srbinXP
07.03.2004., 18:38
pa ima raznih teorija.Neki kazu da su Srbi katolici,ali ne pokatoliceni nego oni koje pravoslavlje nikada nije obuhvatilo.Neki kazu da su Srbi pokatoliceni.Neki kazu da su posebna etnicka skupina juznih slovena.A neki tvde da su Hrvati.
Ja licno vjerujem da su blizi Srbima nego Hrvatima,jer da su pokatoliceni bili bi vjerovatno mrzitelji pravoslavlja sto nije slucaj koliko ja znam.
inace opsirne rasprave o Bunjevcima imate na:
http://pub37.ezboard.com/fistorijabalkanafrm31
PREGLED MIŠLJENJA O POREKLU I IMENU BUNJEVACA
1. Najveći broj istraživača tvrdi da su Bunjevci poreklom iz Hercegovine, sa obale reke Bune, navodeći u prilog ovoj tvrdnji različite argumente, prvenstveno ime doseljenika, koje, po njima, dolazi od naziva reke, a zatim usmeno narodno predanje.
Među prvima takvo mišljenje iznose franjevac Marijan Lanosović1 zatim Đorde Brkić2 i Đeno Sarić3. Brkić, opisujući nošnju Bunjevaca u okolini Budima, veli da ih zovu Racima i da su po predanju došli iz okoline varoši Bunje (po ovome se razlikuje od drugih koji ne pominju grad već samo reku Bunu), koja je bila na granici Bosne i Srbije. Otuda i dolazi naziv Bunjevac, kojim su imenom voleli da se nazivaju. Sarić piše da vreme dolaska Bunjevaca u Bačku nije poznato, ali je izvesno da se naseljavanje vršilo u etapama. Na istom mestu navodi i zanimljivu hipotezu o njihovom dolasku u Ugarsku u pratnji kralja Bele IV prilikom njegova povratka iz Dalmacije nakon tatarske najezde.
Vuk Karadžić dozvoljava „da se tako zovu od hercegovačke rijeke Bune, od koje su se kao što se pripovijeda, negda amo doselili".''
Znatan broj istraživača je narednih godina formulisao slično mišljenje - s nekim razlikama - o hercegovačkom poreklu Bunjevaca. Neki pominju samo Hercegovinu kao njihovu postojbinu, a drugi je lociraju uže, uz obale reke Bune. Značajnije priloge rasvetljavanju ovog pitanja dali su Ivan Murgić (koji govori samo o poreklu primorsko-ličkih Bunjevaca), István Ivanji, pisac istorije Subotice, Đula Dudaš, Janoš Ažbot i Ivan Ivanić. Ovakvo mišljenje je branio i Jovan Cvijić.6
2. Tezu o bosansko-dalmatinskom poreklu Bunjevaca zastupa nešto
manji broj istraživača, ali to nikako ne znači da im je argumentacija manje
ubedljiva.
Fra Grgur Čevapović u delu „Recensio" iz 1830. godine govoreći o Bunjevcima tvrdi da su oni došli iz raznih krajeva za vreme Bele IV, Leopolda I, Karla IV i Marije Terezije, te pominje Dalmaciju i Bosnu.7
Đorđe Popović Daničar se protivi mišljenju o poreklu Bunjevaca sa reke Bune smatrajući da se od naziva reke ne može izvesti etnik ovakvog oblika, jer se „ni čovek od Une neće nazvati Unjevcem", kao ni što ljude koji žive pored Bune ne zovu tako. Stara bunjevačka boravišta su, po Popoviću, bila u Bosni, ne južnije od Glamoča i Livna.8
Radivoje Simonović takode odbacuje mišljenje o poreklu Bunjevaca sa obale Bune („jer ih tamo nema i nije ih nikad bilo,... jer ih Mađari zovu Dalmati, a reka Buna nije nikad bila u Dalmaciji") i tvrdi da su oni prvobitno bili Vlasi u Dinarskim planinama u Bosni te da su, bežeći od Turaka, došli u Dalmaciju između Imotskog i Obrovskog."
