igracina
20.02.2005., 17:23
SUSRETI: VELJKO VUJAČIĆ, CRNOGORAC IZ DIJASPORE
Da gledam crmničke krše
http://www.monitor.cg.yu/images/748_13.jpg
Na dogovoreni susret sa Veljkom Vujačićem autor ovog teksta krenuo je "naoružan" tek elementarnim činjenicama: nekadašnji "zelenaš" u vojsci Krsta Popovića, tada 22-godišnji Veljko je kraj rata dočekao u Italiji. Odatle 1948. godine odlazi u Australiju. Slijedi više od pola vijeka dobrovoljnog izgnanstva, nakon kog 2000. godine prvi put dolazi u Crnu Goru. Jesenas je Veljko četvrti put došao na Cetinje. Uz sina i snahu pratio ga je i tek rođeni unuk.
Vjernici Crnogorske pravoslavne crkve koji su i ovog januara prisustvovali nalaganju badnjaka na Trgu Kralja Nikole, Veljka Vujačića pamte kao jednog od ljudi čija je besjeda uveličala taj skup. Čitaoci Monitora mogu ga se sjetiti i kao aktera zanimljive polemike sa tadašnjim đakonom SPC Jovanom Plamencom iz 2002. godine.
Porodicu Veljka Vujačića zatičemo u iznajmljenom stanu koji koriste tokom četvoromjesečnog boravka u Crnoj Gori. Dok najmlađi, Vukan, u susjednoj sobi sniva spokojne snove osmomjesečne bebe - najstariji, Veljko, čita sa pažnjom koja zatiče gosta nepripremljenog za takav susret sa osamdesettrogodišnjakom.
On objašnjava, kao da se pravda: "Tražio sam godinama atlas Pavla Radusinovića 'Naselja stare Crne Gore', i nijesam ga mogao nać'. Ali sad, pošto smo došli, došao je jedan Vlahović koji živi u Novi Sad i radi kao kustos u biblioteku. On me pita - bi li ti htio neku knjigu. Kažem - ja bih htio mnogo knjiga."
Veljko pobroji nekoliko, mahom istorijskih naslova, pa nastavlja: "I eto, on je pošao tamo i preslikao mi ove knjige koje sam mu tražio. Baš i ovu 'Naselja stare Crne Gore', i, eto, počeo sam da je čitam. To ti je moje uživanje."
Dok stiže posluženje, Veljko nastavlja priču o svojoj svakodnevici u snijegom okovanoj crnogorskoj Prijestonici: "Ja sam ti kao stari kaluđer kad je na hadžiluk u Jerusalim. Po cio dan bi gleda napolje. I čitam, pričam, popijem jednu - dvije (ako bi ko brojao i više bi bilo, dodaje kroz osmjeh). Ali, nemam s' kim. Nema nas starijeh ljudi, a mlađe to ne interesuje. I tako. Fala Bogu, dobro me paze u familiji, ali nije mi niko kriv što sam davno rođen".
U to sin Vukota prinosi očevu kapu koja je ostala na stolu kraj knjige u susjednoj sobi. "Dobro", veli Veljko, "taman sam htio da rečem kako je ovđe samo pola mene - čim nema kape." To je dar mitropolita Mihaila, s nježnošću pominje prijateljstvo započeto prije četiri godine kada ih je, pri prvom susretu, zbližila ljubav prema Crnoj Gori i predanost obnovi Crnogorske pravoslavne crkve.
Veljko svojoj ulozi ne bi da pridaje značaj, ali se i iz pisanija Jovana Plamenca može podosta zaključiti. U martu 2002. Plamenac, polemišući s Monitorom, piše: "Bio sam prisutan kada je jedan Vujačić iz Ovtočića u Crmnici u svom rodnom selu crnogorčio na antisrpstvu sve pokazujući tekstove isječene iz Monitora. Onaj Vujačić se u međuvremenu upokojio, Bog da mu dušu prosti, ali zlo sjeme koje je posijao u rodnom selu počelo je da niče. Prošle godine za Svetog Nikolu nekoliko ovtočićkih kuća, koje su to uvijek radile, nijesu primile sveštenika da im prereže slavski kolač. U te kuće došao je Mirašev operativac Milutin..."
