Vidi punu verziju : Vuk Brankovic-izdajica ili...
Neki kazu da je Vuk Brankovic izdao Lazara na Kosovu,dok drugi kazu da je to bila veoma dobra strategija jer je znao da ce Srbi od Turaka izgubuti.Navodno se sklonio jer je znao da Srbi nece kasnije imati vladara...Da li je to uradio iz kukavicluka,da bi spasao zemlju ili da bi dosao na presto???Zanima me sta vi mislite! :roll:
MIslim da smo mi narod koji voli da pomalo zataska istinu, to jest da je prilagodi svojim zeljama.Kao sto je poznato, mnogi junaci u nasoj narodnoj prozi i pesmi su izmisljeni zbog potrebe naroda da u necemu vidi svoj oslonac i spas.Mislim da je isto tako posle Kosovskog boja potrebom da se celokupan srpski narod vidi iskljucivo kao junacki, bez izuzetaka od pravila, Vuk Brankovic(uzevsi u obzir da je umro od "turske sablje") idealizovan.Mozda nije sve teklo onako kako legenda kaze ali ja ipak pomalo sumnjam u potpunu nevinost Vuka Brankovica.[/b]
Vuk Brankovic nikada nije izdao kneza Lazara Hrebeljanovica ,ali ako misljenje da ga je izdao potice iz jedne obicne legende to ne mora da znaci da je istina jer je to narod predpostavio tako i okrivio Vuka jer je on izvukao zivu glavu,a da ih je izdao zasto bi on poslije postao turski vazal i kasnije ubijen?Uzmite pa procitajte knjigu "MIT I LEGENDE O KOSOVU"tek ce vam onda biti sve jasnoi!
Smederevac
06.07.2003., 07:04
Vuk nije izdao Lazara na Kosovu, a posto je bio jedan od manjeg broja uglednijih velikasa koji su preziveli, a ujedno i pretendent na presto srpski narod je njega okrivio za poraz na Kosovu. Za taj poraz kriva je samo vecina turske vojske i nista drugo, mada je bitka bila prilicno ujednacena, ali kasnije posledice ukazuju da su Srbi doziveli poraz.
Istoričarka
06.08.2003., 19:50
VUK BRANKOVIĆ NIKAKO NIJE BIO IZDAJICA. NE RAZUMEM KAKO JE NEŠTO TAKO MOGLO DA TI PADNE NA PAMET. ON SE ŽRTVOVAO ZA SRBIJU. ON NIJE HTEO DA SE TURCI DOČEPAJU SRBIJE. PA, ON JE UBIJEN JER NIJE ŽELEO DA BUDE TURSKI VAZAL. A NAROD JOŠ VELIČA MARKA KRALJEVIĆA. KOJI GLUPACI....
Istoricarka sreco pa kakva si ti to istoricarka
Vuk Brankovic je bio izdajica. Njemu je u cilju bilo samo jedno. Da postane Vladar Srbije.
U bitci na Kosovu, Srbi su "skoro" bili pobedili Turke..ali nedostatak vojske doveo je do poraza. Da je Vuk Brankovic sa svojom vojskom ostao na Kosovu( borio se al' na kraju je pobjegao)
Srbi bi 100% pobedili. Cak su i zvona zvonila u znak srpske pobede. Vuk Brankovic je izdajica!!!
Evo recimo pogledajte film Bitka na Kosovu...
Film je super uradjen.
nije.da je car lazar koristio metod spanaca,onda bi se srpski ucio na vise kontinenata.
Istoričarka
11.08.2003., 01:54
Nije car Lazar, nego knez Lazar. Vuk Branković nije bio izdajica. Ruku u vatru bih mogla da stavim za to!!!
Istoricarka ti bas ubjedjena da je on posten i dobar
Evo ovako...Ne verujem da postoje cvrsti dokazi(ili ja jos nisam cuo za njih) da je Vuk Brankovic izdao lazara na Kosovu, ali zna se da je Vuk imao neke "sumnjive" poslove i kontakte sa Turcima naravno u godinama pre bitke.Elem, istorijska cinjenica je to da je Vuk glavninu vojske spasao povlacenjem iz bitke u toku bitke, a Bajazit je uveo odmornu konjicu i to je odlucilo celu bitku.Sad, koliko je to bilo dobro a koliko ne, na to mogu da odgovore verovatno tadasnji savremenici Vuka Brankovica i ucesnici u bici.Savremena istorija koristi koliko sprska toliko i turska tumacenja bitke.U bici je izginulo oko polovina srpske vojske (oko 70 000) a Turaka oko 110000-140000 (obzirom da su nasi bili oklopljeni) :)
Sad nije sve to toliko ni vazno..ali recimo da je Vuk uveo ostatak srpske vojske u odlucujuci sukob, i Srbi izvojevali pobedu.Sta bi tada bilo?Ko bi ostao da ore njive i pravi decu?Turaka je mnogo vise i oni bi se od takvog gubitka brzo oporavili,ali mi...ne.I da smo pobedili na Kosovu opet bismo potpali pod Tursku vlast.Ovako smo ih bar usporili jedno 80 godina (sve de pada Smedereva 1454 (valjda)).A narod ko narod, pa mora da ima junake i izdajice, jedne da velica a druge da proklinje...malo nepravedno prema vlastelinu Vuku Brankovicu (ako je nevin) ali to je njegova istorijska odgovornost.
Smederevac
25.08.2003., 23:10
Kao sto sam vec rekao Vuk nije izdao Lazara, a uzgred zvona nisu zvonila u cast srpske pobede, vec neke druge bitke. A to sto se proculo po Evropi da su hriscani pobedili je zato sto je slavoljubiv bosanski kralj Tvrtko objavio da je na Kosovu (inace teritoriji Vuka Brankovica) potucena turska vojska, sto je delimicno tacno.
Smederevo je prvi put palo 1439, a drugi put i konacno 1459.
Vuk Brankovic nije bio izdajica,a Devil koji je ukazao na film,Boj na Kosovu,u teskoj je zabludi,jer film je los putokaz za ovo pitanje.
Spartak
28.08.2003., 23:35
Vuk Brankovic nije bio izdajnik.
Gulanfer
01.09.2003., 13:57
Neki kazu da je Vuk Brankovic izdao Lazara na Kosovu,dok drugi kazu da je to bila veoma dobra strategija jer je znao da ce Srbi od Turaka izgubuti.Navodno se sklonio jer je znao da Srbi nece kasnije imati vladara...Da li je to uradio iz kukavicluka,da bi spasao zemlju ili da bi dosao na presto???Zanima me sta vi mislite! :roll: 8)Znamo dobro da su Vuk Brankovic i knez Lazar bili u dobrim odnosima, mislim da je u pitanju strategija koja nije uspesno izvedena, Vuk Brankovic je trebao da napadne Tursku vojsku iza ledja sa svojim odmornim vojnicima, na taj nacin bi mi mozda pobedili, ali on nije stigao na vreme.Mislim da Vuk ipak nije izdajica. 8)
Da je i Lazar bijo idaica kao i Vuk, ja bi ziveo duze i Srbija nebi bila pod Turcima 500 god.
Friedrich
08.10.2003., 23:27
Veoma interesantno.....cudim se kako je on ostao ZIV ,ako nije izdao Lazu.Kako to da su svi ostali poginuli....mislim velikasi.Da li neko zna da je neko preziveo bitku sem Vuka.Ja neznam nikog....
Cak ni one velikase odnosno njegove vazale....mozda neki ali cisto sumnjam.Od onih najglavnijih svi su poginuli.Toplica,Kosancic,Obilic,Musici,Orlovic,Ju govici (ako su bili po mitu).Vlatkovic je zapalio za Bosnu....Dejanovici su bili kod Turaka.....Prosto mi zvuci suvise apstraktno da je Vuk, eto srecom preziveo,ali cisto sumnjam.Pre je bila neka prevara.
Toliko od mene,pozdrav Friedrich
Sturmgeist
07.11.2003., 11:27
Prema najnovijim shvatanjima, bitka je zavrsena nereseno. Srbi su u pocetku imali izrazitu dominaciju, jer su oklopnici mrvili turske redove, i unistavali bojni poredak. Turci su, medjutim, imali izrazitu brojcanu prednost. Sta se tamo stvarno desavalo, verovatno se nikada nece saznati, ali je pretpostavka da je ratna sreca okrenula ledja Srbima kad je knez Lazar pao sa ranjenog konja, a vojska mislila da je pobegao, pa pocela da bezi. To je kao u filmu, ali je vrlo verovatno. Kad nastane rasulo u jednom delu vojske, brzo se siri i dalje. Tad je doslo do bekstva Bosanaca, zatim se povukao i Vuk Brankovic, koji je do tog trenutka najdalje stigao u bici, pa je Lazar sa svojom vlastelom ostao sam na bojistu, i tu je zarobljen i pogubljen.
Steta sto se zbog jednog takvog "glupog" dogadjaja sve promenilo kako ne treba.
Ali nije Kosovska bitka bila sudbonosna, po mom misljenju, vec idiotski izgubljena Maricka bitka. Takvu glupost samo nadobudni srpski velikasi mogu da naprave. Ne, nije rec o pijanoj vojsci, vec o necem drugom, ali to je vec druga tema.
Da se taj pohod zavrsio uspesno, kao sto je moralo da se desi, Turci vise u Evropu ne bi privirili.
Srba je u Kosovskoj bici ucestvovalo ne vise od 30-tak hiljada, a Turaka je bilo duplo vise.
Ono sto je jako neozbiljno je da se istoricari kod nas radije bave istorijom SAD nego nasom sopstvenom. Niko jos nije dao jasan i precizan opis onoga sto se zapravo desilo na Kosovu 1389.
Cuo sam teze da je Boj na Kosovu zapravo bio srpska pobeda jer se turska vojska povukla, a Srbija je bila nezavisna sve do 1459, sto ce reci jos citavih 70 godina.
Da li je Vuk Brankovic izdajica? Pa opet kazem, niko nije dao jasan opis toga sta se u boju desavalo i zaista je nejasno sta se desilo sa Vukom Brankovicem. Poznate su mi cinjenice da je upravo vojska Vuka Brankovica, a potom njegovog sina Djurdja, bila najveca prepreka daljim turskim osvajanjima. Cinnjenica je da se on do kraja zivota borio protiv Turaka, pa teza da je on izdajica po meni ne drzi vodu.
Nasa epska poezija i nas mit je uzdigao Marka Kraljevica koji se u stvarnosti borio na turskoj strani, pa je kao turski vojnik i poginuo.
ČUDNO JE DA TAKO MALO ZAPISA POSTOJI O KOSOVSKOM BOJU. ČULA SAM DA SU TURCI IMALJU VIŠE INFORMACIJA O TOME NEGO MI ALI IH ČUVAJU.
