igracina
20.02.2005., 03:53
04.07.2004. Društvo
NIKŠIĆKE PRIČE
Kapetan pomogao lupežu
Plemenski kapetan Jovan Kovačević vješto je lupeže otkrivao i strogo kažnjavao, tako da su u Grahovu, u vrijeme dok je on bio na vlasti, krađe bile gotovo iskorijenjene. Strogi kapetan je, ipak nesvjesno pomogao jednom dovitljivom lopovu.
Elem, poznati grahovski lupež namjeri jedne noći da u susjednom selu ukrade vola, a da bi sa sebe skrenuo pažnju pođe na sijelo baš kod kapetana. Do kasno su pili rakiju i pričali o ratovima i junaštvu, porodičnim i seoskim nedaćama. Kad se kapetanu prispalo, nudi gostu da ostane na konak, što on jedva dočeka. Polijegaše svi, ali se čim su ukućani utvrdili san, lupež išunja iz kuće. Ukrade vola u susjednom selu i opet se vrati u krevet, u kapetanovoj kući.
Ujutro prijaviše kapetanu krađu, uz sumnju da je to učinio njegov sinoćni gost, ali je Jovan bio izričit da taj nije ukrao.
- To tvrdim, jer je kod mene noćio - pravedno je govorio kapetan, ne znajući da ga je lupež nadmudrio.
Današnjim lopovima je, čini se, znatno laše - ne moraju se mnogo ukrivati, jer imaju pomagača u raznim strukturama, naročito ako kradu naveliko.
G. K.
_____________________________________________
11.07.2004. Društvo
NIKŠIĆKE PRIČE
Dobro će isplivati
Čuveni župski junak Miloš Bojović u jednoj borbi u okolini Nikšića zarobi Građanina (tako su zvali nikšićke Turke) Muša Ljucu i odvede ga u Župu. Ljuca se smrtno uplašio, jer je očekivao da će ga Hrišćani na strašne muke staviti. Iako ga Miloš domaćinski ugosti duvanom i hranom, Ljucu ne napušta strah. Pomodrio ka čivit, jer je čuo da Župljani nagovaraju Bojovića da ga posijeku. Ali, čojstvom zadojeni Miloš ne posluša saplemenike, već se smilova i naredi da Ljucu živa i zdrava isprate do Nikšića.
Poslije nekoliko godina pop Mijat Šundić pođe ka Drobnjaku, u trgovinu. Uhvate ga Turci i dovedu noću u Ljucin katun. Poče Mušo ispitivati popa odakle je. Pošto mu ovaj ispriča, računajući da mu je smrtna kazna već propisana, Ljuca upita:
- Jesu li od tvoje kuće daleko Bojovići?
- Nijesu - odgovori pop, još više uplašen,. jer je mislio da ga za Bojoviće pita, sigurno, zato što su se zamjerili Građanima.
- A, poznaješ li Miloša Bojovića?
- Poznajem - odgovori pop sve uplašeniji, a Ljuca mu tad ispriča njegov susret sa Milošem. Ugosti popa i isprati ga ka Župi, riječima: „Baci dobro u more, isplivaće!”
Da su to imali na umu „bratski narodi i narodnosti” u poslednjim građanskim ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, manje bi bilo zločina - sa svake strane.
G. K.
_________________________________________________
NIKŠIĆKE PRIČE
Šefova se ne poriče
Knjaz Nikola je često i na razne načine provjeravao vjernost svojih glavara. Tako se na jednom sjedniku, u podne, zagledao u nebo i rekao:
- Crnogorci, vidite li onu orlušinu što se vije više nas?
Orla niđe, a svi glavari, utrkujući se u dodvoravanju, povikaše: „Vidimo, gospodaru!”
- Ma, vidite li, Crnogorci, je li krstaš ili blagajlija? Meni se čini da je krstaš - nastavi knjaz, a podanici potvrdiše i da je krstaš.
Samo je ćutao serdar Todor Mujičin, iz Oputne Rudine. Puši i vrti glavom, ali ne besjedi. Primijeti to knjaz, pa ga upita:
- Serdare, Todore, vidiš li ti, čoče, onoga orla koga ja viđu?
