igracina
18.02.2005., 23:52
VREMEPLOV: Automobilizam u Crnoj Gori
ČUDO NEVIĐENO „TRČI” DžADAMA
Kako je „Glas Crnogorca”, početkom prošlog vijeka, izvijestio o dolasku prvog automobila koji je stigao u crnogorsku prestonicu. Prva Crnogorka za volanom bila princeza Ksenija
Nije bilo lako praviti džade kroz crnogorski kamen. Pogotovo ne u vrijeme kada su ljudi ovog podneblja, da bi opstali, istovremeno morali držati pušku i alat u ruci. Puške da se odabrane od onih koji su kidisali na njihovu državu, a alat da prave džade ne bi li iz kamenog okruženja krenuli ka svijetu. Vremena za ovaj drugi posao bilo je malo, pa nije ni čudo što su dugo - predugo - prahom i olovom branili sebe i državu, „zaboravljajući” da im i bez puteva, kao i bez slobode, života nema. Sve do polovine 19. vijeka jedine saobraćajnice preko kojih je Cetinje živjelo i održavalo kontakt sa svijetom bile su pješčane staze i krčanici. Kako je u jednoj knjizi napisao Borislav Cimeša, braniteljima slobode Crne Gore se u to vrijeme više isplatilo što su bez puteva. Ali, prestonicu pod Lovćenom je, ipak, poslije Berlinskog kongresa zapljusnuo val modernizacije. Džade su se zabijeljele kamenim bespućima, a za relativno kratko vrijeme mreža bijelih kolskih puteva preplavila je Crnu Goru. Petar Drugi Petrović Njegoš je, na primjer, 1840. godine organizovao izgradnju puta Cetinje - Rijeka Crnojevića, širine 6-8 stopa, što je bilo od velikog značaja za oživljavanje trgovine između ova dva mjesta. Inače, prvi kolski put u Crnoj Gori započet je 1879. godine od austrijske granice, sa Crnom Gorom, preko Njeguša do Cetinja. Dovršen je i predat u saobraćaj pet godina kasnije. Bio je dug 25,5 kilometara. To je bio ujedno i prvi put ove vrste koji je izgradila crnogorska država.
U drugoj polovini 19. vijeka rađeni su i putevi od prestonice do Rijeke Crnojevića i dalje do Podgorice, zatim put Cetinje-Lovćen, Cetinje-Cuce-Grahovo. Ubrzo i putevi Rijeka Crnojevića-Virpazar, Bar-Virpazar, Čekanje-Čevo-Danilovgrad, Podgorica-Danilovrad-Nikšić... Ovim putevima saobraćale su diližanse, kočije ili kalešini, koje su vukla dva, tri ili četiri konja. Kako pišu hroničari, u to vrijeme, ipak, sve je bilo spremno za doček nepoznatog gosta - automobila.
U nedjelju, 1. jula 1902. godine, čudo novog vijeka počelo je da se penje uz kotorske serpentine. Brži od njega bio je glas koji je, kako piše „Glas Crnogorca” od 6. jula te godine, okupio i staro i mlado da gosta dočekuju: „U nedjelju veče stigao je prvi automobil iz Kotora. U njemu je bio princ Burbonski, sin Don Karlosa, španskog pretendenta...”