ČUDNO JE DA TAKO MALO ZAPISA POSTOJI O KOSOVSKOM BOJU. ČULA SAM DA SU TURCI IMALJU VIŠE INFORMACIJA O TOME NEGO MI ALI IH ČUVAJU.
Ma da pitas nase djake ko je bio Dzordz Vasington i kako su nastale SAD oni ce svi to znati, jer o tome i uce. Ali da ih pitas na primer ko je bio Sima Markovic, o tome retko ko ima pojma. A kada bi trebalo nabrojati sve kraljeve dinastije Nemanjic, to bi bila katastrofa.
Poucna prica o tome koliko cenimo sami sebe.
STEFAN NEMANJA,STEFAN PRVOVENČANI,RADOSLAV,VLADISLAV, UROŠ I, STEFAN DRAGUTIN, MILUTIN, UROŠ DEČANSKI, DUŠAN SILNI I UROŠ NEJAKI.
Eshaton
30.11.2003., 00:01
Možemo da se raspravljamo u nedogled. Činjenica je da istorijskih dokaza ima malo, na osnovu predanja možemo da izvodimo samo neke lične teorije, i kako vreme odmiče sve više Kosovski boj prerasta u legendu. :)
bananica
21.12.2003., 23:09
slazem se sa eshatonom.to je tuzna stvar vezana za istoriju-o najzanimljivijim dogadjajima mozemo samo da nagadjamo.ma ja cak ni za ovu,relativno noviju istoriju,nisam uopste sigurna,nas su u osnovnoj ucili da je Tito zakon,a posle isplivaju neke druge stvari..ma ne znam,to sam cisto uzela za primer,jer ako ni za Tita ne mozemo biti sigurni ko je i sta je,pa kao iko ocekuje da zna sve vezano za Vuka Brankovica?!
begunac
22.12.2003., 17:12
Vuk Brankovic nije dosao na boj..i zato je ne samo izdaica nego i kukavica.
Njegovi potomci zive u jednom selu pored Valjeva,a prvi komsija im potomci Nikole Kalabica (koji je izdao Drazu)...Izdajnicko selo...
:evil: KAKO MOZE DA BUDE IZDAJNIK COVEK KOJI JE UMRO U TURSKOJ TAMNICI 6. OKTOBRA 1397. DA JE IZDAO SRBE TURCIMA, VALJDA BI TREBAO DA IMA POVLASTCE KOD SULTANA, A NE DA KAO KUCE CRKNE U TAMNICI!!!
BIO JE IZDAJICA I UVEK CE TO I DA OSTANE!!!
BRANKOVIĆI I HRIŠĆANSTVO
U našoj srednjovekovnoj prošlosti vladali su ovom zemljom što Nemanjići, što Lazarevići ali i Brankovići.
Od Brankovića, jedino se pominje i dan- danas Vuk! I to, u negativnom smislu.
U jednom periodu naše prošlosti, po rečima pape Inoćentija III, ili IV, "kad su živi zavideli mrtvima u Srbiji", bio je na vlasti i borio se za opstanak Srbije i srpskog naroda jedan Branković - despot Djuradj (1427-1456)
Najduže je vladao od svih dotadašnjih vladara, dao je sve od sebe i svoje porodice i ništa mu nije išlo za rukom ! Tragičar onog vremena, čak mu je i žena nazvana "prokletom", iako to nije bila. Deca su mu prošla kako su prošla, ni unuci, ni praunuci nisu bili poštedjeni loše ili zle sudbine.
Postoji i pitanje na koje do sada nisam našla odgovor.
U rodoslovu Nemanjića, Nemanjin sin Vukan imao je sina župana Dmitra.
Župan Dmitar je imao dete (nejasno da li je sin ili kći u pitanju) koje je imalo dvoje dece: jedno je knez Vratko, u narodu poznatiji kao Jug Bogdan, i drugo, vojvoda Mladen, koji je rodonačelnik Brankovića, odnosno deda Vuka Brankovića Kosovskog.
Knez Vratko kćerkinom udajom staje na stranu Lazarević a njegov brat osniva Brankoviće. Ako je župan Dmitar imao sina, zar ovo odvajanje braće na dve različite porodice Lazareviće i Brankoviće, nije malo čudno ? I da li neko zna razlog ovome cepanju porodice?
Zašto je despot Stefan testamentom naimenovao Djurdja Brankovića za svog naslednika? Zašto Djurdje ni jednom rečju nije za svog života pomenuo svoga oca?
Da li su Brankovići i njihova sudbina nepravedno zapostavljeni od nas?
Šta mi uopšte znamo o Brankovićima ?
Мени су Бранковићи скроз ок ликови.
Зато, ево података о некима од њих...
Вук Гргуревић (1471-1485) је први деспот обновљене Српске деспотовине у Угарској, коју је установио Угарски краљ Матија Корвин (1458-1490), да би после пропасти српске средњовековне државе (1459) организовао што успешнију борбу против Турака. Деспот Вук Гргуревић Је син Гргура Слепог истакао се у борбама са Турцима у Босни и Мачви, успео је да освоји од њих Крушевац и Браничево. Из 150 насеља превео је у Угарску (Мађарску) око педесет хиљада Срба и населио их код Темишвара. За ратне заслуге добио је од краља Матије поседе у Славонији са градом Бела Стена, у Срему; Сланкамен, Беркасово, Купиново и дистрикт Тотушевину са око стотину села. Народ га је због јунаштва прозвао: "Змај Деспот" и "Змај огњени Вук".
Стефан Бранковић
После смрти Лазара Бранковића, у Србији је изабран тријумвират кога су чинили Михаило Анђеловић, као деспотов губернатор, удовица деспота Лазара, деспита Јелена Палеолог и слепи Стефан Бранковић. После разних перипетија, одлучено је да власт припадне најмлађем сину Ђурађа Бранковића, деспоту Стефану Бранковићу.
За живота је Стефан био ослепљен и једно време је живео повучено. По ступању на деспотски трон, суочио се са најездом Турака, које је Мехмед припремао још за живота деспота Лазара.
Стеафан Слепи је владао заједно са својом снахом. Ступио је одмах у дипломатске односе са угарским двором, тражећи помоћ. Угари су му предлагали да деспотовину препусти њима на одбрану, а за узврат дали су му неке последе у јужној Угарској. Догађаји у Смедереву су одмах покренули Турке на акцију. Ситуација у Смедереву је утицала на то да и страни владари баце своје прсте на Српску Деспотовину. Први је почео то да примењује босански краљ Стефан Томаш.
После споразума са Угарима, први је дошао са својих 8.000 војника Михаило Силађи и распоредио се дуж Дунава, настојећи да спречи могући прелаз Турака преко реке. Међутим, у таквим околностима Српска Деспотовина је почела практично да се предаје, препуштајући своје земље туђинима да је бране.
Турци су кренули на Србију марта 1458. Са собом су заједно водили слепог Гргура Бранковића, у намери да га доведу на деспотски престо. Остали су само не освојени Голубац и Смедерево.
Личност деспота Стефана је почела да пада у заборав. Босански краљ Стефан Томаш је на сабору у Требињу понудио решење око Смедерева. Понудио је да се ћерком умрлог деспота Лазара, Јелачом ожени његов син Стефан Томашевић, планирајући да тако у мираз добије и остатке деспотовине. Угарски краљ се сагласио са овом одлуком, не питајући српског деспоита Стефана. 1. априла 1459. обављено је венчање Стефана Томашевића и Јелаче, па је тако у мираз босански краљ добио и Српску Деспотовину. Деспот Стефан је збачен са трона 8. априла 1459, а затим је напустио Србију.
Збачени деспот Стефан Бранковић потом одлази у Будим, па затим код сестре, грофице Катарине Цељске, а затим у Дубровник. Одатле је отишао у посету Скендер-бега у Албанију, где се 1460. оженио Ангелином Аријанитом. Из тог брака му се родио син Ђорђе и још двоје млађе деце. Пред крај живота борави у Венецију, да би се на сам крај живота нашао у оронулом замку крај Удина, који је носио назив Београд, а био је познат и под именом Фриули. Често болестан, проводио је дане у беди, и молећи за помоћ. Писао је писма господарима по Италији. Све до смрти је живео од милостиње коју су му слали Млачани, Дубровчани и Папа. Умро је 9. октобра 1476. у истом замку.
Стефанови синови:
Ђорђе Бранковић (1486-1496) је брат од стрица деспота Вука Гргуревића, а син Стефана Слепог. Деспотско достојанство и посед добио је од Матије Корвина када је преминуо "Змај огњени Вук" Вук Гргуревић (1485). По смрти Матије Корвина, уз новог краља Владислава ратовао је са својим Србима у Пољској. Како је имао велику склоност ка монашком животу, повлачи се и прима калуђерски чин под именом Максим. После извесног времена одлази у Влашку са мајком Ангелином (удовом деспота Стефана Слепог) те мири влашког војводу Јована Радула са молдавским Богданом. Ту је Максим Бранковић био постављен за митрополита Влашке православне цркве. Доласком на власт Михне Злог, који је нагињао католичанству, митрополит Максим се враћа у Угарску у Срем где је уведен у дужност београдско-сремског митрополита (1513-1516). Са мајком Ангелином подигао је манастир Крушедол, где је пренео седиште митрополије.
Јован Бранковић (1496-1502) је рођени брат деспота Ђорђа Бранковића од кога је примио деспотску титулу. Прославио се у борбама са Турцима својим војничким продорима у Босни а нарочито код Зворника (Звоника). Припремао је веома опсежне планове да уз помоћ Млетачке републике настави борбу са Турцима до ПОТПУНОГ ослобођења свога народа од њих, али га је смрт спречила у томе 1502. године. Деспот Јован је и последњи српски деспот из владарске династије Бранковића. Као и његови претходници, осећали су се као легитимни наследници "светородних Немањића" и прихватили су се ктиторства Хиландара и других светиња чувајући свој народ и веру.
Жена Стефанова, и мајка Ђорђа, Јована (види горе) и Маре
Мати Ангелина
Преподобна мати Ангелина - Ангелина Бранковић, деспотица српска је кћи Ђорђа Аријанита Комнина, албанског господара Коњуха (Елбасана) у области Шкумбе. У родитељском дому стекла је одлично образовање и васпитање. Љубав према књизи испољила је још у раној младости, о чему сведоче и трагови њене библиотеке у манастиру Крушедолу. На последњим страницама Лествице, коју је написао у Смедереву 1434. године инок Давид, по наруџбини њеног свекра српског деспота Ђурђа Бранковића, сачуван је запис: „Сија књига деспотице Ангелине монахиње".
