igracina
31.01.2005., 05:55
30.01.2005.
Društvo
BRODSKI DNEVNIK
RADOMIR B. MUGOŠA I NjEGOVIH SEDAM MORA
Nerandže za strinu Jagodu
Plovio deset godina i prevalio 770.000 morskih milja. Trideset i dva puta preko Ekvatora. Brodovi kao ploveće ambasade. Nema luke u svijetu bez našeg čovjeka. Kako dođe vrijeme i da se spusti sidro
Jednom pomorac, dovijeka pomorac, veli poslovica. Ona naravno, važi i za Radomira Mugošu iz Donje Gorice, diplomiranog inženjera i upravitelja stroja - omiljenog „kapa od makine”. Jer, kad je u oktobru 1976. spustio sidro i postao savjetnik u Privrednoj komori Crne Gore, Rade Mugoša je u „suvoti” kancelarije ponovo bio na svojih sedam mora. Naime, raširio je, kako veli, veliku mapu svijeta da bi se makar u predahu između poslova, ponovo vratio na draga mjesta za koja mi obični smrtnici znamo samo iz filmova i avanturističkih romana. Dovoljno je reći da je Rade 32 puta prešako Ekvator (prvi put 1959), da je obišao sve kontinente, da se 1969. našao oči u oči sa nemilosrdnim cunamijem, da je imao običaj da širom Indije plaća policajce da ga prate u obilasku barova, da je doživio sudar svoje „Kozare” sa jednim danskim brodom, da je imao bezbroj zgoda i nezgoda. Onih kakve samo more može da priredi. Zato se, veli, nosi mišlju da napiše knjigu o svom burnom životu i dogodovštinama na moru. Bila bi to, sigurni smo, bogata životna priča. Jer, bio je on - asisten, treći oficir, drugi oficir, prvi oficir, upravitelj stroja. Na „Slavoniji”, „Biokovu”, „Šumadiji”, „Kosmaju”, „Zmajeviću”, „Kozari”, „Kruševcu”, „Durmitoru”, „13. julu”... Efektivno sam bio ukrcan tačno 10 godina i dva mjeseca, kaže. I ukupno prevalio 770.000 morskih milja.
Radomir Rade Blažov je rođen 1936. u Donjoj Gorici kod Podgorice. Zapamtio je ratne strahote. Posebno očevu pogibiju u partizanima 1941. pa odvođenje babe Mare sljedeće godine, najprije u barski, a zatim u albanske logore „gdje je i kosti ostavila”. Nakon oslobođenja Podgorice, stric Andro (Andrija Mugoša, narodni heroj) ga je odveo u gimnaziju na Cetinje - da se obrazuje. Od strica Andra i strine Jagode nema boljih i plemenitijih ljudi, ističe iskreno.
- Za njih je vezan i moj prvi susret sa morem. Sjećam se da je to bilo u staroj Budvi, gdje su me poveli, kad sam čitav sat posmatrao borbu jednog brodića sa pobješnjelim talasima. To je valjda i odredilo moj životni put. Osim toga, neobično su me privlačile tadašnje priče o avanturama nekih Cetinjana u Italiji. Bilo je to ono doba kada je najlon kaiš i plastični češalj bio san za svakog momčića. Stvarnost je, međutim, bila mnogo drugačija, pa su ga na Cetinju odredili da uči „za kuvara”. Naime, tada su se planirali i kadrovi i buduća zanimanja. Njemu se nije svidjelo. Htio je da bude oficir ali ga je Komisija odbila.