Čudo koje samo sebi goni, kako su govorili ljudi, izazvalo je zaista čuđenje. Njegovom pojavom iz upotrebe je ubrzo povučena diližansa. Inspirisan „otomobilom”, Jovo Popović, upravnik Pošte i telegrafa Crne Gore, prilikom boravka u Parizu, pokrenuo je pitanje kupovine kola za prevoz pošte i putnika kod poznate automobilske kuće „Delahuae”, što je i učinjeno početkom 1903. godine. Vozilo koje je ubrzo stiglo u Crnu Goru bilo je podešeno za prevoz putnika i pošte i imalo je tvrde gume. Koštalo je Crnu Goru 21.178 kruna. Crnogorska država je time prva u Evropi otpočela eru „automobilske pošte. Od 1909. godine do 1916. godine prevoz pošte i putnika od Cetinja do drugih gradova i naseljenih mjesta Crne Gore vršila je češka firma „Laurin i Klement”, koja je u svom voznom parku u Crnoj Gori imala sedam putničkih vozila sa po 12 sjedišta, tri teretna automobila i nekoliko motora. Pored ovog postojao je i stalni dvorski vozni park. Prvi Crnogorac sa izučenim vozačkim zanatom bio je Jovan Milošević, a prva žena-šofer princeza Ksenija Petrović, kćerka kralja Nikole.
Sudeći po mnogobrojnim pisanim dokumentima iz perioda kada su u sve većem broju „čuda počela da trče džadama”, ubrzo se počelo razmišljati o i takmičenjima. Jer nije bila mala stvar voziti brzo, stići prvi. Valja naglasiti da je razvoj automobilskog saobraćaja, u prvim decenijama ovog vijeka, u Crnoj Gori bio obuhvaćen posebnim uredbama i pravilnikom o prevozu opšte. Pravilnik je zalazio u najsitnije detalje ponašanja putnika, vozača, poštujući pored sve svoje strogosti, pušače i nepušače. U pravilniku je pisalo: „Pušiti se smije sako ako se nekome od putnika ne kriva”.
Sa porastom broja automobila, naravno, rastao je i broj vozača. Nije mala stvar bila upravljati automobilom. Bilo je to u neku ruku i ponos i prestiž. Odmah po završetku Drugog svjetskog rata na Cetinju je formirano prvo crnogorsko auto-moto društvo koje je nosilo ime tadašnjeg predsjednika Crne Gore Blaža Jovanovića. Društvo je 1948. godine imalo 360 članova i bilo je jedno od najboljih u Jugoslaviji. Postizalo je vanredne radne i sportske rezultate.
Kasnije je dobilo ime Auto-moto društvo „Lovćen”, koje i danas nosi. U njemu su ponikli brojni asovi automobilskog i moto sporta. AMD „Lovćen” već 25 godina na stazi Cetinje - Ivanova Korita organizuje trke, poznate i van granica naše zemlje.
- Tako će biti i ove godine, veli Ranko Jovović, direktor Društva, novinar, inače i autor monografije „Od makadama do zlatnih kaciga”.
Ne samo trke za pehare i priznanja radi, već i da se obilježi 40 godina „Zvjezdaste trke”, koja je 13. jula 1964. godine završena na Cetinju. Tada su ka prestonici pod Lovćenom, iz svih putnih pravaca koji su do ovamo vodili, pristigli automobili, kamioni, motociklisti, brojni vozači, putnici i gosti da bi obilježili 13. jul, veliki crnogorski praznik. Nesumnjivo provjereni organizatori priznatih i prestižnih takmičara imaće golemi posao uz onaj koji svakodnevno obavljaju u svojim prostorijama na Zagrablju, gdje uz pomoć znanja, moderne tehnike i opreme pružaju pomoć svima kojima je na putu potrebna. „Četa” mala, ali odabrana, čiji vrsni auto trkači godinama „haraju” na stazama, ne samo domaćim. AMD „Lovćen” se diči svojim radom i šampionima, a kako reče Ranko Jovović, davno, prije više od sto godina formirana ljubav Crnogoraca prema
automobilima i automobilizmu ne prestaje.
Vasko Radusinović
----------------------------------------------------
30.04.2004.
Društvo
DRUMOVANjA IZGRADNjA PRVIH CRNOGORSKIH SAOBRAĆAJNICA
Snagom ruku kroz kameno more...
PRVA SAOBRAĆAJNICA je bila od Cetinja, preko Njeguša do austrougarske granice, a potom do Kotora preko Krsca. Od kraja marta do početka avgusta 1881. godine izgrađen put Cetinje Rijeka Crnojevića. Od Cetinja do Budve, preko Lapčića, put je građen 1931. a potom su probijeni putevi ka sjeveru...