Удајом, новембра 1460. године, за слепог али стаситог Стефана, изгнаног српског деспота, започиње њен мученички и страдални живот. У Албанији су остали кратко време, док им се није родио први син Ђорђе. Годину дана доцније (1461) напуштају Албанију и по препоруци Скендербега, Ангелининог зета, одлазе у Италију, и у Фурланији купе стари замак Београд на реци Таљаменту. Ту је у оскудици и страху Ангелина провела шеснаест тешких година, све до смрти деспота Стефана 1476. године. Ту је родила још једног сина, Јована, и кћер Марију, коју је удала за монфератског маркиза Бонифација, далеког потомка Палеолога.
По смрти Стефановој, крене деспотица српска Ангелина са двојицом синова преко Беча и Будима за Срем. Са моштима свога мужа - деспота Стефана Слепог - стигне она са синовима у Сремску земљу фебруара 1486. године. Прво станиште ове „српске Госпође" било је Купиново, где је убрзо подигла цркву Светог апостола Луке и положила у њу мошти свога мужа. Деспот Ђорђе, који је од мађарског краља Матије Корвина добио на управу део земље којом је управљао Вук Бранковић („Змај Огњени Вук"), убрзо се повукао са деспотског положаја и око 1497. године примио монашки чин добивши име Макаш. Наследио га је 1493. године други Ангелинин син Јован, који умире доста рано, 1502. године.
Не зна се поуздано када се Ангелина замонашила - можда још раније, одмах по доласку у Срем. Подигла је женски манастир посвећен Сретењу Господњем, недалеко од будућег манастира Крушедола, где проводи остатак живота у молитви, бдијући над моштима супруга и синова. Преставила се 30. јула 1520. године и сахрањена је најпре у свом манастиру Сретењу, а потом су њене мошти пренете у манастир Кру-шедол и положене у ковчег заједно са моштима њеног сина Јована. Ни после смрти није имала мира. Свете мошти свих Бранковића запалили су 1716. године Турци заједно са манастиром Крушедолом.
Житије преподобне Ангелине написано је врло рано; једно је сачувано у Минеју за јули - рукопису из XVI века. То Житије превео је на савремени српски језик епископ Митрофан Шевић. Исто Житије преподобне Ангелине налази се у Римничком и Московском Србљаку, док је у Београдском њено пролошко Житије нешто другачије.
Служба преподобној Ангелини такође је рано састављена и налази се у сва три Србљака под 30. јулом, датумом њеног престављења. Кроз целу Службу Ангелина се ословљава као мати, преподобна, преблажена, присноблажена, достоблажена и блажена. Химограф јој није саставио посебан тропар, већ је, с обзиром на њен тежак и мученички живот, позајмио тропар од Теодоре, хришћанске подвижнице из V века. У Служби се истиче да је мушки, у смислу издржљивости, провела свој живот иако је била жена. Наглашено је да поклоници стоје око њених моштију као некада око ковчега Старог завета и да њене мошти исцељују. Химнограф позива: „Приђите у нови Израиљ, и све околне земље и градови заједно збор саставивши на спомен преподобне матере наше Ангелине, радосном душом и срцем божанствену гробницу њену обгрлимо, благодат исцељења примајући." Кроз Службу преподобне Ангелине, исказане су и њене хришћанске врлине: чистота подвижничког живота, безгранично милосрђе, стрпљивост и мудрост, оданост супруге и пожртвованост мајке, јер „сву себе предала јеси Богу". Преподобна Ангелина помиње се и у Служби њеног сина - светог Јована - и у Заједничкој служби свим светим деспотима Бранковићима од непознатог крушедолског монаха из XVI века.
Култ преподобне мајке Ангелине рано је изграђен. Повод томе је њен тежак живот и силне боли које је ова, „блажена Госпођа" скоро целога живота задобијала; надживела је мужа, оба сина и кћер Мару.
Три пута је преносила мошти свога мужа - светог Стефана Слепог - и два пута сина, и то у великој оскудици. У тим тешким и болним тренуцима била је у туђини, без икога ближег свог, изузев благородног српског народа. Бдила је над моштима својих најближих и брижно чувала њихове књиге и остале предмете везане за мужа и синове. За њихове кивоте везла је златним и сребрним нитима прекриваче, и у молитви проводила дане туговања.
У Купинову, близу цркве Светога Луке, све до 1930. године пос-тојала је црква посвећена Преподобној Ангелини. Тома Вучић Перишић подигао је 1858. године у селу Закути (Гружа) цркву посвећену Мајци Ангелини.
Лик преподобне Ангелине налази се на свим иконама светих Бранковића. Приказана је у црној схимничкој ризи као монахиња, са крстом у десној руци. На зидним сликама мати Ангелина приказана је у Ривцу, на јужном зиду, затим Нередину, Боковцу, Голубинцима, Јасенову, Уљми, Руменки, Каћу, Саборној цркви у Београду, припрати Пећке патријаршије, у главној цркви манастира Хиландара, припрати Саборне цркве у Шапцу. У манастиру Клисури њен лик насликан је у јужној певници. На иконама преподобна Ангелина приказана је у Марадику, рад Ј. Орфелина 1776. године; Српској Црњи, рад Ђ. Јакшића 1853. године; Саборној цркви у Вршцу, рад П. Јовановића; Остојићеву, рад Д. Алексића 1871/72. године. У Парти и Радојеву представљена је на певницама заједно са осталим Србима. Икона Мајке Ангелине налази се још у Кулпину, Чуругу, Старом Бечеју, цркви Светитеља Николаја на Новом Гробљу у Београду, затим у Малом Бечкереку (Румунија) и Араду. Графичка представа са њеним ликом налази се у Римничком Србљаку испред њене Службе. По овом предлошку урађена је једна икона за манастир Пакру, која се сада налази у Музеју Српске православне цркве у Београду.
Српска црква је прославља 12. августа/30. јула, и 23/10. децембра. (доматриос)
Marty Misterija
21.05.2006., 15:05
До тога времена и Лазар Хребељановић (будући Вуков таст) је боравио на двору цара Уроша са безначајном дворском титулом, али од времена Вукашиновог крунисања он одлази са двора, и попут осталих почиње да формира своју област (од тада носи и титулу кнеза). У то време он око себе окупља све већи број властеле и почиње да ствара свој круг поверљивих и поузданих људи. То је време када је сигурно дошао и у ближе контакте са Бранковићима, а посебно Вуком којег је могао и да ближе упозна. Утисак је сигурно био повољан јер негде око 1371. године Вук се жени кнежевом ћерком Милицом, што њихов дотадањи политички и војни савез претвара у много поузданији политичко породични савез. Никада њихова сарадња није била помућена било чиме и они су
"у јединству и љубави побеђивали су непријатеље своје"
(Георгије Амартол).
Marty Misterija
21.05.2006., 15:05
Но и ово јачање било је тек ограничено јер тада се испречио у то време најмоћнији српски великаш, жупан Никола Алтомановић. Са Вуком Бранковићем жупан Никола је био у блиској рођачкој вези јер је жупанова мати Ратослава била рођена сестра Вуковом оцу (севастократору Бранку), односно била је Вукова тетка. Но, ти рођачки односи нису помогли да се њихови међусобни односи изгладе па је током 1373. године удружена војска кнеза Лазара, Вука Бранковића, потпомогнута четама које је послао босански бан Твртко и угарски краљ Лудвиг, напала на жупана и веома брзо га савладала.
"И тако пакосни Никола би заробљен са свом својом имовином"
(Мавро Орбин).
Marty Misterija
21.05.2006., 15:06
Након свега овога апсолутно најмоћнији владар у Србији је био кнез Лазар, а што је потврђено нешто касније када је уз Вукову помоћ кнез преузео и области Радича Бранковића (Браничево). Могуће је да би даљње јачање кнежево до краја завршило и његовим крунисањем за српскога владара (мада је он то у својој суштини био) да се изненада није појавила турска опасност.
Marty Misterija
21.05.2006., 15:08
........У времену непосредно пред битку свакако најјачи српски великаш био је кнез Лазар, а за њим одмах Вук Бранковић (изузимајући ту Балшиће). Предосећајући Турски напад кнез је још неколико година раније вршио припреме за надолазећи удар. Најјача узданица био је свакако Вук Бранковић, а до краја ће се показати да је он (Вук) био заправо једини који је из све снаге стао уз кнеза. Што се тиче самих припрема за битку са Турцима сигурно је да је Вук био најзаинтересованији од свих да се Турцима пружи отпор будући да су његове земље биле најугроженије и прве на удару. Коначно, на Косову којим је он владао, одржала се и одлучујућа битка. Вероватно да је и он могао, попут браће Драгаша и Марка Мрњавчевића да прихвати вазалске обавезе према Турцима и на тај начин да избегне све неприлике са њима. Међутим, он је одабрао пут оружаног отпора и са кнезом Лазарем организовао све оно што се у Србији могло дићи на оружје. Какво је његово учешће у бици може се сазнати из посредних турских извора, а изгледа највише од њиховог писца Нешрија. По њему на Косову је српску војску водио кнез Лазар који је заповедао центром војске, док је босански краљ водио лево крило (Нешри мисли на војводу Влатка Вуковића), а десним крилом је командовао Вук Бранковић. Уз Вука је и био један од његових синова, вероватно Гргур. Вуков део војске је изгледа био доста јак и састојао се од оклопника који су у самом почетку битке одмах разбили леву Турску страну (коју је водио Јакуб, старији син султана Мурата). Међутим, због тога што српска средина није издржала Турски притисак (након султанове смрти турски центар је преузео Бајазит), те након хватања кнеза Лазара и његове ликвидације, Вук Бранковић се повуче. Још увек нема ни помена, не само о Вуковој издаји, већ о издаји било којег велможе из окружења .............
Marty Misterija
21.05.2006., 15:09
---------Појава Турака за кнеза није било никакво изненађење јер је он још од раније са њима имао сукоба. Најпре су његова властела Цреп и Витомир код Параћина зауставила један пљачкашки турски одред, а сам кнез је предводио војску када су Турци сузбијени код Топлица (1386.). Да Турци неће одустати видело се 1388. године када је Влатко Вуковић, војвода краља Твртка, код Билећа разбио једну јачу турску формацију. Но, ово су тек била проигравања за оно што је наилазило. У лето 1389. године једна велика турска војска вођена лично султаном Муратом и са његова два сина Бајазитом и Јакубом кренула је на Србију. Прве на удару налазиле су се земље Вука Бранковића на Косову и он одмах од кнеза затражи помоћ. У то време Вук је држао заиста велику област под контролом и она је обухватала Косово и Метохију, део Полимља и Санџака, и Скопље на југоистоку. Не оклевајући много кнез сакупи једну доста моћну армију потпомогнуту одредом босанског краља Твртка којег је предводио војвода Влатко Вуковић. На жалост изостала је помоћ Марка Мрњавчевића и браће Драгаша који су у то доба били Турски вазали и могуће је (не и сигурно) чак да су се они налазили у турској војсци (неки Драгашеви одреди сигурно). Други зет кнеза Лазара, Ђурађ Страцимировић, није помогао таста, али по свему -----------
Marty Misterija
21.05.2006., 15:11
севастократор Бранко
Никола Радоња ---Касније (1376.) Герасим монах
Други севастократоров син се звао Гргур,
а трећи и најмлађи син био је Вук
и ћерку Теодору
*+*+*+*+*
21.05.2006., 16:57
U rodoslovu Nemanjića, Nemanjin sin Vukan imao je sina župana Dmitra.