Konačno, pedesetih godina se upisuje u Srednju pomorsku školu u Kotoru - mašinski odsjek. Nije mu bilo ni to po volji, jer je htio da bude nautičar, ali ljubav prema strojevima mu je razvio profesor Marko Latković, pomorac - mašinac i upravitelj na putničkom brodu Lala Zubera. Slijede - mora i putovanja. Prvo ukrcavanje mu je bilo na stroj „Neretvi”. Tada je Rade bio đak na praksi. - Sa „Neretvom” sam dva puta plovio za sjevernu Evropu, pa sam sa nepunih 16 godina vidio i London i Gibraltar i Roterdam... Ipak, gdje god da je bio, u mislima se uvijek vraćao Donjoj Gorici i stricu Andru i strini Jagodi. Sjećam se, priča, kako sam sa prvog putovanja strini Jagodi donio nerandže. Naime, poslije ručka sam ostavljao svoje sledovanje, ali joj nikada nijesam rekao kako sam ih nabavio. Bila je to neka vrsta dječačke zahvalnosti za sve što je za mene uradila dobra strina Jagoda.
Bilo kako bilo, nakon Srednje tehničke škole u Titogradu, (poslije dva razreda u Kotoru, treći je upisao u Titogradu) Rade je htio da ide za Zagreb - na Višu upravnu. Međutim, argumenti strica Andra su bili jači i 1958. završava Srednju pomorsku. Uslijedila je vojska, i prvi posao - posao asistenta stroja na „Jugooceaniji”. Bilo je to u novembru 1959. godine. Od tada plovi na raznim brodovima. Na raznim morima. Konačno 1983. upisuje, a 1987. godine završava Fakultet za pomorstvo.
Ovo bi bila, najkraće - biografija „kapa od makine” iz Donje Gorice. Priča o ljubavi prema moru i plavim prostranstvima. Priča o Radovih sedam mora. Pitamo ga može li se pomorac zasititi mora, može li mu more dosaditi. Ne, veli Rade iskreno. Posebno kad je mlad. Ja sam na jednom putovanju proveo punih osam mjeseci i obišao čak 54 luke i ništa mi nije bilo teško. Nije mi bilo teško ni zbog toga što su naši brodovi, posebno brodovi „Jugooceanije”, bili prave ploveće ambasade, što smo našeg čovjeka mogli sresti na svakoj tački zemljine kugle, što je s ljudima kakvi su bili Bato, Bubo, Batko i drugi, bila privilegija - družiti se. I sve dok se plovi iz zadovoljstva brod je zaista drugi dom. Kad plovite iz zadovoljstva i ljubavi dani vam brže prolaze - uopšte ih ne brojite. Međutim, kad počnete da se prebrojavate koliko imate para i koliko bi vreća cimenta kupili za njih - sve je drugačije. Meni se to počelo događati 1974. godine. Upravo kada sam počeo da gradim kuću u Donjoj Gorici, tada sam i rekao sebi - vrijeme je da se spusti sidro.
Iskrcao sam se u novembru 1975. u Hilkeneu. Bilo je to na brodu „13. jul”. U oktobru sljedeće godine sam postao savjetnik za pomorsku privredu u Privrednoj komori Crne Gore. U penzinerske vode sam „zaplovio” u januaru 2003. godine...
Oči u oči sa cunamijem
Svaki dan proveden na moru je priča za sebe - tvrdi Rade Mugoša. Najbolji svjedoci za tu tvrdnju su brodski dnevnici. Interesantno je da sam ja sa kapetanom Koprivicom i ostalima na brodu „Šumadija” između ostalog doživio dva 13. januara i dva petka jednog istog dana 1969. godine. Naime, po brodskom dnevniku trebalo je da prođemo 180. meridijan kada se ploveći sa istoka prema zapadu dan - ponavlja. To je padalo u petak, 13. januara. Saznavši za to dan ranije, i ako nijesam sujevjeran, predlagao sam da ponovimo četvrtak. Međutim, propisi su neumoljivi...