Prvi put koji je izgradila crnogorska država bio je od Kotora do Krsca, a kasnije preko Njeguša do Cetinja. Ta prva veza sa Bokokotorskim zalivom (sa 34 serpentine u padu i šest u usponu), dužine 44 kilometra, nije mogao zadovoljiti saobraćajne potrebe, jer se penjao do 1250 metara, pa su snjegovi bili problem.
Pobjeda u ratu 1876-1878. godine označila je početak jedne nove epohe u razvoju Crne Gore. Otvara se prema Evropi, unutar države se sprovode korjenite reforme, traži se izlaz iz privredne zaostalosti. Kao jedan od preduslova bilo je građenje putne mreže. Početkom 1881. godine donesena je odluka o gradnji puta Cetinje - Rijeka Crnojevića, kao prve etape buduće kolske ceste do Podgorice i dalje, ka Nikšiću i dolinom Morače.
Po naređenju knjaza Nikole za gradnju je odvojeno 70.000 fiorina, a računalo se da će dio troškova biti podmiren državnim žitom, uključujući i ono već razdato narodu na „vađevinu”, koje će biti odrađeno na putu. Čitava trasa je podijeljena na dionice od po 200 metara, koje su javno ponuđene zainteresovanima „na ćesam” (kontrakt).
Glavni projektant puta do Rijeke Crnojevića bio je Mašo Vrbica, ministar unutrašnjih djela, uz saradnju inžinjera Sladea, koji je kasnije gradio mnoge objekte po Crnoj Gori. Metar lakšeg puta je pogođen po cijeni od šest, a težeg po sedam fiorina. Krenulo se sa gradnjom. Posljednji kilometri su projektovani dok su na ostalim dionicama radovi bili u punom zamahu.
Problema je bilo, kao i tokom svake gradnje. Vlasnici imanja nijesu na vrijeme obeštećeni, nedostatak alata i eksploziva, strmine, ali snagom ruku put je napredovao kroz kameno more. Radilo se sve ručno, na macu. Rubom ogromne kamene kotline radovi su odmicali. Hiljade neumornih ruku otimale su metre džade od stijena.
Već šestog avgusta vojvoda Mašo Vrbica probio se kočijom od Cetinja do Rijeke i poslao telegram u prijestonicu: „Danas, u dobri čas dođoh novim putem u knjaževu kočiju na Crnojevića Rijeku. Put još dokoji dan biće završen”... „Još prije gradnje sa Mašom se opkladio ministar Jovan Pavlović da put neće biti završen do postavljenih rokova. Nimalo razočaran izgubljenom opkladom, poslao je telegrafsku čestitku na Rijeku: „Ako nijeste kočije na ramena nosili onda vam čestitam od svega srca sjajni uspjeh pred kojim se Jevropa mora pokloniti crnogorskom narodu. Dao Bog da u svemu tako brzo napredujete, pa ma ja još stotinu opklada izgubio”!
U vrijeme kada je zemljom harala glad i odnosila na stotine žrtava krenulo se u još jedan poduhvat. Početkom marta 1890. godine počela je gradnja puta od Rijeke Crnojevića do Podgorice. I ovaj put je trasirao vojvoda Mašo Vrbica. „Žitni put”, kako su ga nazvali zbog toga što su radnici plaćani žitom koje su Rusi poslali kao pomoć crnogorskom narodu, izgrađen je za sto dana. O njegovoj gradnji najljepši zapis je ostavio Čeh Ludvik Kuba.
„Kad sam rano u petak izjahao iz Rijeke na jednodnevni put do Podgorice, uvjerio sam se da su stari imali pravo kad su govorili da u najvećem zlu ima malo dobra, da pored sjenke vazda ima svjetlosti. Uvjerio sam se da grozna neman - glad, ne mora uvijek mučiti i uništavati, već umije i graditi...”