Župan Dmitar je imao dete (nejasno da li je sin ili kći u pitanju) koje je imalo dvoje dece: jedno je knez Vratko, u narodu poznatiji kao Jug Bogdan, i drugo, vojvoda Mladen, koji je rodonačelnik Brankovića, odnosno deda Vuka Brankovića Kosovskog.
Knez Vratko kćerkinom udajom staje na stranu Lazarević a njegov brat osniva Brankoviće. Ako je župan Dmitar imao sina, zar ovo odvajanje braće na dve različite porodice Lazareviće i Brankoviće, nije malo čudno ? I da li neko zna razlog ovome cepanju porodice?
@Bi2
Ja sam nasao druge podatke, a to je da se Mladen Brankovic prvi put javlja u izvorima u 14. veku kao vlastelin kraljeva Milutina i Stefana Decanskog. U njihovo ime upravljao je Trebinjem i Dracevicom. Poslednji put se pominje 1326. godine kao svedok na jednoj povelji Stefana Decanskog. O njegovom poreklu se gotovo nista ne zna. Jedino se zna da je imao brata Nikolu koji se u izvorima pominje samo jednom 1329. godine i koji je izgleda imao vlast u severnoj Albaniji.
Brankovici su od Vuka pa nadalje naglasavali da poticu od "Nemanjinog plemena", ali po zenskoj liniji (knjeginja Milica je bila praunuka Vukana Nemanjica, a njena cerka Mara je bila udata za Vuka Brankovica i to je jedina veza sa Nemanjicima).
До тога времена и Лазар Хребељановић (будући Вуков таст) је боравио на двору цара Уроша са безначајном дворском титулом, али од времена Вукашиновог крунисања он одлази са двора, и попут осталих почиње да формира своју област (од тада носи и титулу кнеза). У то време он око себе окупља све већи број властеле и почиње да ствара свој круг поверљивих и поузданих људи. То је време када је сигурно дошао и у ближе контакте са Бранковићима, а посебно Вуком којег је могао и да ближе упозна. Утисак је сигурно био повољан јер негде око 1371. године Вук се жени кнежевом ћерком Милицом, што њихов дотадањи политички и војни савез претвара у много поузданији политичко породични савез. Никада њихова сарадња није била помућена било чиме и они су
"у јединству и љубави побеђивали су непријатеље своје"
(Георгије Амартол).
Lazar je ina Uroševom dvoru bio što i otac: logotet, ili logofet. Da, ništa posebno. Al, se muvao po dvoru.
1389.g. mladi Stefan Lazarević je imao samo 19.g. i zbog toga mu je majka i bila regent.
Znači, despot Stefan je rodjen negde oko 1370.g. Ali, on nije najstarije dete Lazara i Milice, tu je i Mara-najstarije dete. Vukašin se pominje kao kralj tek 1365.g. Znači, da se Lazarevići i Brankovići znaju od ranije,barem od 1365.g, Car Uroš je Lazaru dao titulu kneza, isto kao što je Vukašinu dao titulu kralja.Zet Vuk je bio uz Lazara pred Maricu, što govori da su se radnije orodili.Izmedju 1360-65..g.sigurno.
Но и ово јачање било је тек ограничено јер тада се испречио у то време најмоћнији српски великаш, жупан Никола Алтомановић. Са Вуком Бранковићем жупан Никола је био у блиској рођачкој вези јер је жупанова мати Ратослава била рођена сестра Вуковом оцу (севастократору Бранку), односно била је Вукова тетка. Но, ти рођачки односи нису помогли да се њихови међусобни односи изгладе па је током 1373. године удружена војска кнеза Лазара, Вука Бранковића, потпомогнута четама које је послао босански бан Твртко и угарски краљ Лудвиг, напала на жупана и веома брзо га савладала.
"И тако пакосни Никола би заробљен са свом својом имовином"
(Мавро Орбин).
Iz ovoga se vidi da je zet Vuk bezpogovorno stao uz tasta.
@Bi2
Ja sam nasao druge podatke, a to je da se Mladen Brankovic prvi put javlja u izvorima u 14. veku kao vlastelin kraljeva Milutina i Stefana Decanskog. U njihovo ime upravljao je Trebinjem i Dracevicom. Poslednji put se pominje 1326. godine kao svedok na jednoj povelji Stefana Decanskog. O njegovom poreklu se gotovo nista ne zna. Jedino se zna da je imao brata Nikolu koji se u izvorima pominje samo jednom 1329. godine i koji je izgleda imao vlast u severnoj Albaniji.
Brankovici su od Vuka pa nadalje naglasavali da poticu od "Nemanjinog plemena", ali po zenskoj liniji (knjeginja Milica je bila praunuka Vukana Nemanjica, a njena cerka Mara je bila udata za Vuka Brankovica i to je jedina veza sa Nemanjicima).
Da li ti ovo možda govori da je to "dete" župana Dmitra bila kći?
*+*+*+*+*
21.05.2006., 19:11
Ne verujem. Pa cak i da je bilo zensko ta veza sa Nemajicima je znatno veca nego preko Mare Brankovic. Mozes li da mi kazes gde si nasla te podatke da je Mladen brat kneza Vratka?
Sve je to dobro momci, samo što ste krenuli od kraja Brankovića?
Kad već opisujete Stefana, ajd da kažem koju i o razvratnom, problematičnom Lazaru.
Despot Lazar Branković 1456-1458.
- posle očeve smrti 25.12. on preuzima vlast. Najgori medju svim Djurdjevim sinovima. Sklon raznoraznim porocima, kocki, pijančenju, razvratu svake vrste, imao je hajdučke družine koje su palile i žarile po Srbiji... zbog kojih je dušu jeo ocu. Nova i vlast voleo iznad svega. Sa ostalom braćom se nije slagao.Čak postoji verzija da je on, posle očeve srmti, otrovao rodjenu majku zbog novca.
"Posle smrti majke Jerine, do tada prikriveno nezadovoljstvo medju njenim sinovima izbija na videlo. Jerinim brat Toma Kantakuzin odmah je sa Lazarevim najstarijim bratom, slepim Grgurom i sestrom Lazarevom, Marom, bivšom sultanijom, pobegao u Jedrene. Tamo su bili lepo primljeni. Uz Lazara je ostao samo njegov drugi brat, slepi Stefan. Vesti koje su stizale u Smederevo iz turskih predela, pominjale su veliku sultanovu pripremu zua nov pohod na sever. O tome je despot Lazar obaveštavao kralja Ladislava V. Medjutim, do većih pokreta turskih trupa nije došlo u toku Lazarevog života. On je rano umro, 20.1.1458.g.u tridesetim godinama života. Iza sebe nije ostavio mušku decu, samo kćerke, od kojih je najstarija bila Jelača (Bosanci je nazivaju Marija, a negde se zove i Jelena).
Marty Misterija
21.05.2006., 19:26
Iz ovoga se vidi da je zet Vuk bezpogovorno stao uz tasta.
Тачно тако
Ne verujem. Pa cak i da je bilo zensko ta veza sa Nemajicima je znatno veca nego preko Mare Brankovic. Mozes li da mi kazes gde si nasla te podatke da je Mladen brat kneza Vratka?
Sad, zaista ne mogu. Mnogo knjiga sam uzimala iz biblioteke. Možda sam negde i zapisala, pogledaću. Nego, nešto drugo sam htela ovim da pitam.
Ako je dete bila kći, onda je potpuno normalno što su njena deca stvorila nove, druge porodice. Jedna kći je rodila kneza Vratka, pa nastali Vratkovići a druga Mladena od kojeg su nastali Brankovići. Al, ako je u pitanju sin, izvini al onda nije taj rascep porodice normalan. U tom slučaju, i knez Vratko i Mladen su morali ostati Nemanjići. Neki raskol medju braćom se morao dogoditi.
P.S. Pa, šta su dva deteta od jednog roditelja nego braća?
Hajde ti proveri u tvojim knjigama, ako imaš vremena:
Nemanja - Vukan - župan Dmitar - neko dete ?-
To dete ima 2 sina: kneza Vratka i vojvodu Mladena.
Po ovome, knez Vratko i voj.Mladen su rodjena braća od jednog oca, ili jedne majke.
***, ja to vidim tako.
---------Појава Турака за кнеза није било никакво изненађење јер је он још од раније са њима имао сукоба. Најпре су његова властела Цреп и Витомир код Параћина зауставила један пљачкашки турски одред, а сам кнез је предводио војску када су Турци сузбијени код Топлица (1386.). Да Турци неће одустати видело се 1388. године када је Влатко Вуковић, војвода краља Твртка, код Билећа разбио једну јачу турску формацију. Но, ово су тек била проигравања за оно што је наилазило. У лето 1389. године једна велика турска војска вођена лично султаном Муратом и са његова два сина Бајазитом и Јакубом кренула је на Србију. Прве на удару налазиле су се земље Вука Бранковића на Косову и он одмах од кнеза затражи помоћ. У то време Вук је држао заиста велику област под контролом и она је обухватала Косово и Метохију, део Полимља и Санџака, и Скопље на југоистоку. Не оклевајући много кнез сакупи једну доста моћну армију потпомогнуту одредом босанског краља Твртка којег је предводио војвода Влатко Вуковић. На жалост изостала је помоћ Марка Мрњавчевића и браће Драгаша који су у то доба били Турски вазали и могуће је (не и сигурно) чак да су се они налазили у турској војсци (неки Драгашеви одреди сигурно). Други зет кнеза Лазара, Ђурађ Страцимировић, није помогао таста, али по свему -----------
O Marku i Dragašima si objasnio da nisu pomogli Lazara zbog toga što su bili vazali. A, što se tiče Lazarevog zeta, Djurdja Stracimirovića Balšića samo si stavio tačkice. he,he...Taj lik nije pomogao tastu zato što je već bio turski vazal i čuvao svoju imovinu, a možda i zbog toga što je bio pametan i znao da Lazar sa Vukom i stotinak ljudi Vlatka Vukovića nema šanse protiv Murata.