Taj 13. januar 1969. pamtićemo i po velikom cunamiju, kaže Rade. Oko jedan sat izjutra mašine se zaustaviše, nestade struja, čula se strašna buka, polomio se čitav namještaj na brodu. Najprije smo pomislili da je zbog nagomilane pare proradio sigurnosni ventil, ali smo ubrzo shvatili da nas je zaustavio opasni cunami. I to nasred Pacifika. Postali smo obična ljuska na talasima. Riječju - bila je to jeziva noć. Srećom, ubrzo smo uspjeli da upalimo pomoćne motore. Prije toga smo dobili upozorenje da promijenimio kurs, pa smo skrenuli južno prema Havajima i tako izbjegli najgore. Treba reći i to, kaže Rade, da nijesmo tražili pomoć i da su te noći nastradala dva broda. Inače, cunami ne može da iznenadi pomorce. Ako na vrijeme dobiju upozorenje. Nažalost, tada nas je nakon cunamija zadesila i druga nevolja - azijski grip. Od 35 članova posade čak 23 je oboljelo.
Podgorička „flota”
Bivši pomorci su oličenje drugarstva i prijateljstva. Jer i kad zađu u godine njihova okupljanja su pravi mali časovi - iz pomorstva. U Podgorici su im omiljena mjesta za okupljanje „Maša”, kafe „Alpe”, hotel „Crna Gora”...
Naša, podgorička „flota” je zaista aktivna, objašnjava Rade Mugoša. Često se nađemo - ja, Ljubo Koprivica, Bato Kolaković, Mićo Grdinić, Vuksan Bulatović, Boro Vukotić, Đoko Lončarević, Milan i Slobo Radulović i Janko Mugoša, Miloš Stanković, Slobo Racković, Garo Gardašević i mnogi drugi. Naravno, teško ih sve mogu nabrojiti, ali važnije je da naša, podgorička „flota” još plovi, kaže Rade u šali. Pristane ona ponekad i u našu „omiljenu luku” pod košćelom u blizini moje kuće. Nigdje kao tu ne ožive sjećanja na sedam mora, kaže „kapo”. Još kad dođe stric Andro...
Interesantno je da su podgorički pomorci još prije 30 godina imali ideju - da obezbijede kutak ili svoju prostoriju u kojoj bi se okupljali. Nažalost, ona se nikad nije ostvarila, kaže Rade. Ostale su nam samo kafane i sjećanja. Kao kad smo na Crnom moru brod „Kozara” pomalo u šali, a pomalo u zbilji zvali - Donja Gorica. Jer, komandant je bio Veliša Popović, ja sam bio kapo, a bilo nas je i drugih iz podgoričke „flote”.
Sa Sartrom u Hirošimi
Daleke 1966. godine, dok je „Kozara” bila na garantnom pregledu u japanskom gradu Kure, ja sam obilazio muzej atomske bombe u Hirošimi - priča Rade Mugoša. Dok sam razgledao stravične eksponate, primijetio sam veliku grupu novinara i čuo zujanje njihovih kamera, ali nijesam obraćao pažnju. Impresioniran onim što sam vidio, u knjizi utisaka sam napisao - ne ponovilo se! Naravno, ispod izjave sam se i potpisao. Poslije godinu dana u Donjoj Gorici su se čudili - zašto nijesam u Japanu? Jer, slučaj je htio da se tih dana na beogradskoj televiziji pojavi reportaža iz muzeja u Hirošimi sa porukom čuvenog Žan Pol Sartra. U knjizi utisaka koja je tom prilikom objavljena, bila je i moja - jezgrovita poruka. Autor Svetolik Mitić je objasnio da je istog dana kad i čuveni filozof, muzej A-bombe posjetio i jedan Jugosloven čija se poruka umnogome poklapa sa Sartrovom.
Drugi interesantan slučaj vezan je za Rada Mugošu kao partijskog sekretara. Naime, još dok je studirao na Višoj pomorskoj u Kotoru - prijatelji su ga pozvali na krštenje. Bilo je to u julu 1965. Tek kada sam vidio popa i shvatio da će se krštenje obaviti po svim crkvenim običajimam, nije bilo povratka - priča Rade. Kao partijskom sekretaru kroz glavu mi je prošla misao - ili ću biti civilizovan ili partijski disciplinovan? Odlučio sam se za ovo prvo. Poslije činodejstvovanja i mog preznojavanja, kumče je briznulo u plač. Da bih je utješio rekao sam - ne boj se Lidija, drži te partijski sekretar!