Na putu do Podgorice u početku je radilo 4.000 radnika na trasi dugoj 28,5 kilometara. Radili su sa hiljadu burgija. Svaka burgija je dnevno palila po tri laguma od po 25 dekagrama praha. Trube su upozoravale na eksploziju, probijene trase su odmah kaldrmisane kamenim pločama, žene su donosile i odnosile kamenje, muškarci kopali, zidali, kaldrmisali. Pored puta kolijevke sa djecom, razbacani džamadani, preslice i posuđe.
Sto dana od početka gradnje put je bio spreman da primi prve putnike. Podgorica, svečano okićena, spremala se da dočeka prve kočije u kojima je bio vojvoda Božo Petrović sa šefom francuskog diplomatskog predstavništva na Cetinju Žerarom. Tada je ovaj diplomata rekao: „Mnogi stranac što o Crnoj Gori pisaše izopačavaše istinu, te potvorahu Crnogorce da nijesu podobni nizašto, do samo da sijeku turske glave. Naprotiv, ja sam vidio u Crnoj Gori narod junačan, blagorodan, ljubazan i radan, koji od svoje siromašne i krševite domovine pretvori zemlju u divni vrt, svojim radom u krčenju divnih puteva...”
Rješenjem Ministarstva građevina aprila 1931. odobrena je gradnja trase banovinskog puta Cetinje-Budva. Trasa je vodila preko Obzovice, Lapčića, do Zavale, u dužini od 30 kilometara.
Oko 5.000 radnika je radilo na ovom putu. Najteža dionica je bila preko Kosmača. Probijen je tunel od 23 metra, izgrađena galerija od 50, za petnaest dana je iskopano 13.187 kubika zemlje, odvaljeno 37.976 kamene obloge, izgrađena četiri kilometra suvih zidova, 540 metara ivičnjaka... Put je završen 12. decembra.
Milutin Labović
-----------------------------------------------------
ČUDO NEVIĐENO „TRČI” DžADAMA
Kako je „Glas Crnogorca”, početkom prošlog vijeka, izvijestio o dolasku prvog automobila koji je stigao u crnogorsku prestonicu. Prva Crnogorka za volanom bila princeza Ksenija
Nije bilo lako praviti džade kroz crnogorski kamen. Pogotovo ne u vrijeme kada su ljudi ovog podneblja, da bi opstali, istovremeno morali držati pušku i alat u ruci. Puške da se odabrane od onih koji su kidisali na njihovu državu, a alat da prave džade ne bi li iz kamenog okruženja krenuli ka svijetu. Vremena za ovaj drugi posao bilo je malo, pa nije ni čudo što su dugo - predugo - prahom i olovom branili sebe i državu, „zaboravljajući” da im i bez puteva, kao i bez slobode, života nema. Sve do polovine 19. vijeka jedine saobraćajnice preko kojih je Cetinje živjelo i održavalo kontakt sa svijetom bile su pješčane staze i krčanici. Kako je u jednoj knjizi napisao Borislav Cimeša, braniteljima slobode Crne Gore se u to vrijeme više isplatilo što su bez puteva. Ali, prestonicu pod Lovćenom je, ipak, poslije Berlinskog kongresa zapljusnuo val modernizacije. Džade su se zabijeljele kamenim bespućima, a za relativno kratko vrijeme mreža bijelih kolskih puteva preplavila je Crnu Goru. Petar Drugi Petrović Njegoš je, na primjer, 1840. godine organizovao izgradnju puta Cetinje - Rijeka Crnojevića, širine 6-8 stopa, što je bilo od velikog značaja za oživljavanje trgovine između ova dva mjesta. Inače, prvi kolski put u Crnoj Gori započet je 1879. godine od austrijske granice, sa Crnom Gorom, preko Njeguša do Cetinja. Dovršen je i predat u saobraćaj pet godina kasnije. Bio je dug 25,5 kilometara. To je bio ujedno i prvi put ove vrste koji je izgradila crnogorska država.