U Monitoru je pod naslovom "Ja sam pokojni Vujačić", objavljen odgovor Veljka Vujačića. Za ilustraciju, tek pasus: "Đakon sa puno 'hrišćanskog' gnjeva i mržnje izmišlja da sam na antisrpstvu crnogorčio, pokazujući tekstove isječene iz Monitora. Istina je ovo: ja zaista jesam pokazao vladici Amfilohiju jedan isječak iz Monitora, ali koji više kaže nego sva pisanija svijeh njih - od đakona do patrijarha. To je ona čuvena fotografija koja pokazuje Željka Ražnatovića i njegove 'tigrove' na prozorima cetinjskog manastira, do zuba naoružanijeh i spremnijeh da otvore vatru na 'braću Crnogorce"..."
U domu Vujačića razgovor se vraća u godine koje su prethodile Veljkovom odlasku iz Crne Gore: "S početka, od 41. godine, kad su komunisti digli ustanak pritiv okupatora ja sam, kao i svi Crmničani, bio tamo - sa njima. Ali, sve se to brzo rasulo", prisjeća se Veljko. "Nas su internirali u Albaniju, u Kavaju. Tamo smo bili šest neđelja. Kažu da je italijanska kraljica Jelena izdejstvovala da se svi Crnogorci stariji od 45 i mlađi od 18 godina puste kući. I tako je bilo."
Slijedi priključenje oružanim formacijama Krsta Popovića: "Mi se nismo zvali četnici, niti ih je među nama bilo. Ako je neko bio toliko Srbin, on je išao u Bjelopavliće, kod Baja Stanišića. Crmnički nacionalisti su", sjeća se Vujačić, "sa hiljadu pušaka dočekali kapitulaciju Italije. Tako je do decembra '44. i višednevnih borbi za Cetinje... Mi kažemo da je palo, oni kažu da su ga oslobodili, uglavnom, tako je to bilo. Mi smo se povukli u Zetu i Lješkopolje, i tu smo boravili nekoliko neđelja. Potom se kreće pokret - preko Bosne, Hrvatske i Slovenije za Italiju i Austriju. Ja se blizu Rudog teško razbolim. Od bolnice do bolnice stignem u Sloveniju, pa dalje u Italiju."
Tri godine, Veljko i njegova majka Ljeposava, provode po logorima. Život ih nosi - sa sjevera Italije, preko Rima, do Napulja - gdje 1948. dobijaju dozvolu da se isele u Australiju. Veljkov otac tamo radi od 1924. godine. Umire ubrzo po njihovom dolasku.
Poslije gotovo dvije decenije provedene u Australiji formirao je porodicu. Sam se sebi kaže začudio. "Našega naroda nije bilo, a stranjkinju nijesam htio. Sinovče da me razumiješ - nijesam ja fanatik. I nismo mi bolji od drugih. Ali smo naši. Ja nijesam htio da se ženim, pa mi je i vrijeme bilo prošlo. Poslije sam se oženio kad mi se najmanje ženilo, baš poslije majčine smrti, 1965. godine. Jedan Kovačević sa Grahova dovede sinovicu kod njega, na sjever Australije. Ja se upoznam sa tom đevojkom i ubrzo smo se i vjenčali."
Tri decenije srećnog braka i četvoro djece. Veljkova supruga Jelisavka je umrla 1995. godine.
Kako su, samo, decenijama i hiljadama kilometara udaljeni čuvali privrženost rodnom kraju? "Lako. Ja sam dušom ovamo. Dan i noć. Koju sam ikad pjesmu pročitao ja je držim i ponavljam u sebi, samo da ne izgubim što svoje. Ja imam jedan mali muzej, ikonostas. Tu su sve slike vladara crnogorskih, i mape, knjige o Crnoj Gori i Crnogorcima." U australijskom domu Vujačića ljubav prema Crnoj Gori je brižljivo prenošena na djecu: "Ja i moja pokojna žena smo ih samo kljukali Crnom Gorom. I eto, ovaj moj, a i njegove sestre, dobro se drže. Samo", Veljko, uz šalu i novi osmijeh, podiže glas da i snaha čuje, "bojim se pomalo od snahe - iako je ona tu rođena, u Cetinje."