J. Stamatović
----------------------------------------------------
Društvo
BRODSKI DNEVNIK
RADOMIR B. MUGOŠA I NjEGOVIH SEDAM MORA
Nerandže za strinu Jagodu
Plovio deset godina i prevalio 770.000 morskih milja. Trideset i dva puta preko Ekvatora. Brodovi kao ploveće ambasade. Nema luke u svijetu bez našeg čovjeka. Kako dođe vrijeme i da se spusti sidro
Jednom pomorac, dovijeka pomorac, veli poslovica. Ona naravno, važi i za Radomira Mugošu iz Donje Gorice, diplomiranog inženjera i upravitelja stroja - omiljenog „kapa od makine”. Jer, kad je u oktobru 1976. spustio sidro i postao savjetnik u Privrednoj komori Crne Gore, Rade Mugoša je u „suvoti” kancelarije ponovo bio na svojih sedam mora. Naime, raširio je, kako veli, veliku mapu svijeta da bi se makar u predahu između poslova, ponovo vratio na draga mjesta za koja mi obični smrtnici znamo samo iz filmova i avanturističkih romana. Dovoljno je reći da je Rade 32 puta prešako Ekvator (prvi put 1959), da je obišao sve kontinente, da se 1969. našao oči u oči sa nemilosrdnim cunamijem, da je imao običaj da širom Indije plaća policajce da ga prate u obilasku barova, da je doživio sudar svoje „Kozare” sa jednim danskim brodom, da je imao bezbroj zgoda i nezgoda. Onih kakve samo more može da priredi. Zato se, veli, nosi mišlju da napiše knjigu o svom burnom životu i dogodovštinama na moru. Bila bi to, sigurni smo, bogata životna priča. Jer, bio je on - asisten, treći oficir, drugi oficir, prvi oficir, upravitelj stroja. Na „Slavoniji”, „Biokovu”, „Šumadiji”, „Kosmaju”, „Zmajeviću”, „Kozari”, „Kruševcu”, „Durmitoru”, „13. julu”... Efektivno sam bio ukrcan tačno 10 godina i dva mjeseca, kaže. I ukupno prevalio 770.000 morskih milja.
Radomir Rade Blažov je rođen 1936. u Donjoj Gorici kod Podgorice. Zapamtio je ratne strahote. Posebno očevu pogibiju u partizanima 1941. pa odvođenje babe Mare sljedeće godine, najprije u barski, a zatim u albanske logore „gdje je i kosti ostavila”. Nakon oslobođenja Podgorice, stric Andro (Andrija Mugoša, narodni heroj) ga je odveo u gimnaziju na Cetinje - da se obrazuje. Od strica Andra i strine Jagode nema boljih i plemenitijih ljudi, ističe iskreno.
- Za njih je vezan i moj prvi susret sa morem. Sjećam se da je to bilo u staroj Budvi, gdje su me poveli, kad sam čitav sat posmatrao borbu jednog brodića sa pobješnjelim talasima. To je valjda i odredilo moj životni put. Osim toga, neobično su me privlačile tadašnje priče o avanturama nekih Cetinjana u Italiji. Bilo je to ono doba kada je najlon kaiš i plastični češalj bio san za svakog momčića. Stvarnost je, međutim, bila mnogo drugačija, pa su ga na Cetinju odredili da uči „za kuvara”. Naime, tada su se planirali i kadrovi i buduća zanimanja. Njemu se nije svidjelo. Htio je da bude oficir ali ga je Komisija odbila.
