantno je naglasiti da su Suzan i Danijel Trenton i prije nego su se uzeli, zajedno učestvovali u jednoj partizanskoj akciji u Crnoj Gori.
Bilo je to u aprilu 1945. godine, kaže komandos broj 180, ja i Mari smo „dobili zadatak da se spustimo podobranima negdje u blizini Pljevalja i izvučemo jedan odred Italijana koji su ostali tamo. Tada sam, dobro se sjećam, bio poručnik kod generala De Gola. Inače, kao komandos sam učestvovao u mnogim akcijama u Africi, nalazio se u bezizlaznim situacijama. Međutim, u Africi je poslije rata bilo sve drugačije. Još kad je došla Mari Suzan, pa djeca...
Jovan Stamatović
--------------------------------------------------------------------------------