(Nemoj da ovde petljaš kralja Marka. Zašto bi Marko pomogao Lazaru kad mu je ovaj 1375-76. oduzeo krunu,vlast, ..gurnuo ga u stranu i preuzeo zemlju u svoje ruke? I ja bih ga pustila da ide sam na Kosovo, ne bih mu pomogla u tom slučaju.ajd, budimo iskreni )
*+*+*+*+*
21.05.2006., 22:11
Sad, zaista ne mogu. Mnogo knjiga sam uzimala iz biblioteke. Možda sam negde i zapisala, pogledaću. Nego, nešto drugo sam htela ovim da pitam.
Ako je dete bila kći, onda je potpuno normalno što su njena deca stvorila nove, druge porodice. Jedna kći je rodila kneza Vratka, pa nastali Vratkovići a druga Mladena od kojeg su nastali Brankovići. Al, ako je u pitanju sin, izvini al onda nije taj rascep porodice normalan. U tom slučaju, i knez Vratko i Mladen su morali ostati Nemanjići. Neki raskol medju braćom se morao dogoditi.
P.S. Pa, šta su dva deteta od jednog roditelja nego braća?
Hajde ti proveri u tvojim knjigama, ako imaš vremena:
Nemanja - Vukan - župan Dmitar - neko dete ?-
To dete ima 2 sina: kneza Vratka i vojvodu Mladena.
Po ovome, knez Vratko i voj.Mladen su rodjena braća od jednog oca, ili jedne majke.
***, ja to vidim tako.
Men i je taj rascep normalan, nemoj zaboraviti da se kod nas prezime nasledjivalo od oca na sina dok se u jednom trenutku nije ustalilo jedno prezime prema nekom pretku. U mom porodicnom stablu se pominje oko 1740. Neki Vidan koji je imao dva sina Mijalka i Zivka. Od njih dvojice ustalilo se prezime, s jedne strane Zivkovic, a od druge Mijalkovic. Dakle dve familije.
Dakle ako je istinit taj podatak da su Mladen i Vratko braca (u sta sumnjam) ne bih rekao da je to bas toliko cudno.
Za ovo obrašnjenje o prezimenima braće, ok. slažem se da je bilo toga.
Za ovo drugo, čitala i zapisivala u svoje teftere kako bih objasnila sebi ko je ko kome! ***, možda sam i pogrešila al ne verujem.
*+*+*+*+*
22.05.2006., 02:54
Za ovo obrašnjenje o prezimenima braće, ok. slažem se da je bilo toga.
Za ovo drugo, čitala i zapisivala u svoje teftere kako bih objasnila sebi ko je ko kome! ***, možda sam i pogrešila al ne verujem.
Ako budes imala vremena i i budes pronasla beleske, voleo bih da znam odakle je taj podatak, naravno ako nisi negde pogresila.
Ne verujem. Pa cak i da je bilo zensko ta veza sa Nemajicima je znatno veca nego preko Mare Brankovic. Mozes li da mi kazes gde si nasla te podatke da je Mladen brat kneza Vratka?
Vidi, razgovarala sam sa čovekom kome je otac bio nastavnik istorije. Sto posto je tačno da su Brankovići poreklom od Vukana, dakle Nemanjići. Knjiga koju sam čitala, ali i vratila vlasniku, se zove "Srbija za vreme Nemanjića", sa rodoslovom na kraju.Izdanje je beogradsko, e sad autor,..nemam pojma. Ja sam noćas uspela da pronadjem samo ovaj citat iz one moje knjige "Srpske zemlje i vladari": mr, sad već dr.Momira Jović:
"Do pomirenja medju braćom došlo je tek dolaskom arhimandrita Save koji se sa sobom doneo mošti njihovog oca Simeona Mirotočivog u Srbiju, 1207.g.posle te godine Vukanovo ime se više ne javlja u izvorima.Njegov najstariji sin Djordje nosi titulu kralja od 1208.g.do 1242.g.Srednji sin Stefan je poznat kao ktitor manastira Morače. Najmladji sin Dmitar je postao monah David. Unuk župana Dmitra bio je knez Vratko, vojskovodja Dušana Silnog.Verovatno je i Mladen, rodonačelnik Brankovića, Vukanov potomak."
Kao što i vidiš sam, u ovoj knjizi se kaže "verovatno", al u toj navedenoj stoji da je Mladen od istog Nemanjićkog roditelja kao i knez Vratko, samo što se u kućici gde treba stajati ime Dmitrovog deteta nalazi znak pitanja. E, sad ..
P.S. Verovatno si primetio u toku čitanja ovog citata, da se navode sva Vukanova deca, i Djordje, Stefan i Dmitar i odmah se prelazi na Dmitrove unuke ! Nema ni reči o Dmitrovom detetu! Dmitar je postao monah a imao je decu, verovatno se zamonašio u starijim danima.E, sad šta je tačno....
DukeofSerbia
22.05.2006., 19:24
И мој скроман допринос. Ово сам недавно пронашао, а линк ка главној страници сам оставио у "Историјски ресурси на светској мрежи".
Тема је The Battle of Kosovo: Early Reports of Victory and Defeat а аутор је Thomas A. Emmert.
Линк је следећи: http://www.deremilitari.org/resources/articles/emmert.htm
Stark_85
22.05.2006., 20:22
Ne verujem da Brankovici vode poreklo od Nemanjica po toj osnovi. Jedino po Milici! Kao i Lazarevici uostalom! A cak i da vode poreklo od Vukana bolje da se ne hvalimo time jer je taj covek poprilicno namucio svog mladjeg brata i Nemanjici se sigurno nisu ponosili njime( zato ga nigde i ne spominju posle izmirenja)!
*+*+*+*+*
23.05.2006., 00:53
Ne verujem da Brankovici vode poreklo od Nemanjica po toj osnovi. Jedino po Milici! Kao i Lazarevici uostalom!
I ja evo listam literaturu, listam ali nigde ne nadjoh taj podatak sto je navela Bi2. Svuda nalazim samo da vode poreklo od Nemanjica preko Milice.
*+*+*+*+*
23.05.2006., 01:23
Citat iz knjige Srpske dinastije:
"....Treci Vukanov sin je bio Dimitrije sa titulom zupana. On se zamonasio i dobio monasko ime David. Podigao je 1281. manastir posvecen Blagovestenju na Limu (po njemu kasnije nazvan Davidovica).
Kako kazu nasi stari rodoslovi, Dimitrije rodi sina kneza Vratislava, Vratislav sina kneza Vratka, a Vratko sina zupana Nikolu i kcer Milicu...."
Dakle, eto kog je pola i kako se zvalo Dimitrijevo dete.
Citat iz knjige Srpske dinastije:
"....Treci Vukanov sin je bio Dimitrije sa titulom zupana. On se zamonasio i dobio monasko ime David. Podigao je 1281. manastir posvecen Blagovestenju na Limu (po njemu kasnije nazvan Davidovica).
Kako kazu nasi stari rodoslovi, Dimitrije rodi sina kneza Vratislava, Vratislav sina kneza Vratka, a Vratko sina zupana Nikolu i kcer Milicu...."
Dakle, eto kog je pola i kako se zvalo Dimitrijevo dete.
Znači sin Vratislav ! Odlično. Vratislav - sin knez Vratko- Vratkov sin župan Nikola Vratković i kćer Milica.
M.S..Milojević "Odlomci istorije Srba"
" 66.Carica Milica, Jug -Bogdanova, Grblanović II (1389-1405) " Knez Vratko = Jug-Bogdan
A , vojvoda Mladen, rodonačelnik Brankovića je pao s grane ?
AKHENATONE: Da li su navodi iz gornje citata mr.Momira Jovića tačni,mislim, na po svemu sa čim si se do sada u učenju sreo ? Ako su tačni, kako ovaj čovek pogreši samo kad je u pitanju vojvoda Mladen kao "rodonačelnik" Brankovića ?
*+*+*+*+*
23.05.2006., 20:48
Koji citati Momira Jovica? Nisam video gde je navedeno. (i ne mr nego dr :))
*+*+*+*+*
23.05.2006., 20:49
A , vojvoda Mladen, rodonačelnik Brankovića je pao s grane ?
Nazalost, sa sigurnoscu se ne moze reci odakle vodi poreklo Mladen. Isto ko sto ne moze da se kaze odakle vodi poreklo i rodonacelnik Lazarevica Pribac Hrebeljanovic. Jedino Mavro Orbin pominje pre njega nekog Hrebeljana, ali ga u izvorima pre Orbina nema.
Pa sve u svemu izleda do su mnogi rodonacelnici nasih srednjovekovnih dinastija "pali s grane".
Koji citati Momira Jovica? Nisam video gde je navedeno. (i ne mr nego dr :))
Autori knjige: mr. Momir Jović i prof.Kosta Radić "Srpske zemlje i vladari" 1990. Kruševsac.
Kad sam kupila knjigu bio je samo mr., šta da radim, tako piše na koricama!
Izvinjavam mu se.
Kako koji citat? Pa ono što sam navela u jednom od zadnjih postova gde stoji za Mladena da je "verovatno" Nemanjić po Vukanu. Nisi ni pročitao znači ? :sad:
*+*+*+*+*
24.05.2006., 19:20
Ma procitao, ali nisam video da si navela da je to napisao dr Momir Jovic.
No ipak je to samo verovatno, a to nista ne znaci.
Tražila sam noćas nešto na netu o Vukanu. Osim njegovog imena, nema ničega više.
Posle tog bratskog pomirenja, šta je bilo to što pominje Stark?
I "Brankovići" zaćutaše.... :roll:
Znate li da su Djurdjeve kćeri, Jelena i čuvena Mara, njegova deca iz prvog braka?
Izvukla sam "Brankoviće" iz našeg zaborava. Čisto da razbijemo Dukljansko-srpsku monotoniju.. Društvo, slobodno možete postovati i ovde.. ;)
Da li je Vuk bio izdajica ili ne, al jedno je sigurno- bio je Branković..:wink:
sigurno je i da nije bio izdajica ;)
vidish bi...
on je tipichan primer onog
da neshto vredno, kad nije deo "mehanizma"
postane "Strani placenik i domaci izdajnik!"
:(
zato ja mislim da je snaga istorije u ponavljanju nekih s*ranja...
a ne u laganju sebe da si zmaj kad nisi (ko shto neki romantichari na forumu dave mesecima)
vidish bi...
on je tipichan primer onog
da neshto vredno, kad nije deo "mehanizma"
postane "Strani placenik i domaci izdajnik!"
:(
zato ja mislim da je snaga istorije u ponavljanju nekih s*ranja...
a ne u laganju sebe da si zmaj kad nisi (ko shto neki romantichari na forumu dave mesecima)
Istorijska je činjenica da Vuk na Kosovu nije izdao. Zašto je i dalje izdajica, nemam pojma.