Nanovo se prisjeća utisaka koje nosi iz 2000. kada se poslije 56 godina ponovo sreo sa Crnom Gorom:
"Mnogo se izmijenilo. Najviše narod. Nema one svojštine kao što je nekad bilo. Grad je, kao i svuda, pokvario selo. A i onaj zemljotres je srušio Crmnicu. Malo je ko popravljao staru kuću, nego je gradio novu. A to je sve razmaknuto. A kad narod nije u grupu, da se često gledaju, onda postane kao poluvaroš. Tako. Ali, isto volio bih da krepam ovamo, ali što će bit boga pitaj." Kao da ima potrebu da pojasni emocije. "Meni je najmilije, tamo u Crmnici, da sjedim i gledam one krše. To su obični krši ko i svaki drugi. Ali ja ih gledam ka u muzej."
Spokojno kaže: "Evo četvrti put dolazim u Crnu Goru za ove četiri godine. Ne znam oću li opet. Ne mogu toliko živjet". I ponavlja amanet sinu Vukoti zadat pri prvom zajedničkom dolasku u Crnu Goru: "Kad ja krepam, mene i mojega oca, majku i ženu da pokupi, i one kosti prenese u Crmnicu. Napravili smo tamo lijepu grobnicu, pred našom crkvom. Ono jeste, mrtvima je svuđe jednako, ali neka bude tako." Dodaje: "Ako sin ispuni ove planove što ima, on će doći ovamo za stalno. Ali za to treba koju godinu. Ja, ako to ne doživim, neka me nosi. Ne bih volio da mi se familija izgubi po svijetu."
Kad sam imao 42 godine oženio sam se. Kad sam imao pedeset dobio sam sina. Sad 82 - unuka. Tako ti je to kod mene", kazuje Veljko kao da čitaocima Monitora predstavlja svoj životni luk. "Bog je dao da doživim ove godine. Imam sina i od njega sina. Još da mi je da vidim da je Crna Gora slobodna pa da uživam."
Dok ovaj broj odlazi u štampariju, porodica Vujačić putuje: Beograd, Bejrut, Dubai, Australija. Samo se zna: Veljko će se vratiti.
Zoran RADULOVIĆ
----------------------------------------------------
Da gledam crmničke krše
http://www.monitor.cg.yu/images/748_13.jpg
Na dogovoreni susret sa Veljkom Vujačićem autor ovog teksta krenuo je "naoružan" tek elementarnim činjenicama: nekadašnji "zelenaš" u vojsci Krsta Popovića, tada 22-godišnji Veljko je kraj rata dočekao u Italiji. Odatle 1948. godine odlazi u Australiju. Slijedi više od pola vijeka dobrovoljnog izgnanstva, nakon kog 2000. godine prvi put dolazi u Crnu Goru. Jesenas je Veljko četvrti put došao na Cetinje. Uz sina i snahu pratio ga je i tek rođeni unuk.
Vjernici Crnogorske pravoslavne crkve koji su i ovog januara prisustvovali nalaganju badnjaka na Trgu Kralja Nikole, Veljka Vujačića pamte kao jednog od ljudi čija je besjeda uveličala taj skup. Čitaoci Monitora mogu ga se sjetiti i kao aktera zanimljive polemike sa tadašnjim đakonom SPC Jovanom Plamencom iz 2002. godine.
Porodicu Veljka Vujačića zatičemo u iznajmljenom stanu koji koriste tokom četvoromjesečnog boravka u Crnoj Gori. Dok najmlađi, Vukan, u susjednoj sobi sniva spokojne snove osmomjesečne bebe - najstariji, Veljko, čita sa pažnjom koja zatiče gosta nepripremljenog za takav susret sa osamdesettrogodišnjakom.
On objašnjava, kao da se pravda: "Tražio sam godinama atlas Pavla Radusinovića 'Naselja stare Crne Gore', i nijesam ga mogao nać'. Ali sad, pošto smo došli, došao je jedan Vlahović koji živi u Novi Sad i radi kao kustos u biblioteku. On me pita - bi li ti htio neku knjigu. Kažem - ja bih htio mnogo knjiga."