U drugoj polovini 19. vijeka rađeni su i putevi od prestonice do Rijeke Crnojevića i dalje do Podgorice, zatim put Cetinje-Lovćen, Cetinje-Cuce-Grahovo. Ubrzo i putevi Rijeka Crnojevića-Virpazar, Bar-Virpazar, Čekanje-Čevo-Danilovgrad, Podgorica-Danilovrad-Nikšić... Ovim putevima saobraćale su diližanse, kočije ili kalešini, koje su vukla dva, tri ili četiri konja. Kako pišu hroničari, u to vrijeme, ipak, sve je bilo spremno za doček nepoznatog gosta - automobila.
U nedjelju, 1. jula 1902. godine, čudo novog vijeka počelo je da se penje uz kotorske serpentine. Brži od njega bio je glas koji je, kako piše „Glas Crnogorca” od 6. jula te godine, okupio i staro i mlado da gosta dočekuju: „U nedjelju veče stigao je prvi automobil iz Kotora. U njemu je bio princ Burbonski, sin Don Karlosa, španskog pretendenta...”
Čudo koje samo sebi goni, kako su govorili ljudi, izazvalo je zaista čuđenje. Njegovom pojavom iz upotrebe je ubrzo povučena diližansa. Inspirisan „otomobilom”, Jovo Popović, upravnik Pošte i telegrafa Crne Gore, prilikom boravka u Parizu, pokrenuo je pitanje kupovine kola za prevoz pošte i putnika kod poznate automobilske kuće „Delahuae”, što je i učinjeno početkom 1903. godine. Vozilo koje je ubrzo stiglo u Crnu Goru bilo je podešeno za prevoz putnika i pošte i imalo je tvrde gume. Koštalo je Crnu Goru 21.178 kruna. Crnogorska država je time prva u Evropi otpočela eru „automobilske pošte. Od 1909. godine do 1916. godine prevoz pošte i putnika od Cetinja do drugih gradova i naseljenih mjesta Crne Gore vršila je češka firma „Laurin i Klement”, koja je u svom voznom parku u Crnoj Gori imala sedam putničkih vozila sa po 12 sjedišta, tri teretna automobila i nekoliko motora. Pored ovog postojao je i stalni dvorski vozni park. Prvi Crnogorac sa izučenim vozačkim zanatom bio je Jovan Milošević, a prva žena-šofer princeza Ksenija Petrović, kćerka kralja Nikole.
Sudeći po mnogobrojnim pisanim dokumentima iz perioda kada su u sve većem broju „čuda počela da trče džadama”, ubrzo se počelo razmišljati o i takmičenjima. Jer nije bila mala stvar voziti brzo, stići prvi. Valja naglasiti da je razvoj automobilskog saobraćaja, u prvim decenijama ovog vijeka, u Crnoj Gori bio obuhvaćen posebnim uredbama i pravilnikom o prevozu opšte. Pravilnik je zalazio u najsitnije detalje ponašanja putnika, vozača, poštujući pored sve svoje strogosti, pušače i nepušače. U pravilniku je pisalo: „Pušiti se smije sako ako se nekome od putnika ne kriva”.
Sa porastom broja automobila, naravno, rastao je i broj vozača. Nije mala stvar bila upravljati automobilom. Bilo je to u neku ruku i ponos i prestiž. Odmah po završetku Drugog svjetskog rata na Cetinju je formirano prvo crnogorsko auto-moto društvo koje je nosilo ime tadašnjeg predsjednika Crne Gore Blaža Jovanovića. Društvo je 1948. godine imalo 360 članova i bilo je jedno od najboljih u Jugoslaviji. Postizalo je vanredne radne i sportske rezultate.