Da nije zbog one pesme? Kad pogledaš, lakše je pročitati pesmu, nego dosadne prašnjave, istorijske knjižurine.
A, da ni on nije bio cvećka, ruku na srce,nije. Kako se to dogodilo da su se Markova braća odrekla svojih teritorija u Vukovu korist, a ne po logici, u korist svog brata?
Istorijska je činjenica da Vuk na Kosovu nije izdao. Zašto je i dalje izdajica, nemam pojma.
Da nije zbog one pesme? Kad pogledaš, lakše je pročitati pesmu, nego dosadne prašnjave, istorijske knjižurine.
A, da ni on nije bio cvećka, ruku na srce,nije. Kako se to dogodilo da su se Markova braća odrekla svojih teritorija u Vukovu korist, a ne po logici, u korist svog brata?
neznam shta je bilo s teritorijama...
al vuk je, i dalje, napozitivniji lik krajem 14 veka 8)
vujadin
28.12.2006., 06:52
AKHENATONE: Da li su navodi iz gornje citata mr.Momira Jovića tačni,mislim, na po svemu sa čim si se do sada u učenju sreo ? Ako su tačni, kako ovaj čovek pogreši samo kad je u pitanju vojvoda Mladen kao "rodonačelnik" Brankovića ?
Кад су у питању године сви греше, или су били монструми. У родословним таблицама, које су састављене по таблицама Алексе Ивића, наводи се да је Оливера имала 11 година кад је дата Бајазиту. А Ђурађ Бранковић је старији од Стефана, свог ујака, две године. А не наводи године Маре, старије сестре Стефанове, колико је имала година кад се удала за Вука Бранковића 1371, и родила Гргура, не пише године, па Ђурђа 1375. Та књига је штампана у другом проширеном и допуњеном издању. Коме и у што веровати?
Вујадин
*+*+*+*+*
28.12.2006., 17:35
Кад су у питању године сви греше, или су били монструми. У родословним таблицама, које су састављене по таблицама Алексе Ивића, наводи се да је Оливера имала 11 година кад је дата Бајазиту. А Ђурађ Бранковић је старији од Стефана, свог ујака, две године. А не наводи године Маре, старије сестре Стефанове, колико је имала година кад се удала за Вука Бранковића 1371, и родила Гргура, не пише године, па Ђурђа 1375. Та књига је штампана у другом проширеном и допуњеном издању. Коме и у што веровати?
Вујадин
Tablice doticnog gospodina su pune gresaka. Imaj u vidu kad je knjiga pisana, a cak i tada ispravljene su neke greske kod drugih autora ali Ivic to nije imao u vidu, a verovatno i kad je radjeno to drugo izdanje.
vujadin
28.12.2006., 23:02
То сигурно може бити, али ова књига је Копи рајт; Душан Спасић, Александар Палавестра, Душан Мрђеновић, 1987,1991. Приређиваћ Душан Мрђеновић, за коментаре су Душан Спасић, Александар Палавестра, Душан Мрђеновић. Рецезенти; академик Сима Ћирковић и академик Радован Самарђић. Редакција родословних таблица Алексе Ивића, према трећем издању књиге, Родословне таблице српских династија и властеле, 1928. Би не знам где си нашла да се Лазар женио два пута или да му је Милица довела Мару, то може много објаснити, Овде пише да је Стефан рођен 1377, Оливера рођена 1378, за Вука нема датума ни за Драгану која се удала за Ивана Шишмана 1386 и имала 6 деце, а Теодора 1387 за Николу другог Горјанског и последња Јелена 1386 за Ђурђа другог Страцимировића и други пут 1411 за Сандаља Хранића Косачу. Како то све разјаснти?.
Вујадин
Hocemo li napokon ovog junaka osloboditi ljage koja mu je nanesena?
*+*+*+*+*
08.03.2007., 03:50
http://www.geocities.com/faraonslike/izdajstvo.jpg
Raskol je nastao posle Kosova, a ne pre. Vuk se nije politički slagao sa taštom. On uz Ugre, ona uz zeta. Kako je ona tad bila vladar, naravno da se pisalo ono što je njoj odgovaralo, i što je ona rekla da se piše. Nije tu problem, nego što mi nemamo volje da sagledamo stvari onakve kakve one jesu. Kao da se plašimo istine.
vujadin
08.03.2007., 09:03
Једну чињеницу никако не повезујете, Вук је био уз Лазара чак и на вечери, али је чињеница да је напустио Бој са свом својом војском која и да је учествовала у боју није била побеђена него се повукла, што је Бајазит искористио, видевши да се главна снага повлачи и преокренуо пораз у победу. То је издаја.
SerbiaUnited
08.03.2007., 09:51
MA NEMA VEZE STA PISE U ISTORIJI.
TO SU PRICE KOJE SU LEPE, I KOJE TREBA DA OSTANU DEO FOLKLORA.
CHECK> LISA SIMPSON (MOZGA ISTO KAO I VI) KADA JE UVIDELA DA JE OSNIVAC SPRINGFILDA BIO LOPOV I BARABA, ALI KADA JE VIDELA ONE JADNE, TUZNE AMERIKANCE DA VOLE TOG COVEKA, PREDOMISLILA SE... :) :)
OSTAVITE PRICE KAKVE JESU
MOZDA JE MARKO BIO PROBISVET
MOZDA JE VUK BIO HEROJ
ALI MENJATI PRICU STARU 500 GODINA, NE IDE...
UZGRED BIO JE PRE NEKI DAN SNIMAK NEKE FENOMENALNE PARADE IZ 1930-IH GODINA U BEOGRADU.
ONO NEMA NI DANAS!!!!
PARADIRALI SU "SRPSKI HEROJI" IZ ISTORIJE. FENOMENALAN CRNO-BELI STARINSKI SNIMAK. NAZIV JE BIO "SRPSKA VOJSKA KROZ ISTORIJU"
- MARKO KRALJEVIC, KARADJORDJE, ITD ITD
ODUSEVIO SAM SE ONIM STVARIMA
UZIMANI SU ORIGINALNI KOSTIMI IZ MUZEJA!!!
ONO JE EXTRA ZA TURISTE.
KADA BI SE SAD ORGANIZOVALA
ALI BI SE VEROVATNO OMLADINA LDP POBUNILA... ZBOG KRSENJA LJUDSKIH PRAVA :) :) :)
SerbiaUnited
08.03.2007., 09:52
MA NEMA VEZE STA PISE U ISTORIJI.
TO SU PRICE KOJE SU LEPE, I KOJE TREBA DA OSTANU DEO FOLKLORA.
CHECK> LISA SIMPSON (MOZGA ISTO KAO I VI) KADA JE UVIDELA DA JE OSNIVAC SPRINGFILDA BIO LOPOV I BARABA, ALI KADA JE VIDELA ONE JADNE, TUZNE AMERIKANCE DA VOLE TOG COVEKA, PREDOMISLILA SE... :) :)
OSTAVITE PRICE KAKVE JESU
MOZDA JE MARKO BIO PROBISVET
MOZDA JE VUK BIO HEROJ
ALI MENJATI PRICU STARU 500 GODINA, NE IDE...
UZGRED BIO JE PRE NEKI DAN SNIMAK NEKE FENOMENALNE PARADE IZ 1930-IH GODINA U BEOGRADU.
ONO NEMA NI DANAS!!!!
PARADIRALI SU "SRPSKI HEROJI" IZ ISTORIJE. FENOMENALAN CRNO-BELI STARINSKI SNIMAK. NAZIV JE BIO "SRPSKA VOJSKA KROZ ISTORIJU"
- MARKO KRALJEVIC, KARADJORDJE, ITD ITD
ODUSEVIO SAM SE ONIM STVARIMA
UZIMANI SU ORIGINALNI KOSTIMI IZ MUZEJA!!!
ONO JE EXTRA ZA TURISTE.
KADA BI SE SAD ORGANIZOVALA
ALI BI SE VEROVATNO OMLADINA LDP POBUNILA... ZBOG KRSENJA LJUDSKIH PRAVA :) :) :)
hijenaa
08.03.2007., 11:16
Istorijska je činjenica da Vuk na Kosovu nije izdao. Zašto je i dalje izdajica, nemam pojma.
Da nije zbog one pesme? Kad pogledaš, lakše je pročitati pesmu, nego dosadne prašnjave, istorijske knjižurine.
A, da ni on nije bio cvećka, ruku na srce,nije. Kako se to dogodilo da su se Markova braća odrekla svojih teritorija u Vukovu korist, a ne po logici, u korist svog brata?
U narodnim epskim pesmama se mnogi dogadjaji iz razlicitih perioda preplicu.
Sukobi i nadmetanja Lazarevica i Brankovica u 15. veku su uticali i na vidjenje Vuka.
Osim toga mnoge epske pesme imaju konstrukciju biblijskih prica, a neko mora biti i Juda.
Kada se uoci koliko je narodna epika viseslojna ona time dodatno dobija na vrednosti.
Једну чињеницу никако не повезујете, Вук је био уз Лазара чак и на вечери, али је чињеница да је напустио Бој са свом својом војском која и да је учествовала у боју није била побеђена него се повукла, што је Бајазит искористио, видевши да се главна снага повлачи и преокренуо пораз у победу. То је издаја.
Ama, Vujadine, jesi ti zaboravio šta smo mi sve ovde piskarali?....:evil:
Dok je Murat komandovao, srpska vojska je napredovala.
Vlatko Vuković nije pobegao. Čovek se okrenuo i otišao da javi da će Srbi pobediti !
Bajazit je video svoju propast. I odreagovao je munjevito...Ubio, čovek, svog oca i preuzeo komandu nad vojskom !
Gine i Lazar, Vuk jednostavno vidi propast i odlazi za Kruševac. Bilo bi samoubistvo da se tada priključio sa svojim odredom. Još osam, ili dvanaest hiljada ljudi bilo bi mrtvo.
Najnormalnije je bilo da posle Lazareve pogibije, Milica prepusti zemlju Vuku Brankoviću.
Ali, njoj to nije bilo u interesu. Odstranila je Vuka i preuzela sama komandu.
Tad je Vuk postao izdajica. Po njoj jeste. Nije zastupao njene interese.
vujadin
08.03.2007., 16:21
Може бити да је и тако, али и ако је и тако исто је издајица. Једино ако је пораз био неминован и ако је Лазар био ваћ погубљен може се оправдавати издајство а никако преквалифицирати. Он није издао само Лазара него и заклетву коју је скупа са Лазаром учинио и на крају Србе и Србију. Него ми једно није јасно да ли је икад било помишљено да је и Вука његова војска издала и да се повукла без команде, и од којих народности је била тешка оклопна јединица. А ово за историју да нема везе скоро да се слажем, само не историје него оно што су у историју навели од Филозофа и Орбина.