Veljko pobroji nekoliko, mahom istorijskih naslova, pa nastavlja: "I eto, on je pošao tamo i preslikao mi ove knjige koje sam mu tražio. Baš i ovu 'Naselja stare Crne Gore', i, eto, počeo sam da je čitam. To ti je moje uživanje."
Dok stiže posluženje, Veljko nastavlja priču o svojoj svakodnevici u snijegom okovanoj crnogorskoj Prijestonici: "Ja sam ti kao stari kaluđer kad je na hadžiluk u Jerusalim. Po cio dan bi gleda napolje. I čitam, pričam, popijem jednu - dvije (ako bi ko brojao i više bi bilo, dodaje kroz osmjeh). Ali, nemam s' kim. Nema nas starijeh ljudi, a mlađe to ne interesuje. I tako. Fala Bogu, dobro me paze u familiji, ali nije mi niko kriv što sam davno rođen".
U to sin Vukota prinosi očevu kapu koja je ostala na stolu kraj knjige u susjednoj sobi. "Dobro", veli Veljko, "taman sam htio da rečem kako je ovđe samo pola mene - čim nema kape." To je dar mitropolita Mihaila, s nježnošću pominje prijateljstvo započeto prije četiri godine kada ih je, pri prvom susretu, zbližila ljubav prema Crnoj Gori i predanost obnovi Crnogorske pravoslavne crkve.
Veljko svojoj ulozi ne bi da pridaje značaj, ali se i iz pisanija Jovana Plamenca može podosta zaključiti. U martu 2002. Plamenac, polemišući s Monitorom, piše: "Bio sam prisutan kada je jedan Vujačić iz Ovtočića u Crmnici u svom rodnom selu crnogorčio na antisrpstvu sve pokazujući tekstove isječene iz Monitora. Onaj Vujačić se u međuvremenu upokojio, Bog da mu dušu prosti, ali zlo sjeme koje je posijao u rodnom selu počelo je da niče. Prošle godine za Svetog Nikolu nekoliko ovtočićkih kuća, koje su to uvijek radile, nijesu primile sveštenika da im prereže slavski kolač. U te kuće došao je Mirašev operativac Milutin..."
U Monitoru je pod naslovom "Ja sam pokojni Vujačić", objavljen odgovor Veljka Vujačića. Za ilustraciju, tek pasus: "Đakon sa puno 'hrišćanskog' gnjeva i mržnje izmišlja da sam na antisrpstvu crnogorčio, pokazujući tekstove isječene iz Monitora. Istina je ovo: ja zaista jesam pokazao vladici Amfilohiju jedan isječak iz Monitora, ali koji više kaže nego sva pisanija svijeh njih - od đakona do patrijarha. To je ona čuvena fotografija koja pokazuje Željka Ražnatovića i njegove 'tigrove' na prozorima cetinjskog manastira, do zuba naoružanijeh i spremnijeh da otvore vatru na 'braću Crnogorce"..."
U domu Vujačića razgovor se vraća u godine koje su prethodile Veljkovom odlasku iz Crne Gore: "S početka, od 41. godine, kad su komunisti digli ustanak pritiv okupatora ja sam, kao i svi Crmničani, bio tamo - sa njima. Ali, sve se to brzo rasulo", prisjeća se Veljko. "Nas su internirali u Albaniju, u Kavaju. Tamo smo bili šest neđelja. Kažu da je italijanska kraljica Jelena izdejstvovala da se svi Crnogorci stariji od 45 i mlađi od 18 godina puste kući. I tako je bilo."
Slijedi priključenje oružanim formacijama Krsta Popovića: "Mi se nismo zvali četnici, niti ih je među nama bilo. Ako je neko bio toliko Srbin, on je išao u Bjelopavliće, kod Baja Stanišića. Crmnički nacionalisti su", sjeća se Vujačić, "sa hiljadu pušaka dočekali kapitulaciju Italije. Tako je do decembra '44. i višednevnih borbi za Cetinje... Mi kažemo da je palo, oni kažu da su ga oslobodili, uglavnom, tako je to bilo. Mi smo se povukli u Zetu i Lješkopolje, i tu smo boravili nekoliko neđelja. Potom se kreće pokret - preko Bosne, Hrvatske i Slovenije za Italiju i Austriju. Ja se blizu Rudog teško razbolim. Od bolnice do bolnice stignem u Sloveniju, pa dalje u Italiju."