Konačno, pedesetih godina se upisuje u Srednju pomorsku školu u Kotoru - mašinski odsjek. Nije mu bilo ni to po volji, jer je htio da bude nautičar, ali ljubav prema strojevima mu je razvio profesor Marko Latković, pomorac - mašinac i upravitelj na putničkom brodu Lala Zubera. Slijede - mora i putovanja. Prvo ukrcavanje mu je bilo na stroj „Neretvi”. Tada je Rade bio đak na praksi. - Sa „Neretvom” sam dva puta plovio za sjevernu Evropu, pa sam sa nepunih 16 godina vidio i London i Gibraltar i Roterdam... Ipak, gdje god da je bio, u mislima se uvijek vraćao Donjoj Gorici i stricu Andru i strini Jagodi. Sjećam se, priča, kako sam sa prvog putovanja strini Jagodi donio nerandže. Naime, poslije ručka sam ostavljao svoje sledovanje, ali joj nikada nijesam rekao kako sam ih nabavio. Bila je to neka vrsta dječačke zahvalnosti za sve što je za mene uradila dobra strina Jagoda.
Bilo kako bilo, nakon Srednje tehničke škole u Titogradu, (poslije dva razreda u Kotoru, treći je upisao u Titogradu) Rade je htio da ide za Zagreb - na Višu upravnu. Međutim, argumenti strica Andra su bili jači i 1958. završava Srednju pomorsku. Uslijedila je vojska, i prvi posao - posao asistenta stroja na „Jugooceaniji”. Bilo je to u novembru 1959. godine. Od tada plovi na raznim brodovima. Na raznim morima. Konačno 1983. upisuje, a 1987. godine završava Fakultet za pomorstvo.
Ovo bi bila, najkraće - biografija „kapa od makine” iz Donje Gorice. Priča o ljubavi prema moru i plavim prostranstvima. Priča o Radovih sedam mora. Pitamo ga može li se pomorac zasititi mora, može li mu more dosaditi. Ne, veli Rade iskreno. Posebno kad je mlad. Ja sam na jednom putovanju proveo punih osam mjeseci i obišao čak 54 luke i ništa mi nije bilo teško. Nije mi bilo teško ni zbog toga što su naši brodovi, posebno brodovi „Jugooceanije”, bili prave ploveće ambasade, što smo našeg čovjeka mogli sresti na svakoj tački zemljine kugle, što je s ljudima kakvi su bili Bato, Bubo, Batko i drugi, bila privilegija - družiti se. I sve dok se plovi iz zadovoljstva brod je zaista drugi dom. Kad plovite iz zadovoljstva i ljubavi dani vam brže prolaze - uopšte ih ne brojite. Međutim, kad počnete da se prebrojavate koliko imate para i koliko bi vreća cimenta kupili za njih - sve je drugačije. Meni se to počelo događati 1974. godine. Upravo kada sam počeo da gradim kuću u Donjoj Gorici, tada sam i rekao sebi - vrijeme je da se spusti sidro.
Iskrcao sam se u novembru 1975. u Hilkeneu. Bilo je to na brodu „13. jul”. U oktobru sljedeće godine sam postao savjetnik za pomorsku privredu u Privrednoj komori Crne Gore. U penzinerske vode sam „zaplovio” u januaru 2003. godine...
Oči u oči sa cunamijem
Svaki dan proveden na moru je priča za sebe - tvrdi Rade Mugoša. Najbolji svjedoci za tu tvrdnju su brodski dnevnici. Interesantno je da sam ja sa kapetanom Koprivicom i ostalima na brodu „Šumadija” između ostalog doživio dva 13. januara i dva petka jednog istog dana 1969. godine. Naime, po brodskom dnevniku trebalo je da prođemo 180. meridijan kada se ploveći sa istoka prema zapadu dan - ponavlja. To je padalo u petak, 13. januara. Saznavši za to dan ranije, i ako nijesam sujevjeran, predlagao sam da ponovimo četvrtak. Međutim, propisi su neumoljivi...
Taj 13. januar 1969. pamtićemo i po velikom cunamiju, kaže Rade. Oko jedan sat izjutra mašine se zaustaviše, nestade struja, čula se strašna buka, polomio se čitav namještaj na brodu. Najprije smo pomislili da je zbog nagomilane pare proradio sigurnosni ventil, ali smo ubrzo shvatili da nas je zaustavio opasni cunami. I to nasred Pacifika. Postali smo obična ljuska na talasima. Riječju - bila je to jeziva noć. Srećom, ubrzo smo uspjeli da upalimo pomoćne motore. Prije toga smo dobili upozorenje da promijenimio kurs, pa smo skrenuli južno prema Havajima i tako izbjegli najgore. Treba reći i to, kaže Rade, da nijesmo tražili pomoć i da su te noći nastradala dva broda. Inače, cunami ne može da iznenadi pomorce. Ako na vrijeme dobiju upozorenje. Nažalost, tada nas je nakon cunamija zadesila i druga nevolja - azijski grip. Od 35 članova posade čak 23 je oboljelo.