Kasnije je dobilo ime Auto-moto društvo „Lovćen”, koje i danas nosi. U njemu su ponikli brojni asovi automobilskog i moto sporta. AMD „Lovćen” već 25 godina na stazi Cetinje - Ivanova Korita organizuje trke, poznate i van granica naše zemlje.
- Tako će biti i ove godine, veli Ranko Jovović, direktor Društva, novinar, inače i autor monografije „Od makadama do zlatnih kaciga”.
Ne samo trke za pehare i priznanja radi, već i da se obilježi 40 godina „Zvjezdaste trke”, koja je 13. jula 1964. godine završena na Cetinju. Tada su ka prestonici pod Lovćenom, iz svih putnih pravaca koji su do ovamo vodili, pristigli automobili, kamioni, motociklisti, brojni vozači, putnici i gosti da bi obilježili 13. jul, veliki crnogorski praznik. Nesumnjivo provjereni organizatori priznatih i prestižnih takmičara imaće golemi posao uz onaj koji svakodnevno obavljaju u svojim prostorijama na Zagrablju, gdje uz pomoć znanja, moderne tehnike i opreme pružaju pomoć svima kojima je na putu potrebna. „Četa” mala, ali odabrana, čiji vrsni auto trkači godinama „haraju” na stazama, ne samo domaćim. AMD „Lovćen” se diči svojim radom i šampionima, a kako reče Ranko Jovović, davno, prije više od sto godina formirana ljubav Crnogoraca prema
automobilima i automobilizmu ne prestaje.
Vasko Radusinović
----------------------------------------------------
30.04.2004.
Društvo
DRUMOVANjA IZGRADNjA PRVIH CRNOGORSKIH SAOBRAĆAJNICA
Snagom ruku kroz kameno more...
PRVA SAOBRAĆAJNICA je bila od Cetinja, preko Njeguša do austrougarske granice, a potom do Kotora preko Krsca. Od kraja marta do početka avgusta 1881. godine izgrađen put Cetinje Rijeka Crnojevića. Od Cetinja do Budve, preko Lapčića, put je građen 1931. a potom su probijeni putevi ka sjeveru...
Prvi put koji je izgradila crnogorska država bio je od Kotora do Krsca, a kasnije preko Njeguša do Cetinja. Ta prva veza sa Bokokotorskim zalivom (sa 34 serpentine u padu i šest u usponu), dužine 44 kilometra, nije mogao zadovoljiti saobraćajne potrebe, jer se penjao do 1250 metara, pa su snjegovi bili problem.
Pobjeda u ratu 1876-1878. godine označila je početak jedne nove epohe u razvoju Crne Gore. Otvara se prema Evropi, unutar države se sprovode korjenite reforme, traži se izlaz iz privredne zaostalosti. Kao jedan od preduslova bilo je građenje putne mreže. Početkom 1881. godine donesena je odluka o gradnji puta Cetinje - Rijeka Crnojevića, kao prve etape buduće kolske ceste do Podgorice i dalje, ka Nikšiću i dolinom Morače.
Po naređenju knjaza Nikole za gradnju je odvojeno 70.000 fiorina, a računalo se da će dio troškova biti podmiren državnim žitom, uključujući i ono već razdato narodu na „vađevinu”, koje će biti odrađeno na putu. Čitava trasa je podijeljena na dionice od po 200 metara, koje su javno ponuđene zainteresovanima „na ćesam” (kontrakt).
Glavni projektant puta do Rijeke Crnojevića bio je Mašo Vrbica, ministar unutrašnjih djela, uz saradnju inžinjera Sladea, koji je kasnije gradio mnoge objekte po Crnoj Gori. Metar lakšeg puta je pogođen po cijeni od šest, a težeg po sedam fiorina. Krenulo se sa gradnjom. Posljednji kilometri su projektovani dok su na ostalim dionicama radovi bili u punom zamahu.