Vujadine, ja ponekad pomislim da ti mene zaebavaš !....:evil:...
Lazar je poginuo i silna vojska. Vuk sa par hiljada rezervista i odlazi za Kruševac. Sad ti pitaš-zašto?
Šta bi bilo da se sjurio niz brdo i upao pred Bajazita? Bili bi i oni pokojni, nema mu druge. To bi bio potpuno sulud čin, bez imalo mozga. Ovako, Vuk ima jedini greh na duši što je ostao živ,i spasio tih par hiljada ljudi.
Dogadjaji koji su usledili posle Kosova odredili su ko je izdajnik, da li ga je bilo, i dalju sudbinu države.
Al, niko ne postavlja pitanja šta je dalje bilo.
Ja sam cuo za malo "blazi" vid izdaje. Vuk je drzao rezervnu vojsku i videvsi da je bitka izgubljena povukao se.
Licno smatram da je narod oplakavsi svoje junake posle boja trazio krivce za poraz i po politickom rivalitetu kuca Lazarevic i Brankovic cim se ne slazu onaj drugi je bio izdajica.
Sada me interesuje jedno, koliko kasnije su nastale te pesme ? - Na kom podrucju ?
jer ne verujem da su se te pesme bas slobodno gudile na teritoriji Vukovih naslednika.
...
Sada me interesuje jedno, koliko kasnije su nastale te pesme ? - Na kom podrucju ?
jer ne verujem da su se te pesme bas slobodno gudile na teritoriji Vukovih naslednika.
Vrlo zanimljivo i suštinsko pitanje za temu. Evo šta kaže Wikipedia o našoj narodnoj poeziji:
Prvi zapisi
Tek odnedavno postali su poznati stihovi i bugarštice u sukobu Sibinjanin Janka i despota Đurđa zapisani u jednoj slovenskoj naseobini u Južnoj Italiji 1497. godine. Šezdesetak godina kasnije Hvaranin Petar Hektorović zabeležio je dve epske pesme i objavio ih u svom spevu Ribanje i ribarsko prigovaranje (1556). To su bugarštice Marko Kraljević i brat mu Andrijaš i Vojvoda Radosav Siverinski i Vlatko Udinski. Njih su pevali hvarski ribari Paskoje Debelja i Nikola Zet, kako Hektorović kaže, "sarpskim načinom". O pevanju "srpskim načinom" i o jednom od srpskih pevača, Dmitru Karamanu, govori i mađarski dvorski pesnik 16. veka Sebastijan Tinodi: "Mnogo ima pevača ovde u Mađarskoj, al od Dmitra Karamana nema boljeg u srpskom načinu..." "Srpski način" (modi et styli sarviaci) spominje stotinu godina kasnije i Juraj Križanić. Pevanje srpskim načinom i poezija koja se tako pevala nisu svakako nastali u 16. stoleću, već su samo tada ili nešto ranije postali poznati u okolnom svetu usled migracije srpskog življa i njihove kulture posle nadiranja Turaka. U vremenu od Hektorovića do Vuka Karadžića, u kojem je zabeleženo više epskih pesama, i od Vuka do danas, jer epska poezija u nekim našim krajevima još nije izumrla, naša narodna epika prošla je kroz mnoge promene čiji se tok bar u glavnim razvojnim linijama može pratiti.
Bugarštice
Bugarštice su najvećim delom zabeležene u jadranskom primorju, od Zadra do Perasta i Kotora, u razdoblju od polovine 16. do ranog 18. veka. Pre tog vremena imamo samo spomenute stihove zapisane u južnoj Italiji, a posle njega bugarštice su sasvim iščezle. Sačuvano je svega oko šezdesetak pesama. Njihov stih je akcenatsko-tonski, broj slogova nije stalan, kod starijih bugarštica kreće se od trinaest do osamnaest, s tim što je najčešći petnaesterac, dok kod novijih preovlađuje šesnaesterac. Karakteristična pojava bugarštičkog stiha jeste refren, koji se javlja, iako ne uvek, posle svakog drugog stiha. U nekim zapisima bugarštica refren je izostavljen ili ga nije ni bilo. Bugarštice pevaju o događajima i ličnostima 14. i 15. veka iz srpske i ugarsko-hrvatske istorije, ali ima i lokalnih događaja i junaka, npr. u peraštanskim bugaršticama. Sačuvano je nekoliko pesama o Marku Kraljeviću, četiri o Kosovu i kosovskim junacima, dok najveći deo ostalih govori o ličnostima 15. stoleća: despotu Đurđu, ugarskim junacima Janku Hunjadiju, Sekuli, Mihailu Svilojeviću, hrvatskim banovima, o Ognjenom despotu Vuku, o kome je sačuvano najviše pesama dugog stiha, o Novaku i Grujici i drugima. Od opevanih događaja najvažnije su dve bitke na Kosovu (1389. i 1448.), zatim bojevi kod Varne i na Krbavskom polju...
Deseteračka epika
... Što se tiče starine naše narodne epike, preovlađuje mišljenje da je bugarštica oblik pevanja koji je živeo u doba feudalizma i nestao s njime, dok je deseteračko, guslarsko pevanje poteklo još iz praslovenskih vremena, održalo se, uporedo s feudalnim pevanjem, u eposi feudalizma, kao oblik prostonarodnog pevanja, da bi u vremenima po dolasku Turaka i posle uništenja domaće feudalne klase ponovo preuzelo vodeću ulogu, poprimivši od feudalne viteške poezije mnoge njene crte.
Deseteračke pesme zabeležene u dalmatinskom primorju, zajedno s bugaršticama i lirskim pesmama, zaostaju po vrednosti i značaju i za jednim i za drugim. Najznačajnija zbirka narodnih pesama pre Vuka Karadžića, u kojoj preovlađuje deseteračka epika, jeste Erlangenski rukopis nazvan tako po gradu Erlangenu u Nemačkoj, gde je otkriven. Pesme je zabeležio nepoznati Nemac oko 1720. u Slavoniji, negde na prelazu iz štokavskog u kajkavski dijalekat. Dok je u bugaršticama došao do izraza viteški svet poznog srednjeg veka, epske pesme Erlangenskog rukopisa otkrivaju svet hajdučkih i uskočkih borbi i u njemu jednog drukčijeg, "pohajdučenog" Marka. Ova zbirka predstavlja značajnu etapu u razvoju naše narodne pesme. U njoj se nalaze svi elementi naše epike kakvu poznajemo iz Vukovih zbirki; i građa, i motivi, i stih, i izražajna sredstva, ali prave poezije u njoj još nema Sve je u tim pesmama ostalo sirovo, umetnički nepročišćeno, sasvim u skladu s iskvarenim jezikom, kojim ih je zabeležio stranac zapisivač.
Toliko o prvim zapisima... Pronaći ću Kosovski ciklus...
Wiki o toku bitke:
O samom toku borbe zna se sigurno, da su Srbi iz početka napredovali i da su potisli odeljenje sultanova sina Jakuba. Vlatko Vuković sa Bosancima imao je toliko uspeha, da je svom kralju, u dva maha, slao vesti o hrišćanskoj pobedi. Dobro se držalo i krilo Vuka Brankovića. Pobedu u korist Turaka rešio je Bajazit, brz i odlučan i s toga prozvan "Jilderim" (Munja), koji se sa svom snagom oborio na kneza Lazara. Glavna borba vodila se oko Mazgita i Gazimestana. Nije sigurno da li Muratovo tulbe na Kosovu pokazuje baš mesto njegove pogibije, ali je vrlo verovatno da je na prostoru oko njega razvijana glavna snaga konjice. Knez Lazar borio se hrabro, ali turskom naletu nije mogao odoleti. U srpskoj vojsci nije bilo jedinstva komande i povezanosti. Ranjen, on je pao Turcima u ruke i bio posečen u odmazdi za Muratovu glavu. Odeljenja i Vuka Brankovića i Vlatka Vukovića mogla su da se spasu, jer ih Turci nisu daleko progonili. Bajazitu je bilo preče da pogubi brata Jakuba navodno za kaznu zbog poraza, a u stvari da ga ukloni kao takmaca za presto i da odmah potom krene kući i da bi osigurao svoj presto. Narodno predanje teško je osudilo Vuka Brankovića, kao da je on izdao na Kosovu. On je, zna se, i pre i posle Kosova bio protivnik Turaka i preporučivao veze sa Mađarima, a od Turaka niti je što tražio ni dobio. Njemu je narodno predanje stavilo na teret kasniji sukob njegovih sinova sa Lazarevim naslednikom Stefanom i jednu mnogo kasniju tuđu izdaju na Kosovu, a verovatno mu se nije htelo oprostiti što i on na Kosovu nije našao smrt uz Lazara i ostale srpske vitezove.
Po ovome je i Vlatko Vuković izdajnik?
Ja sam cuo za malo "blazi" vid izdaje. Vuk je drzao rezervnu vojsku i videvsi da je bitka izgubljena povukao se.
Licno smatram da je narod oplakavsi svoje junake posle boja trazio krivce za poraz i po politickom rivalitetu kuca Lazarevic i Brankovic cim se ne slazu onaj drugi je bio izdajica.
Sada me interesuje jedno, koliko kasnije su nastale te pesme ? - Na kom podrucju ?
jer ne verujem da su se te pesme bas slobodno gudile na teritoriji Vukovih naslednika.
Tačno da je s Vukom bila vojska rezervista. Kad je Bajazit preuzeo kormilo, Vuk je video propast. Gde se povukao? Spičio je za Kruševac, to je i najlogičnije, da se dogovori s Milicom o preuzimanju vlasti. Najnormalnije je bilo da Vuk Branković preuzme posle tasta državu. Uostalom, za tu ulogu su ga i spremali.
Ma, jok, Dadel. Kakav narod? Takva podela uloga odgovarala je i Bajazitu i Milici.
Milica je morala izmisliti krivca za poraz da bi opravdala vojni neuspeh svoga muža. Drugo, kao udovica poštovanog vladara, svakako će bolje proći, nego da narod počne sam analizirati i shvatiti da je do pogibije došlo zbog Lazine nesposobnosti ! Izmišljena je priča o Vukovoj izdaji pre nego što se narod opsetio šta se desilo. Ne zaboravite da je to sve bilo u Srednjem veku .
Koje Vukove teritorije? Smutila je sa Bajazitom da Vuku oduzme teritorije i da ovaj postane njegov vezir. Vuk je pao u totalnu njenu nemilost.
