igracina
31.01.2005., 04:15
30.01.2005.
Društvo
IZ ALBUMA: GOJKO MARTINOVIĆ, PODGORIČANIN
Smokve, rozaklija i ostalo
Punih pet decenija Gojko Martinović pričom uveseljava znane i neznane humorom iz Stare Varoši. Tako od zaborava brani ono što je na svojim grafikama zabilježio i književnik Zuvdija Hodžić.
- Čuš li ti njih, ja glumac, česovi sam ja glumac, ja sam najobičniji građanin ovoga grada. Koliko imaš godina, pitaju me, ka da nijesam kao svaki isan stara. Ja im rečem 76, a oni ti meni - ne bih ti ih dao. Ni ja đavolju jednu uzeo, evo ih dosta, smijući se, dok gledamo stare fotografije iz njegovog albuma, priča Gojko.
Govori o davijama podgoričkim, o starim kućama što su nekada okrečene bile kao kutija furmina, o dunjama, rozakliji i suvim smokvama. O onom Draču i Kiš Mahali, što je često pominje i prof. Fadil Galičić iz Skadra, o brijegu Morače. Pominje i veze sa prijestonicom: Gojko sa suprugom Kosarom stanuje u Ulici kralja Nikole. Kada je jednom sa Ljubicom Kestner gostovao u „Zetskom domu”, zborili su Cetinjani: „Dobar je ovaj naš Bajica”.
Radio je Gojko Martinovć u Domu omladine „Budo Tomović” i bio dugo i član hora „Stanko Dragojević”. Prvi nastup je imao zapravo 1945. godine. Od tada, kako kaže, horski poje. Obično se misli, kada priča ova krepka starina što je u davna vremena na bini i crnogorski igrao uz aplauze publike, da samo „štosove” zna. A nije tako.
Nedavno, prilikom fudbalske utakmice Crvena zvezda - Budućnost, „Varvari” su vikali, prisjeća se on, ali i djeca: „Podgorica je moj grad”. Zaista, djeca koja se rađaju ovdje su Podgoričani, ma gdje da su im majka i otac rođeni. A Podgorica i Ribnica opčine čovjeka rođenjem ili, po mome, oni ga zamanđijaju, tako da moraju da ih vole. Ovo je prijatan grad. Zima može da bude 10-15 dana najviše. Tu su pet rijeka. Tu raste smokva, kesten, limun, pomorandža, svako južno voće i velim, kad je bog dao toliko dara na ovom prostoru, pa kad bi i ljudi bili tako izdašni u dobru - no, bilo bi mnogo dobra najedno, zaključuje Gojko.
IZ ŠEZDESET I NEKE: Hor Radio Titograda
Hor
Gojko Martinović je bio član hora Radio Titograda. Družili su se, vježbalo se u Radiju ili u sali Doma omladine. Bilo je i gostovanja. Najčešće su pjevali Mokranjčeve rukoveti, na radiju uživo. Pamte se dirigenti Ivanović i Gavrilović. Kada je Radio Titograd prešao u novu zgradu zamro je rad hora. Gojko čuva fotografiju, iz hiljadu devetsto šezdeset i neke, članova hora Radio Titograda: Gojko Martinović, Zora Radunović, Mica Bašić, Dara Rakočević, Savo Janković, Ferid Alivodić, Špiro Kapuci, Lija Vučinić, Mileva Beka Perković, Cvetko Ivanović, dirigent, Gano Lekić, Nada Ivanović, Vlado Mračević i novinar Milo Kralj.
PRVA KOLA HITNE POMOĆI
„Gaz” i lađe
Evo i fotografije taksi stanice „Kruševac” iz 1929. godine. Tamo gdje je dvorac kralja Nikole bila je na Kruševcu bolnica. Do nje se prolazilo Vezirovim mostom. Moglo se ići i na „gaz”, gazilo se s konjskog ulaza, gdje su danas sastavci Morače i Ribnice, popularne skaline. To su stari Podgoričani zvali crpalo ili kupalište, a preko se moglo samo lađom što je ljude prevozila. Među taksistima bili su Karo Todorović, braća mu Đoko i Vojo Marković i drugi.
Treba se sjetiti i Sima Raičkovića, vozača hitne pomoći, jedinog vozila Bolnice na Kruševcu, gdje je radio praktično, sa malim prekidima, do svoje smrti 1968. godine. Bio je svršeni avijatičar u Rajlovcu kod Sarajeva, ali je na zahtjev oca Ilije - Baba, ostavio pilotsku uniformu i došao u Podgoricu da pomogne porodici. Živi i danas priča o Simovom biciklu sa podgoričkom registracijom, kojeg je vozio i Milovan Đilas.