Problema je bilo, kao i tokom svake gradnje. Vlasnici imanja nijesu na vrijeme obeštećeni, nedostatak alata i eksploziva, strmine, ali snagom ruku put je napredovao kroz kameno more. Radilo se sve ručno, na macu. Rubom ogromne kamene kotline radovi su odmicali. Hiljade neumornih ruku otimale su metre džade od stijena.
Već šestog avgusta vojvoda Mašo Vrbica probio se kočijom od Cetinja do Rijeke i poslao telegram u prijestonicu: „Danas, u dobri čas dođoh novim putem u knjaževu kočiju na Crnojevića Rijeku. Put još dokoji dan biće završen”... „Još prije gradnje sa Mašom se opkladio ministar Jovan Pavlović da put neće biti završen do postavljenih rokova. Nimalo razočaran izgubljenom opkladom, poslao je telegrafsku čestitku na Rijeku: „Ako nijeste kočije na ramena nosili onda vam čestitam od svega srca sjajni uspjeh pred kojim se Jevropa mora pokloniti crnogorskom narodu. Dao Bog da u svemu tako brzo napredujete, pa ma ja još stotinu opklada izgubio”!
U vrijeme kada je zemljom harala glad i odnosila na stotine žrtava krenulo se u još jedan poduhvat. Početkom marta 1890. godine počela je gradnja puta od Rijeke Crnojevića do Podgorice. I ovaj put je trasirao vojvoda Mašo Vrbica. „Žitni put”, kako su ga nazvali zbog toga što su radnici plaćani žitom koje su Rusi poslali kao pomoć crnogorskom narodu, izgrađen je za sto dana. O njegovoj gradnji najljepši zapis je ostavio Čeh Ludvik Kuba.
„Kad sam rano u petak izjahao iz Rijeke na jednodnevni put do Podgorice, uvjerio sam se da su stari imali pravo kad su govorili da u najvećem zlu ima malo dobra, da pored sjenke vazda ima svjetlosti. Uvjerio sam se da grozna neman - glad, ne mora uvijek mučiti i uništavati, već umije i graditi...”
Na putu do Podgorice u početku je radilo 4.000 radnika na trasi dugoj 28,5 kilometara. Radili su sa hiljadu burgija. Svaka burgija je dnevno palila po tri laguma od po 25 dekagrama praha. Trube su upozoravale na eksploziju, probijene trase su odmah kaldrmisane kamenim pločama, žene su donosile i odnosile kamenje, muškarci kopali, zidali, kaldrmisali. Pored puta kolijevke sa djecom, razbacani džamadani, preslice i posuđe.
Sto dana od početka gradnje put je bio spreman da primi prve putnike. Podgorica, svečano okićena, spremala se da dočeka prve kočije u kojima je bio vojvoda Božo Petrović sa šefom francuskog diplomatskog predstavništva na Cetinju Žerarom. Tada je ovaj diplomata rekao: „Mnogi stranac što o Crnoj Gori pisaše izopačavaše istinu, te potvorahu Crnogorce da nijesu podobni nizašto, do samo da sijeku turske glave. Naprotiv, ja sam vidio u Crnoj Gori narod junačan, blagorodan, ljubazan i radan, koji od svoje siromašne i krševite domovine pretvori zemlju u divni vrt, svojim radom u krčenju divnih puteva...”
Rješenjem Ministarstva građevina aprila 1931. odobrena je gradnja trase banovinskog puta Cetinje-Budva. Trasa je vodila preko Obzovice, Lapčića, do Zavale, u dužini od 30 kilometara.
Oko 5.000 radnika je radilo na ovom putu. Najteža dionica je bila preko Kosmača. Probijen je tunel od 23 metra, izgrađena galerija od 50, za petnaest dana je iskopano 13.187 kubika zemlje, odvaljeno 37.976 kamene obloge, izgrađena četiri kilometra suvih zidova, 540 metara ivičnjaka... Put je završen 12. decembra.
Milutin Labović
-----------------------------------------------------