Tri godine, Veljko i njegova majka Ljeposava, provode po logorima. Život ih nosi - sa sjevera Italije, preko Rima, do Napulja - gdje 1948. dobijaju dozvolu da se isele u Australiju. Veljkov otac tamo radi od 1924. godine. Umire ubrzo po njihovom dolasku.
Poslije gotovo dvije decenije provedene u Australiji formirao je porodicu. Sam se sebi kaže začudio. "Našega naroda nije bilo, a stranjkinju nijesam htio. Sinovče da me razumiješ - nijesam ja fanatik. I nismo mi bolji od drugih. Ali smo naši. Ja nijesam htio da se ženim, pa mi je i vrijeme bilo prošlo. Poslije sam se oženio kad mi se najmanje ženilo, baš poslije majčine smrti, 1965. godine. Jedan Kovačević sa Grahova dovede sinovicu kod njega, na sjever Australije. Ja se upoznam sa tom đevojkom i ubrzo smo se i vjenčali."
Tri decenije srećnog braka i četvoro djece. Veljkova supruga Jelisavka je umrla 1995. godine.
Kako su, samo, decenijama i hiljadama kilometara udaljeni čuvali privrženost rodnom kraju? "Lako. Ja sam dušom ovamo. Dan i noć. Koju sam ikad pjesmu pročitao ja je držim i ponavljam u sebi, samo da ne izgubim što svoje. Ja imam jedan mali muzej, ikonostas. Tu su sve slike vladara crnogorskih, i mape, knjige o Crnoj Gori i Crnogorcima." U australijskom domu Vujačića ljubav prema Crnoj Gori je brižljivo prenošena na djecu: "Ja i moja pokojna žena smo ih samo kljukali Crnom Gorom. I eto, ovaj moj, a i njegove sestre, dobro se drže. Samo", Veljko, uz šalu i novi osmijeh, podiže glas da i snaha čuje, "bojim se pomalo od snahe - iako je ona tu rođena, u Cetinje."
Nanovo se prisjeća utisaka koje nosi iz 2000. kada se poslije 56 godina ponovo sreo sa Crnom Gorom:
"Mnogo se izmijenilo. Najviše narod. Nema one svojštine kao što je nekad bilo. Grad je, kao i svuda, pokvario selo. A i onaj zemljotres je srušio Crmnicu. Malo je ko popravljao staru kuću, nego je gradio novu. A to je sve razmaknuto. A kad narod nije u grupu, da se često gledaju, onda postane kao poluvaroš. Tako. Ali, isto volio bih da krepam ovamo, ali što će bit boga pitaj." Kao da ima potrebu da pojasni emocije. "Meni je najmilije, tamo u Crmnici, da sjedim i gledam one krše. To su obični krši ko i svaki drugi. Ali ja ih gledam ka u muzej."
Spokojno kaže: "Evo četvrti put dolazim u Crnu Goru za ove četiri godine. Ne znam oću li opet. Ne mogu toliko živjet". I ponavlja amanet sinu Vukoti zadat pri prvom zajedničkom dolasku u Crnu Goru: "Kad ja krepam, mene i mojega oca, majku i ženu da pokupi, i one kosti prenese u Crmnicu. Napravili smo tamo lijepu grobnicu, pred našom crkvom. Ono jeste, mrtvima je svuđe jednako, ali neka bude tako." Dodaje: "Ako sin ispuni ove planove što ima, on će doći ovamo za stalno. Ali za to treba koju godinu. Ja, ako to ne doživim, neka me nosi. Ne bih volio da mi se familija izgubi po svijetu."
Kad sam imao 42 godine oženio sam se. Kad sam imao pedeset dobio sam sina. Sad 82 - unuka. Tako ti je to kod mene", kazuje Veljko kao da čitaocima Monitora predstavlja svoj životni luk. "Bog je dao da doživim ove godine. Imam sina i od njega sina. Još da mi je da vidim da je Crna Gora slobodna pa da uživam."
Dok ovaj broj odlazi u štampariju, porodica Vujačić putuje: Beograd, Bejrut, Dubai, Australija. Samo se zna: Veljko će se vratiti.
Zoran RADULOVIĆ
----------------------------------------------------