Todor stavi ruku na čelo, pogleda u nebo, pa reče:
- Ne, bogami, gospodaru, ne viđu, a duše mi, mislim da ga ne vidiš ni ti, ma ni ovi Crnogorci ođe, no su navikli da ti po ajtaru zbore, pa tako i sad čine.
Ovo ne bi milo ni knjazu, ni glavarima, ali ništa ne rekoše. Istina je neumoljiva.
Nigdje na svijetu, čini se, ljudi ne zbore vladaru, čak ni najnižem šefu samo što mu je po volji, kao što je kod nas navika.
G. K.
28.11.2004.
Društvo
__________________________________________________
NIKŠIĆKE PRIČE
Strancu se više vjeruje
Iscrpljenoj crnogorskoj vojsci, koja se ulogorila u Bijeloj gori iznad Grahova - da bi spriječila turske upade, ponestalo hrane, a svuda okolo nemaština, pa narod teško da šta odvoji za ratnike. Snalažljivi desetar Mirko Milović zatraži od komande da mu daju nekoliko vojnika da idu u nabavku hrane. Komanda odobri. Sa njim pođe i Ilija Lazarev, koji je na kapi imao grb knjaževe garde. Dogovore se da u selu Iliju predstave kao ruskog konzula, a on da ne govori ništa, već da samo nešto natuca.
Tako i bi. Ilija ostavi pušku, opaše sablju i uzjaše konja. Kad se primakoše Carevom Polju, Mirko pošalje glas u selo da dolazi ruski konzul. Okupe se mještani da ga dočekaju. Kad ugledaše „konzula” poskidaše kape i pozdrave ga. Upitaše koja ga je nevolja nanijela u ove vrleti, a iz „pratnje” rekoše da je došao da kupi hranu za vojsku u Bijeloj gori.
Seljaci začas skupiše hljeba, skorupa, sira, krtole... Mirkova družina natovari hranu na tri konja i dotjera izgladnjeloj vojsci.
Vazda se u Crnoj Gori više vjerovalo strancu.
G. K.
--------------------------------------------------------------------------------
NIKŠIĆKE PRIČE
Kapetan pomogao lupežu
Plemenski kapetan Jovan Kovačević vješto je lupeže otkrivao i strogo kažnjavao, tako da su u Grahovu, u vrijeme dok je on bio na vlasti, krađe bile gotovo iskorijenjene. Strogi kapetan je, ipak nesvjesno pomogao jednom dovitljivom lopovu.
Elem, poznati grahovski lupež namjeri jedne noći da u susjednom selu ukrade vola, a da bi sa sebe skrenuo pažnju pođe na sijelo baš kod kapetana. Do kasno su pili rakiju i pričali o ratovima i junaštvu, porodičnim i seoskim nedaćama. Kad se kapetanu prispalo, nudi gostu da ostane na konak, što on jedva dočeka. Polijegaše svi, ali se čim su ukućani utvrdili san, lupež išunja iz kuće. Ukrade vola u susjednom selu i opet se vrati u krevet, u kapetanovoj kući.
Ujutro prijaviše kapetanu krađu, uz sumnju da je to učinio njegov sinoćni gost, ali je Jovan bio izričit da taj nije ukrao.
- To tvrdim, jer je kod mene noćio - pravedno je govorio kapetan, ne znajući da ga je lupež nadmudrio.
Današnjim lopovima je, čini se, znatno laše - ne moraju se mnogo ukrivati, jer imaju pomagača u raznim strukturama, naročito ako kradu naveliko.
G. K.
_____________________________________________
11.07.2004. Društvo
NIKŠIĆKE PRIČE
Dobro će isplivati
Čuveni župski junak Miloš Bojović u jednoj borbi u okolini Nikšića zarobi Građanina (tako su zvali nikšićke Turke) Muša Ljucu i odvede ga u Župu. Ljuca se smrtno uplašio, jer je očekivao da će ga Hrišćani na strašne muke staviti. Iako ga Miloš domaćinski ugosti duvanom i hranom, Ljucu ne napušta strah. Pomodrio ka čivit, jer je čuo da Župljani nagovaraju Bojovića da ga posijeku. Ali, čojstvom zadojeni Miloš ne posluša saplemenike, već se smilova i naredi da Ljucu živa i zdrava isprate do Nikšića.
