igracina
04.02.2005., 04:31
Neobični ljudi: BESJEDA PETRA PEJOVA
Ni gurbeti više ne dolaze, a kamoli nevjeste
U Zagori, kod Grahova, svega 12 domova i tačno toliko momaka stasalih za oružje, vala da ih biraš. Nema ni puta, ali za nevjeste bi se nekako moglo i prokrčiti... Samo da ne bude zaselak staraca
Prošao sam rat, bio u partizanima, pomagao u poslijeratnoj izgradnji, podigao porodicu... Zapamtio sam sve daće i nedaće, kao uostalom i svi ljudi iz Zagore koji, kao i ja, nose veliko breme godina. Nije to nimalo lako. I, neću više o tome. Te priče su davno ispričane.
- Da počeo sam kasno da pišem. Ne bilo primijenjeno, u godinama kao vojvoda Marko Miljanov. No, daleko je Petar Pejov Bulajić od vojvode Marka. Jedan je on. Ali da ti pričam:
Moj zavičaj, Zagora kod Grahova, ne znam kako da krstim. Zagora nije ni selo ni zaselak. Prije onog rata, ne ovog skorovečernjeg, prljavog, a koji to rat nije, pitam ja tebe, imalo je 38 domaćinstava. Sada u Zagori ima svega 12 domova i tačno toliko momaka neoženjenih.
Sjedi starina Petar Pejov na drvenoj klupi iza ”alfa” šporeta, prebira misli i nastavlja:
- Eto, moja supruga Zorka, stigla je u Zagoru iz Banjana. Nije je moba dovela. Sa njom imam četiri sina: Bora, Nedjeljka, Dragišu i Čedomira. Ni jedan nije oženjen. I ne moraju ako neće. Ne žene se zbog mene već zbog sebe. Svi su stasali za ženidbu i moji sinovi i Rajko Novakov, dvojica Markovića Rade i Ratko, Stevan Nikolin, Dragan Živaljev i da ti ne nabrajam - sve su to momci davno pristigli za oružje, a vala i da ih biraš. No, šta se tu može. Izgleda, tako je i vrijeme. U Zagoru više ne dolaze ni gurbeti, da nam kotlove prave i kalaišu. Nema ni puta da se kolima može doći, ali za nevjeste bi se nekako moglo i prokrčiti...
Ono što ti rekoh o pisanju, davno je to sazrelo u meni. Volio sam da čitam, a nekako kasno počeh da pišem, u desetercu. Dvije zbirke deseteračkih pjesama, da se pohvalim, stigoše i do daleke Amerike. Pišem o Cetinju i Lovćenu. To su za mene svetinje, jer svakom Crnogorcu oči su usmjerene prema Lovćenu...
Nijesam smio ranije da pišem. Nekako nijesam bio siguran, a i bojao sam se da od mojih riječi, koje su kao dlaka, ljudi ne naprave gredu. Tako je to kod nas na selu...
Starina Petar Pejov nastavlja:
- Čovjek, to je najveća titula. Ta titula se nosi od nastanka do nestanka. Mislim da ovi naši rukovodioci nijesu toga svjesni. Imaju mandat, rukovodioca i političara. Mandat dođe i prođe, ali čovjek treba da ostane čovjek. Ovi današnji rukovodioci ponekad svašta jedni drugima kažu. Zaboravljaju da se čovjek sa sobom pita sve dok riječ ne izgovori, a riječ se ne može vrnuti! Ona ostaje i može da bude otrovana.
Petru Pejovu Bulajiću, kažu, ne treba meteorologije prognoza. On zna po njegovim biljezima kakvo će biti vrijeme. Od oca Peja, koji je znao da iz jagnjećeg pleća čita kao iz novina, naučio je ponešto.
- Pa evo, okreće jagnjeću plećku u svojim čvorovatim prstima Petar i kaže: Domaćin je na svome. Šljeme kućno mu je dobro i bogato. U svijetu ima puno razmirica i biće ih. Časni krst je na visini. zvjerad neće napadati stoku, a zdravlje će biti zadovoljavajuće i neću ti o tome više. Reći ću ti vremensku prognozu za pola godine unaprijed. Ovi meteorolozi ponekad pogode, a ponekad ne. Ja prognozu pogodim a to najbolje znaju moje komšije. Imam nekoliko biljega po čemu to znam. Ponajbolje to pročitam iz ovčje slezine. I da ti kažem, do Đurđev dana zima neće biti preoštra. Biće snjegova čestih, ali malih. U martu će pasti snijeg do koljena. Ne računam za planine, već za umine. Kako će brzo pasti, tako će brzo nestati. Ispred Đurđeva dna proljeće će biti kišovito, a to znači da će biti godina rodna. Ko ovo pročita, neka zapamti. Petar Pejov se još nije prevario u vremenskoj prognozi.
I, da ti još nešto Petar kaže, pisaću dokle god mognem, što bi se reklo dok me mozak služi. To mi je najveće zadovoljstvo. Jeste, vele da je kasno. Misle neki, ”prolupa” Petar, ali ja ne mislim tako. Volio bih da u Zagoru stignu nevjeste. Da sa naših ognjišta i dalje pucketa vatra, da Zagora bude življa, a ne da bude zaselak staraca!...