Ivo Milić odbacuje tvrdnju o hercegovačkom poreklu Bunjevaca pored drugih razloga i zato što hercegovačko ime nije sačuvano u tradicijama Bunjevaca, zatim, što u Hercegovini nema kompaktnih prezimena njihovih. On smatra da je postojbina Bunjevaca pre seobe u Bačku bila u krajevima Dinare, nešto zapadna Bosna, ali pretežno zagorska Dalmacija, u srezovima sinjskom, drniškom, kninskom i imotskom. U prilog svom mišljenju navodi ove argumetne: dalmatinsko ime za označavanje bačkih Bunjevaca i njihovog jezika nalazi se u mnogim zvaničnim aktima; tim imenom oni su se sami nazivali; u krajevima zagorske Dalmacije postoje najobičnija prezimena bačkih Bunjevaca; u ovom području Dalmacije živi još i danas ime Bunjevac.10
Aleksa Ivić konstatuje da su po narodnoj tradiciji franjevci doveli u Podunavlje sa bosansko-dalmatinske granice „ikavske katolike poznate pod imenom Bunjevci". Tačno vreme seobe nije utvrđeno, ali je to moglo biti oko sredine XVII veka. Prve sasvim pouzdane vesti o Bunjevcima potiču iz 1687. godine (u molbi upućenoj Ratnom savetu u Beču radi dozvole za gradnju kuća u palankama Segedinu, Subotici i Baji)."11
3. Medu piscima koji smatraju da su Bunjevci - bar većim delom -
potomci ranijih slovenskih doseljenika u predele južne Ugarske, ili su čak
starosedeoci, izdvaja se Ivan Antunović. Ovaj bunjevački prvak navodi „da
su naši pradjedi ovudan već tada stanovali, kada su Mađari ovamo došli,
te su bile, kako nam listine u Arhivi Bečkih sahranjene pokazivaju, već u
doba prvih kraljeva mnoge obitelji zbog njihovih građanskih i vojnih kriposti oplemenjene, pa su sudbinom naše mile domovine ravnale".12 Pod „našim pradjedima" Antunović misli na Slovene uopšte, a kako su posebna narodna imena tek „kasnije mah preotela" to svakako znači da ovaj slovenski okvir obuhvata i Bunjevce. U odeljku „Razprave" pod naslovom „Bunjevci i Šokci u podunavju i podtisju starosjedilci" naglašava da se na periodu pre dolaska Mađara u njihovu novu domovinu neće zadržavati, te da o prisustvu Slovena na tom području „svidoče mnoge slavske riči u mađarskom", kao i „mistna imena selah i gradovah" koja se nalaze u pisanim dokumentima iz vremena pre mohačke bitke (autor navodi ove nazive u svojoj knjizi).13
U jednom od sledećih odeljaka zaključuje: „Ipak neću da se upušćam u gatanja, već pridržajuć istinu, da su ovuda već prije mohačke bitke stanovali Raci, neću da im koren vežem s onimi starodavnimi podunavskimi stanovnici, što bih punim pravom učiniti mogao, već se zadovoljavam tim, da su se poslie tatarskoga razorenja Ugarske ili poslie pada Srbije i Bosne, ovamo doselili, pa su jedni - kako se vidi - onamo u Dalmaciji i Hrvatskoj, a drugi u daljnjoj Ugarskoj sigurno kod svojih srodnikah, mira i pokoja tražili, te se ovdje nakon strašnog mohačkog poraza u obličju Srbah, Šokacah i Bunjevacah sve do danas zadržali".^
U svome opširnom delu Antunović govori i o kasnijim doseljavanjima Bunjevaca i Šokaca pozivajući se na pisane izvore, od kojih su osobito značajni zapisi u đenđeškom (Gyöngyös) franjevačkom samostanu u kojima stoji: „Stanovnici (Subotice), tako zvani Bunjevci vođeni po 18 otacah reda sv. Franje, većim su dilom iz Bosne, a manjim iz Dalmacije nadošli, pa se jedni nastaniše u Subotici, na mistu današnjeg samostana, gdi je bila tvrđavica kao rimski castellum, a drugi se preseliše u Szegedin. U njihovoj pratnji došavši Franjevci povratiše se na skoro u Bosnu, do jedinog fra Angjelije Šarčevića".15 (U ovoj belešci godina se ne pominje, što je dalo povoda različitim pretpostavkama. Jedni istraživači smatraju da se zapis odnosi na seobu iz 1687. godine - ovu je godinu Ivanji čak proizvoljno uneo u svoju pomenutu knjigu, dok drugi misle da se navedeni podatak odnosi na 1622. godinu.)16
Đula Dudaš (Dudás Gyula) uzima kao verovatno da su se Bunjevci u većim grupacijama (masama) naseljavali u Podunavlje posle mohačke bitke kada se usled turskog pustošenja mađarsko stanovništvo odatle povuklo. Bunjevci su, prema Dudašu, u XVI i XVII veku došli u Ugarsku ili kao kmetovi turskih vlastelina ili samostalno, a seoba 1686. samo je dovršila veliki južnoslovenski narodni pokret koji je dotle trajao već stoleće i po.17