Poslije nekoliko godina pop Mijat Šundić pođe ka Drobnjaku, u trgovinu. Uhvate ga Turci i dovedu noću u Ljucin katun. Poče Mušo ispitivati popa odakle je. Pošto mu ovaj ispriča, računajući da mu je smrtna kazna već propisana, Ljuca upita:
- Jesu li od tvoje kuće daleko Bojovići?
- Nijesu - odgovori pop, još više uplašen,. jer je mislio da ga za Bojoviće pita, sigurno, zato što su se zamjerili Građanima.
- A, poznaješ li Miloša Bojovića?
- Poznajem - odgovori pop sve uplašeniji, a Ljuca mu tad ispriča njegov susret sa Milošem. Ugosti popa i isprati ga ka Župi, riječima: „Baci dobro u more, isplivaće!”
Da su to imali na umu „bratski narodi i narodnosti” u poslednjim građanskim ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, manje bi bilo zločina - sa svake strane.
G. K.
_________________________________________________
NIKŠIĆKE PRIČE
Šefova se ne poriče
Knjaz Nikola je često i na razne načine provjeravao vjernost svojih glavara. Tako se na jednom sjedniku, u podne, zagledao u nebo i rekao:
- Crnogorci, vidite li onu orlušinu što se vije više nas?
Orla niđe, a svi glavari, utrkujući se u dodvoravanju, povikaše: „Vidimo, gospodaru!”
- Ma, vidite li, Crnogorci, je li krstaš ili blagajlija? Meni se čini da je krstaš - nastavi knjaz, a podanici potvrdiše i da je krstaš.
Samo je ćutao serdar Todor Mujičin, iz Oputne Rudine. Puši i vrti glavom, ali ne besjedi. Primijeti to knjaz, pa ga upita:
- Serdare, Todore, vidiš li ti, čoče, onoga orla koga ja viđu?
Todor stavi ruku na čelo, pogleda u nebo, pa reče:
- Ne, bogami, gospodaru, ne viđu, a duše mi, mislim da ga ne vidiš ni ti, ma ni ovi Crnogorci ođe, no su navikli da ti po ajtaru zbore, pa tako i sad čine.
Ovo ne bi milo ni knjazu, ni glavarima, ali ništa ne rekoše. Istina je neumoljiva.
Nigdje na svijetu, čini se, ljudi ne zbore vladaru, čak ni najnižem šefu samo što mu je po volji, kao što je kod nas navika.
G. K.
28.11.2004.
Društvo
__________________________________________________
NIKŠIĆKE PRIČE
Strancu se više vjeruje
Iscrpljenoj crnogorskoj vojsci, koja se ulogorila u Bijeloj gori iznad Grahova - da bi spriječila turske upade, ponestalo hrane, a svuda okolo nemaština, pa narod teško da šta odvoji za ratnike. Snalažljivi desetar Mirko Milović zatraži od komande da mu daju nekoliko vojnika da idu u nabavku hrane. Komanda odobri. Sa njim pođe i Ilija Lazarev, koji je na kapi imao grb knjaževe garde. Dogovore se da u selu Iliju predstave kao ruskog konzula, a on da ne govori ništa, već da samo nešto natuca.
Tako i bi. Ilija ostavi pušku, opaše sablju i uzjaše konja. Kad se primakoše Carevom Polju, Mirko pošalje glas u selo da dolazi ruski konzul. Okupe se mještani da ga dočekaju. Kad ugledaše „konzula” poskidaše kape i pozdrave ga. Upitaše koja ga je nevolja nanijela u ove vrleti, a iz „pratnje” rekoše da je došao da kupi hranu za vojsku u Bijeloj gori.
Seljaci začas skupiše hljeba, skorupa, sira, krtole... Mirkova družina natovari hranu na tri konja i dotjera izgladnjeloj vojsci.
Vazda se u Crnoj Gori više vjerovalo strancu.
G. K.
--------------------------------------------------------------------------------