Mišo Drašković
--------------------------------------------------------------------------------
Ni gurbeti više ne dolaze, a kamoli nevjeste
U Zagori, kod Grahova, svega 12 domova i tačno toliko momaka stasalih za oružje, vala da ih biraš. Nema ni puta, ali za nevjeste bi se nekako moglo i prokrčiti... Samo da ne bude zaselak staraca
Prošao sam rat, bio u partizanima, pomagao u poslijeratnoj izgradnji, podigao porodicu... Zapamtio sam sve daće i nedaće, kao uostalom i svi ljudi iz Zagore koji, kao i ja, nose veliko breme godina. Nije to nimalo lako. I, neću više o tome. Te priče su davno ispričane.
- Da počeo sam kasno da pišem. Ne bilo primijenjeno, u godinama kao vojvoda Marko Miljanov. No, daleko je Petar Pejov Bulajić od vojvode Marka. Jedan je on. Ali da ti pričam:
Moj zavičaj, Zagora kod Grahova, ne znam kako da krstim. Zagora nije ni selo ni zaselak. Prije onog rata, ne ovog skorovečernjeg, prljavog, a koji to rat nije, pitam ja tebe, imalo je 38 domaćinstava. Sada u Zagori ima svega 12 domova i tačno toliko momaka neoženjenih.
Sjedi starina Petar Pejov na drvenoj klupi iza ”alfa” šporeta, prebira misli i nastavlja:
- Eto, moja supruga Zorka, stigla je u Zagoru iz Banjana. Nije je moba dovela. Sa njom imam četiri sina: Bora, Nedjeljka, Dragišu i Čedomira. Ni jedan nije oženjen. I ne moraju ako neće. Ne žene se zbog mene već zbog sebe. Svi su stasali za ženidbu i moji sinovi i Rajko Novakov, dvojica Markovića Rade i Ratko, Stevan Nikolin, Dragan Živaljev i da ti ne nabrajam - sve su to momci davno pristigli za oružje, a vala i da ih biraš. No, šta se tu može. Izgleda, tako je i vrijeme. U Zagoru više ne dolaze ni gurbeti, da nam kotlove prave i kalaišu. Nema ni puta da se kolima može doći, ali za nevjeste bi se nekako moglo i prokrčiti...
Ono što ti rekoh o pisanju, davno je to sazrelo u meni. Volio sam da čitam, a nekako kasno počeh da pišem, u desetercu. Dvije zbirke deseteračkih pjesama, da se pohvalim, stigoše i do daleke Amerike. Pišem o Cetinju i Lovćenu. To su za mene svetinje, jer svakom Crnogorcu oči su usmjerene prema Lovćenu...
Nijesam smio ranije da pišem. Nekako nijesam bio siguran, a i bojao sam se da od mojih riječi, koje su kao dlaka, ljudi ne naprave gredu. Tako je to kod nas na selu...
Starina Petar Pejov nastavlja:
- Čovjek, to je najveća titula. Ta titula se nosi od nastanka do nestanka. Mislim da ovi naši rukovodioci nijesu toga svjesni. Imaju mandat, rukovodioca i političara. Mandat dođe i prođe, ali čovjek treba da ostane čovjek. Ovi današnji rukovodioci ponekad svašta jedni drugima kažu. Zaboravljaju da se čovjek sa sobom pita sve dok riječ ne izgovori, a riječ se ne može vrnuti! Ona ostaje i može da bude otrovana.
Petru Pejovu Bulajiću, kažu, ne treba meteorologije prognoza. On zna po njegovim biljezima kakvo će biti vrijeme. Od oca Peja, koji je znao da iz jagnjećeg pleća čita kao iz novina, naučio je ponešto.
- Pa evo, okreće jagnjeću plećku u svojim čvorovatim prstima Petar i kaže: Domaćin je na svome. Šljeme kućno mu je dobro i bogato. U svijetu ima puno razmirica i biće ih. Časni krst je na visini. zvjerad neće napadati stoku, a zdravlje će biti zadovoljavajuće i neću ti o tome više. Reći ću ti vremensku prognozu za pola godine unaprijed. Ovi meteorolozi ponekad pogode, a ponekad ne. Ja prognozu pogodim a to najbolje znaju moje komšije. Imam nekoliko biljega po čemu to znam. Ponajbolje to pročitam iz ovčje slezine. I da ti kažem, do Đurđev dana zima neće biti preoštra. Biće snjegova čestih, ali malih. U martu će pasti snijeg do koljena. Ne računam za planine, već za umine. Kako će brzo pasti, tako će brzo nestati. Ispred Đurđeva dna proljeće će biti kišovito, a to znači da će biti godina rodna. Ko ovo pročita, neka zapamti. Petar Pejov se još nije prevario u vremenskoj prognozi.
I, da ti još nešto Petar kaže, pisaću dokle god mognem, što bi se reklo dok me mozak služi. To mi je najveće zadovoljstvo. Jeste, vele da je kasno. Misle neki, ”prolupa” Petar, ali ja ne mislim tako. Volio bih da u Zagoru stignu nevjeste. Da sa naših ognjišta i dalje pucketa vatra, da Zagora bude življa, a ne da bude zaselak staraca!...
Mišo Drašković
--------------------------------------------------------------------------------