4. Bilo je i drukčijih, manje značajnih, mišljenja o poreklu Bunjevaca.
Neka od njih zaslužuju ipak da se pomenu, ali samo kao kuriozitet. Jene
Meznerič (Meznerits Jenő), na primer, čak pokušava dokazati da su Bu
njevci potomci Normana kojih je nekada bilo u Dalmaciji te da ih ništa ne
vezuje sa ostalim Južnim Slovenima.18 Ovakvo umovanje imalo je za cilj
da pomogne revizionistička nastojanja u Mađarskoj uoči drugog svetskog
rata, što i sam pisac otvoreno kaže.
Utoliko više zaslužuju pažnju zaključci do kojih je došao Jovan Erdeljanović u do sada najkompletnijoj studiji o Bunjevcima. Koristeći se rezultatima ranijih istraživanja, postojećim istorijskim podacima i svojim proučavanjima bunjevačkih prezimena, govora, običaja i narodnih umotvorina, Erdeljanović je u pogledu podunavskih Bunjevaca zaključio da su se njihovi preci iselili iz Dalmacije i bili deo dalmatinskih Bunjevaca, što potvrđuje i činjenica da se priličan broj prezimena nalazi kod sve tri bunjevačke grupe; da su preci svih Bunjevaca bili najvećim delom iseljenici iz zapadne Bosne i zapadne Hercegovine, kao i iz susednih krajeva srednje Bosne i donje Hercegovine, odakle su se preseljavali u Dalmaciju počev od XIII veka; da je 1622. godine ili oko toga vremena veći broj Bunjevaca koji su izbegli iz Dalmacije otišao čak u Podunavlje gde su ovi begunci naišli na svoje ranije doseljene rođake s kojima su nesumnjivo bili održavali veze, te da je naziv „Bunjevci" postao u Dalmaciji između XIII i XVII veka.19
Ni u najnovijim radovima ne nailazimo na bitno drugačija objašnjenja o poreklu i seobama Bunjevaca.20
5. Rezultati dijalektoloških ispitivanja i upoređivanja bunjevačkih go
vora u Bačkoj sa drugim ikavskim i susednim ekavskim vojvođanskim
govorima ne ostavljaju mesta sumnji u hercegovačko poreklo bunje
vačkog govora, a samim tim bacaju svetio i na poreklo nekadašnjih dose
ljenika čiji je ovo govorni izraz. Prof. Pavle Ivić u svojoj „Dijalektologiji"
konstatuje:,, Govor bačkih Bunjevaca (koji šupo poreklu srodni Bunjevcima
u severnoj Dalmaciji, Lici i velebitskom podgorju) predstavlja izrazito her
cegovački tip, po osobinama možda i najistočnije boje od svih ikavskih
govora (što znači da prvobitna postojbina bačkih Bunjevaca nije mogla biti
daleko od Neretve) ".21
Razmatrajući mesto bunjevačkih govora u krilu štokavskih ikavskih govora na osnovu lingvističkog materijala (vukovska akcentuacija u potpunosti, izjednačenost dativa, instrumentala i lokativa množine, pra-slovenske grupe skj, stj, daju št, praslovensko d' daje đ, novo jotovanje je potpuno izvršeno, očuvana je razlika c: ć i dr.) Ivan Popović zaključuje da
prvobitno mesto bunjevačkih govora (svih) „...treba zaista lokalizovati u severozapadnu Hercegovinu i najistočniji kontinentalni deo ikavske Dalmacije, tj. u kraj u kojem i danas stvarno ima Bunjevaca. Ili ukratko bunjevačka tradicija o porekla „sa reke Bune", bez obzira na etimologiju bunjevačkog imena, može se smatrati kao manje ili više tačna".22 (Ovaj zaključak o poreklu „sa reke Bune" iznenađuje jer Buna teče van teritorije koju je Popović označio kao područje bunjevačkih govora.)