Đorđije Marković
----------------------------------------------------
Društvo
IZ ALBUMA: GOJKO MARTINOVIĆ, PODGORIČANIN
Smokve, rozaklija i ostalo
Punih pet decenija Gojko Martinović pričom uveseljava znane i neznane humorom iz Stare Varoši. Tako od zaborava brani ono što je na svojim grafikama zabilježio i književnik Zuvdija Hodžić.
- Čuš li ti njih, ja glumac, česovi sam ja glumac, ja sam najobičniji građanin ovoga grada. Koliko imaš godina, pitaju me, ka da nijesam kao svaki isan stara. Ja im rečem 76, a oni ti meni - ne bih ti ih dao. Ni ja đavolju jednu uzeo, evo ih dosta, smijući se, dok gledamo stare fotografije iz njegovog albuma, priča Gojko.
Govori o davijama podgoričkim, o starim kućama što su nekada okrečene bile kao kutija furmina, o dunjama, rozakliji i suvim smokvama. O onom Draču i Kiš Mahali, što je često pominje i prof. Fadil Galičić iz Skadra, o brijegu Morače. Pominje i veze sa prijestonicom: Gojko sa suprugom Kosarom stanuje u Ulici kralja Nikole. Kada je jednom sa Ljubicom Kestner gostovao u „Zetskom domu”, zborili su Cetinjani: „Dobar je ovaj naš Bajica”.
Radio je Gojko Martinovć u Domu omladine „Budo Tomović” i bio dugo i član hora „Stanko Dragojević”. Prvi nastup je imao zapravo 1945. godine. Od tada, kako kaže, horski poje. Obično se misli, kada priča ova krepka starina što je u davna vremena na bini i crnogorski igrao uz aplauze publike, da samo „štosove” zna. A nije tako.
Nedavno, prilikom fudbalske utakmice Crvena zvezda - Budućnost, „Varvari” su vikali, prisjeća se on, ali i djeca: „Podgorica je moj grad”. Zaista, djeca koja se rađaju ovdje su Podgoričani, ma gdje da su im majka i otac rođeni. A Podgorica i Ribnica opčine čovjeka rođenjem ili, po mome, oni ga zamanđijaju, tako da moraju da ih vole. Ovo je prijatan grad. Zima može da bude 10-15 dana najviše. Tu su pet rijeka. Tu raste smokva, kesten, limun, pomorandža, svako južno voće i velim, kad je bog dao toliko dara na ovom prostoru, pa kad bi i ljudi bili tako izdašni u dobru - no, bilo bi mnogo dobra najedno, zaključuje Gojko.
IZ ŠEZDESET I NEKE: Hor Radio Titograda
Hor
Gojko Martinović je bio član hora Radio Titograda. Družili su se, vježbalo se u Radiju ili u sali Doma omladine. Bilo je i gostovanja. Najčešće su pjevali Mokranjčeve rukoveti, na radiju uživo. Pamte se dirigenti Ivanović i Gavrilović. Kada je Radio Titograd prešao u novu zgradu zamro je rad hora. Gojko čuva fotografiju, iz hiljadu devetsto šezdeset i neke, članova hora Radio Titograda: Gojko Martinović, Zora Radunović, Mica Bašić, Dara Rakočević, Savo Janković, Ferid Alivodić, Špiro Kapuci, Lija Vučinić, Mileva Beka Perković, Cvetko Ivanović, dirigent, Gano Lekić, Nada Ivanović, Vlado Mračević i novinar Milo Kralj.
PRVA KOLA HITNE POMOĆI
„Gaz” i lađe
Evo i fotografije taksi stanice „Kruševac” iz 1929. godine. Tamo gdje je dvorac kralja Nikole bila je na Kruševcu bolnica. Do nje se prolazilo Vezirovim mostom. Moglo se ići i na „gaz”, gazilo se s konjskog ulaza, gdje su danas sastavci Morače i Ribnice, popularne skaline. To su stari Podgoričani zvali crpalo ili kupalište, a preko se moglo samo lađom što je ljude prevozila. Među taksistima bili su Karo Todorović, braća mu Đoko i Vojo Marković i drugi.
Treba se sjetiti i Sima Raičkovića, vozača hitne pomoći, jedinog vozila Bolnice na Kruševcu, gdje je radio praktično, sa malim prekidima, do svoje smrti 1968. godine. Bio je svršeni avijatičar u Rajlovcu kod Sarajeva, ali je na zahtjev oca Ilije - Baba, ostavio pilotsku uniformu i došao u Podgoricu da pomogne porodici. Živi i danas priča o Simovom biciklu sa podgoričkom registracijom, kojeg je vozio i Milovan Đilas.
Đorđije Marković
----------------------------------------------------