Podgorička „flota”
Bivši pomorci su oličenje drugarstva i prijateljstva. Jer i kad zađu u godine njihova okupljanja su pravi mali časovi - iz pomorstva. U Podgorici su im omiljena mjesta za okupljanje „Maša”, kafe „Alpe”, hotel „Crna Gora”...
Naša, podgorička „flota” je zaista aktivna, objašnjava Rade Mugoša. Često se nađemo - ja, Ljubo Koprivica, Bato Kolaković, Mićo Grdinić, Vuksan Bulatović, Boro Vukotić, Đoko Lončarević, Milan i Slobo Radulović i Janko Mugoša, Miloš Stanković, Slobo Racković, Garo Gardašević i mnogi drugi. Naravno, teško ih sve mogu nabrojiti, ali važnije je da naša, podgorička „flota” još plovi, kaže Rade u šali. Pristane ona ponekad i u našu „omiljenu luku” pod košćelom u blizini moje kuće. Nigdje kao tu ne ožive sjećanja na sedam mora, kaže „kapo”. Još kad dođe stric Andro...
Interesantno je da su podgorički pomorci još prije 30 godina imali ideju - da obezbijede kutak ili svoju prostoriju u kojoj bi se okupljali. Nažalost, ona se nikad nije ostvarila, kaže Rade. Ostale su nam samo kafane i sjećanja. Kao kad smo na Crnom moru brod „Kozara” pomalo u šali, a pomalo u zbilji zvali - Donja Gorica. Jer, komandant je bio Veliša Popović, ja sam bio kapo, a bilo nas je i drugih iz podgoričke „flote”.
Sa Sartrom u Hirošimi
Daleke 1966. godine, dok je „Kozara” bila na garantnom pregledu u japanskom gradu Kure, ja sam obilazio muzej atomske bombe u Hirošimi - priča Rade Mugoša. Dok sam razgledao stravične eksponate, primijetio sam veliku grupu novinara i čuo zujanje njihovih kamera, ali nijesam obraćao pažnju. Impresioniran onim što sam vidio, u knjizi utisaka sam napisao - ne ponovilo se! Naravno, ispod izjave sam se i potpisao. Poslije godinu dana u Donjoj Gorici su se čudili - zašto nijesam u Japanu? Jer, slučaj je htio da se tih dana na beogradskoj televiziji pojavi reportaža iz muzeja u Hirošimi sa porukom čuvenog Žan Pol Sartra. U knjizi utisaka koja je tom prilikom objavljena, bila je i moja - jezgrovita poruka. Autor Svetolik Mitić je objasnio da je istog dana kad i čuveni filozof, muzej A-bombe posjetio i jedan Jugosloven čija se poruka umnogome poklapa sa Sartrovom.
Drugi interesantan slučaj vezan je za Rada Mugošu kao partijskog sekretara. Naime, još dok je studirao na Višoj pomorskoj u Kotoru - prijatelji su ga pozvali na krštenje. Bilo je to u julu 1965. Tek kada sam vidio popa i shvatio da će se krštenje obaviti po svim crkvenim običajimam, nije bilo povratka - priča Rade. Kao partijskom sekretaru kroz glavu mi je prošla misao - ili ću biti civilizovan ili partijski disciplinovan? Odlučio sam se za ovo prvo. Poslije činodejstvovanja i mog preznojavanja, kumče je briznulo u plač. Da bih je utješio rekao sam - ne boj se Lidija, drži te partijski sekretar!
J. Stamatović
----------------------------------------------------