Milivoj Pavlovié je ispitujući subotički bunjevački govor zaključio da ovaj ima dodirnih crta sa nekim slavonskim govorima, da njegov odnos sa ličkim i ikavskim pokazuje pre zajedničko poreklo nego direktnu vezu; neke osobine ovog govora ukazuju na dalmatinsku zonu (škatulja) u kojoj je morao biti pre no što je donet u današnji kraj. „Svakako porekla hercegovačkog, Bunjevci su probavili izvesno duže vreme u kraju gde su dobili izvesne osobine koje ih vezuju i za slavonske govore (onipivaje i si, stegniti i si.).23
Kako lingvistički podaci spadaju među najpouzdanije od svega što nam u sklopu bunjevačke problematike za sada stoji na raspolaganju, treba im dati odgovarajuće mesto i u rasvetljavanju pitanja porekla Bunjevaca. Ovi podaci izrazito idu u prilog mišljenju o hercegovačkom poreklu ove grupe doseljenika, što, međutim, ne znači da su oni u panonsko područje došli direktno iz Hercegovine. Mnoge okolnosti ukazuju da su određeno vreme proboravili zapadnije od prvobitne lokacije „koja nije mogla biti daleko od Neretve".
A^ osnovu do sada izrečenih mišljenja nesumnjivo je da se doseljavanje Bunjevaca u Podunavlje vršilo u više etapa.
6. Samo ime „Bunjevci" takođe je privlačilo pažnju istraživača, kao, uostalom, i drugi nazivi kojima su oni u različitim izvorima označavani.
Pored već napred pomenutih mišljenja, prema kojima su Bunjevci dobili ime od reke Bune (i narodne tradicije s kojom se ova tumačenja slažu), ili od varoši Bunje u Hercegovini, kako misle drugi (v. t. L), postoji još nekoliko različitih tumačenja.
Đuro Daničić pretpostavlja da bi ovaj naziv mogao biti od ličnog imena Bunj ili od Bonifacius.24 - Martin Nedić tvrdi da je Bunjevcima naziv dat po imenu pape Bonifacija koga su oni priznali za poglavara „svog kršćanstva" te da su ih tim „imenom prozvali hrišćani za porugu". Ovo mišljenje je argumentovano pobio Antunović, koji pominje i većinu drugih objašnjenja, konstatujući da na dokaze još nigde nije naišao.25
Pomena zaslužuju i nastojanja da se ime Bunjevac izvede od reci „buna" i „buniti se" (Rista Jeremić, Ivan Murgić, a i Boza Sarčević),26 od
glagola „bunjati" - za koji se pretpostavlja da je postojao - sa značenjem „govoriti nešto što se ne razume", odnosno moliti se bogu na latinskom jeziku, zatim od reci „bunja", koja je označavala zemunicu, a služila je kao stočarski ili sirotinjski stan (ĆirilIveković, N. Radojčič).21 Ovo poslednje tumačenje (s nešto drukčijim značenjima reci „bunja" - kuća okrugla oblika i osobita krova) smatra verovatnim i Stjepan PaviaćP"
Bunjevac je podrugljiv naziv i označava katolika za razliku od pravoslavnog rkaća - smatraju Ivo Milić i Jovan Erdeljanović.29
Milenko S. Filipović izvodi naziv „Bunjevci" od ličnog imena Bun odnosno Bunj, koje je u srednjem veku bilo dobro poznato. Bilo je to ime nekog - verovatno vlaškog - starešine katuna ili grupe ljudi, pa su po svom vođi i njegovi sledbenici dobili ime. Sa propašću katunske organizacije to je ime moglo da se prenese i na širu grupu te da kasnije dobije pogrdno značenje.30
I profesor Petar Skok „pomišlja na rumunsko ime Bun od Bonus".31
7. Prvi pomen naziva „Bunjevac" nalazimo u turskom popisu od 1570. godine, i to kao ime jednoga kmeta u selu Maroku u Baranji - Marton Bunavacz. Međutim, zbog određenih sumnji u vrednost izvora, ovo se ipak ne bi moglo uzeti kao siguran pomen etničkog imena Bunjevac, niti kao dokaz za prisustvo grupe naroda s tim imenom u Podunavlju.32
U dokumentu iz 1622. godine zapisano je da misionar Matković traži „parochiam Bunjevci archidiocesis Colocensis" - što može označavati bilo jedno mesto ili selo, bilo grupu manjih bunjevačkih naselja.33
U krajevima nastanjenim primorsko-ličkim Bunjevcima ovo ime se u dokumentima javlja kasnije: 1700, pa 1701. i 1702. godine.34
U pisanim izvorima nailazimo i na druga imena za označavanje bunjevačkih doseljenika: Dalmatinci (1657. i 1660. u Segedinu, a 1699. u Subotici)35, katolički Raci (1687. i kasnije u austrijskim dokumentima),36 ili samo Raci, te Iliri (sredinom XVIII veka u zapisniku katoličke biskupije).
Izloženi pregled mišljenja ukazuje kako na složenost problema o kojem je bilo reci, tako i na nesvrsishodnost vezivanja doseljavanja za jedan strogo određeni termin.
1 Marijan Lanosović, Evangjelistar illiricski, Budim, 1794, str. VI.
2 Berkity György, Népismertetés, Tudománytár VI, 1839, str. 314.
3 Szárics 3enö,A Bunyevácok, Regélő Pesti Divatlap, 1842, str. 79-82.
4 Vuk Karadžić, Kovčežićza istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona, Beč, 1842,str. 2.
5 Ivan Murgić u knjizi Ivana Antunovića Razprava o podunavskih i potisanskih
Bunjevcih i Šokcih, II izd., Sombor, 1930, str. 56-7; Iványi István, Szabadka
Története II, Szabadka, 1886, str. 578; Dudás Gyula, A Bunyevácok Története - u
godišnjaku, A Bács-Bodrog Vármegyei Történelmi Társulat Évkönyve. XX. sv. I,
Zombor, 1904, str. 114; Asbőth János, Bosznia és Hercegovina I, str. 266; Ivan
Ivanić, Bunjevci i Šokci, Beograd, 1899, str. 35-40.
6 V. Jovan Erdeljanović, O poreklu Bunjevaca i tamo navedenu literaturu.
7 V. Malija Evetović, Kulturna povijest Bunjevaca i Šokaca (rukopis u Gradskoj
biblioteci u Subotici), sv. I.
8 Đorđe Popović Daničar, Bački Bunjevci i Šokci, Beograd, 1907, str. 12.
9 Radivoje Simonović,Etnografskipregled u zborniku Vojvodina, Novi Sad, 1924,
str. 98-100.
10 Ivo Milić, O bačkim Bunjevcima, Književni sever III, sv. 4-6, str. 95-102,
Subotica, 1927.
11 Aleksa Ivić, Iz prošlosti Bunjevaca, Književni sever III, 1927, str. 102-103.
12 Ivan Antunović, Razprava, str. 55.
13 Antunović, n. d. str. 74. i dalje.
14 Antunović, n. d. str. 116-118.
15 Antunović, n. d. str. 122.
16 Uroscvics Danilo, A Magyarországi Délszlávok Története, Budapest, 1969,
str. 67.
17 Dudás Gyula, n. d. str. 118-119.
18 Meznerits Jenő, A Bunyevácok, Budapest, 1938, str. 3-42.
19 Jovan Erdeljanović, n. d. str. 384-394.
20 V. Unyi Bernardin, Sokácok - Bunyevácok és a Bosnyák Ferencesek
Története, Budapest, 1947; Stjepan Pavičić u članku Bunjevci, Enciklopedija Jugo
slavije II, str. 304-305.
21 Pavle Ivić, Dijalektologija srpskohrvatskog jezika. Uvod i štokavsko narečje,
Novi Sad, 1956, str. 182.
22 Ivan Popović, O bačkim bunjevačkim govorima, Zbornik Matice srpske za
književnost i jezik, 1,1953, str. 123-146.
23 Milivoj Pavlovié, Ispitivanje ikavskih govora, Glasnik SANU, V, 1953, str. 324.
24 Rječnik JAZU kod odrednice „Bunevac".
25 Antunović, n. d. str. 57-74 (citiran đakovački Glasnik za 1881. godinu).
26 Rista Jeremić, Beleške o Bunjevcima, Književni sever III, 1927, str. 165; Ivan
Murgić u Raspravi I. Antunovića, str. 56; pismo Boze Šarčevića od 7. V 1879, Arhiv
Matice srpske br. 6966.
27 V. Jovan Erdeljanović, n. d. str. 299-300. i tamo navedenu literaturu.
28 Enciklopedija Jugoslavije II, str. 304.
29 Ivo Milić, Književni sever III, 1927, str. 98; J. Erdeljanović, n. d. str. 394.
30 Milenko S. Filipović, Zbornik MS za društvene nauke, 40. Novi Sad, str.
158-166.
31 Petar Skok, Etimologijski rječnik I, str. 237-8.
32 V. Jovan Erdeljanović, n. d. str. 61-63. i tamo naznačenu literaturu.
33 Jovan Erdeljanović, n. d. str. 66.
34 Spomenici hrvatski III, str. 189-193. i 207.
35 Ivan Antunović, n. d. str. 127.
36 István Ivanji, n. d. str. 580.
Josip Buljovčić "Filološki ogledi", Subotica 1996 str. 165-170.