Tačno da je s Vukom bila vojska rezervista. Kad je Bajazit preuzeo kormilo, Vuk je video propast. Gde se povukao? Spičio je za Kruševac, to je i najlogičnije, da se dogovori s Milicom o preuzimanju vlasti. Najnormalnije je bilo da Vuk Branković preuzme posle tasta državu. Uostalom, za tu ulogu su ga i spremali.
Ma, jok, Dadel. Kakav narod? Takva podela uloga odgovarala je i Bajazitu i Milici.
Milica je morala izmisliti krivca za poraz da bi opravdala vojni neuspeh svoga muža. Drugo, kao udovica poštovanog vladara, svakako će bolje proći, nego da narod počne sam analizirati i shvatiti da je do pogibije došlo zbog Lazine nesposobnosti ! Izmišljena je priča o Vukovoj izdaji pre nego što se narod opsetio šta se desilo. Ne zaboravite da je to sve bilo u Srednjem veku .
Koje Vukove teritorije? Smutila je sa Bajazitom da Vuku oduzme teritorije i da ovaj postane njegov vezir. Vuk je pao u totalnu njenu nemilost.
Kasniji dogadjaji prilično idu u prilog ovoj tvojoj tvrdnji.
Od moćnijih velikaša Srbije Lazareva vremena behu ostali na životu Vuk Branković i Đurađ Balšić. Vuk se, koliko znamo, nije slagao sa antimađarskom politikom ni pre ni posle Kosova, ali nemamo nikakva dokaza, da je ma šta preduzimao protiv svoje tašte, kneginje Milice. U opštoj potištenosti posle Kosova i posle stvaranja novog stanja sa Turcima on se nije osećao dovoljno siguran u svojoj kosovskoj oblasti i obratio se Dubrovčanima s molbom, da može u njihovom gradu skloniti svoje imanje i naći, u slučaju potrebe, i sklonište za sebe i svoju porodicu. Dubrovčani su prema njemu imali izuzetnih obzira zato, što se u Vukovoj oblasti nalazilo nekoliko važnih rudarskih mesta i što je preko Kosova vodio glavni put za njihove trgovačke karavane. (...) Mora da se Vuk bio nešto mnogo zamerio protivnicima, kad su Dubrovčani, svakako po njegovoj molbi, naglasili da ga neće dati ni onda, kad bi se to izričito tražilo od njihova grada, ili kad bi čak "došla nð koga sila na gradь naљь". U najgorem slučaju oni bi otpratili Vuka i njegovu prorodicu tamo gde bi on kazao. Pristajali su čak i na to, što inače nisu nikad nikom učinili ni pre ni posle toga, da Vuk na njihovom području podigne čak i pravoslavnu crkvu. U zimu 1391. Vuk je morao ustupiti Turcima najveći grad svoje oblasti, bogato Skoplje, u koje su Turci od 6. januara 1392. počeli uvoditi svoje ljude. Sem toga priznao je tursku vrhovnu vlast, pristao na plaćanje danka, i, kao kneginja Milica, morao je pustiti turske čete u svoje glavne gradove Zvečan, Novi Pazar, i u rudnik Gluhavicu. On sam veli, primajući obaveze da za Hilandar plaća danak Turcima, da se "priložio velikom gospodinu caru Bajazitu".
(...)
Bajazit je, koristeći se pobedom (kod Nikopolja, 25. septembra 1396), srušio ovog puta i severno Bugarsko Carstvo, a bugarskog je cara zarobio i poslao u Aziju. Potom je goneći slabe ostatke brodolomnika prešao u Ugarsku i dopro sve do Štajerske pleneći i pustošeći. Ovaj poraz Mađara povukao je za sobom i pad Vuka Brankovića, koji je, po svoj prilici, bio ušao u neke veze s njima. Predosećajući moguću katastrofu Vuk je sklonio 1395/6. god. u Dubrovnik svoje pokretno imanje, koje je iznosilo 1880 litara "fina srebra" i 15 litara zlatnih predmeta. Posle nikopoljske bitke Bajazit je, kao nagradu Stevanu za ogromnu ulogu u toj borbi, ustupio veći deo Vukove oblasti, od Dečana do Prištine, a Vukovoj udovici i deci ostavio je samo severni deo Kosova, od Trepče i Mitrovice do Vučitrna. Sam Vuk morao je da ide iz Srbije. Umro je 6. oktobra 1398., po svoj prilici u Svetoj Gori, gde je jedan njegov brat, Roman odavno živeo kao hilandarski monah. Sam Vuk bio je ktitor Hilandara, s bratom Romanom i Grgurom, još od 1365. god.
(V. Ćorović, Istorija Srpskog naroda)
vujadin
09.03.2007., 00:06
То резонирање одговара општем српском резонирању где је увек неко други крив а ми никада, за српство је то једнако Вукова издаја или Миличино лукавство, Вук издао Мурату а Милица Бајазиту, ма где је томе крај, после Боја Вук, брат Стефанов издао брата са Ђурђем Бранковићем, а Стефан му ипак оставио државу. То ништа нема логике нити истине, али тако пише по књигама. А да те књиге нису тачне то потврђује и ова данашња препирка о Стефановом гробу. него ајде да ми то одгонетнемо не ослањајући се на књиге него на властите процене самог боја и свих околности које су се збиле у тај трагични 15 јуни тог времена.
... него ајде да ми то одгонетнемо не ослањајући се на књиге него на властите процене самог боја и свих околности које су се збиле у тај трагични 15 јуни тог времена.
Vujadine, ja mislim da to možemo (da odgonetnemo) jedino ako si čuo nešto od nekog iz „pobeguljskog“ Vukovog odreda.
Ili ako ti se kazalo u snu!... Ili si naleteo na neki vremeplov... I, u pravu si, okolnosti su baš tragične!!!
"Kasniji dogadjaji prilično idu u prilog ovoj tvojoj tvrdnji".
Pa, nije "prilično" nego je tačna moja tvrdnja..:wink: A, ti proveravaj i kod Ćorovića, nema ljutnje.
Došlo je do raskola i u porodici, i u zemlji.
Vuk, koji se sa pok. tastom borio sa hrišćansku opciju, izguran je iz igre kao - izdajnik.
Milica se okreće zetu. On će biti gospodar a zapravo će biti tamo negde, a ona će vladati zemljom.
Narod je podeljen izmedju Milice i Vuka. Uz Vuka je bio kralj Marko, Konstantin Dejanović, ali i Hilandar.
Vukov brat Grgur bio je iguman u Hilandaru. Kako je bio Vukov brat i bio za hrišćane, tj. Ugare, Milica nagovara despota Stefana da prekinu materijalnu, finansijsku pomoć Hilandaru. Iako je dobro znala da Hilandar živi samo od te pomoći.
Vuk je hteo sa ugarskim kraljem na Rovine. Milica hvata Žigmundove kurire i nagovara Bajazita da Vuku vežu ruke tako što će mu oduzeti teritorije, a njega učiniti svojim vazalom. Vuk po tome nije mogao da mrdne. Ipak, Vuk, kao turski vazal, nije otišao na Rovine. Ostao je kući da čeka ishod bitke.
vujadin
09.03.2007., 05:12
Ма каквог Ћоровића, Ћоровић је само препричао Филозофа, Орбина и оног Турчина. Погледајте ствари по могућностима, колико је војске учествовало у Боју, Милион, колико је и Милошевић имао на Газиместану, војске су се судариле фронтално, и ни једна страна није имала резерву, а ако је и имала она је била у близини, јер је није имала где држати, пошто је поље велико а из даљине није корисна, Лазар и Мурат су морали бити у средини. Муратово лево крило је био Бајазит а Лазарево десно крило на супрот Бајазиту су били Југовићи, Вук Бранковић, Босанци, Пољаци и други страни одреди су били на супрот Јакуба на Муратовом десном крилу. а остала властела је била уз Лазара са Милошом Обилићем на супрот Мурату. Пољаци и страни одреди са Вуком су победили Јакубово крило и њега убили, Милош Обилић са властелом је победио Муратов центар и убио Мурата, а Бајазит је Победио Југовиће и потрчао у помоћ Мурату али касно стиже да спаси Мурата, разбија властелу и убија Обилића и заробљава Лазара, а Вук Бранковић и оно што је остало од странаца уместо да се супроставе Бајазиту они се повлаче а Бајазит слави победу. Е саде ако се тако одиграло онда су се странци повукли јер су мислили да је бој готов, а Вук кад је видео да остаје сам против Бајазита повуче се и он. Али ако су ипак биле неке блиске резерве онда је Бајазит употребио своју резерву да победи Милоша и зароби Лазара а Вук није употрбио своју да им притекне у помоћ. Како год да је било Вук постаје издајица, а можда је могао победити Бајазита да му се супроставио. Ја сад не видим како је Лазар био неспособан осим ако је погрешно одредио Вука као резерву. А отуда полази и она вест да су хришћани победили, јер су Пољаци и други тако сматрали не знајући за издајнички крај боја. Само ми није јасно како је Милош знао за време вечере и причести да ће га Вук издати.
Ма каквог Ћоровића, Ћоровић је само препричао Филозофа, Орбина и оног Турчина. Погледајте ствари по могућностима, колико је војске учествовало у Боју, Милион, колико је и Милошевић имао на Газиместану, војске су се судариле фронтално, и ни једна страна није имала резерву, а ако је и имала она је била у близини, јер је није имала где држати, пошто је поље велико а из даљине није корисна, Лазар и Мурат су морали бити у средини. Муратово лево крило је био Бајазит а Лазарево десно крило на супрот Бајазиту су били Југовићи, Вук Бранковић, Босанци, Пољаци и други страни одреди су били на супрот Јакуба на Муратовом десном крилу. а остала властела је била уз Лазара са Милошом Обилићем на супрот Мурату. Пољаци и страни одреди са Вуком су победили Јакубово крило и њега убили, Милош Обилић са властелом је победио Муратов центар и убио Мурата, а Бајазит је Победио Југовиће и потрчао у помоћ Мурату али касно стиже да спаси Мурата, разбија властелу и убија Обилића и заробљава Лазара, а Вук Бранковић и оно што је остало од странаца уместо да се супроставе Бајазиту они се повлаче а Бајазит слави победу. Е саде ако се тако одиграло онда су се странци повукли јер су мислили да је бој готов, а Вук кад је видео да остаје сам против Бајазита повуче се и он. Али ако су ипак биле неке блиске резерве онда је Бајазит употребио своју резерву да победи Милоша и зароби Лазара а Вук није употрбио своју да им притекне у помоћ. Како год да је било Вук постаје издајица, а можда је могао победити Бајазита да му се супроставио. Ја сад не видим како је Лазар био неспособан осим ако је погрешно одредио Вука као резерву. А отуда полази и она вест да су хришћани победили, јер су Пољаци и други тако сматрали не знајући за издајнички крај боја. Само ми није јасно како је Милош знао за време вечере и причести да ће га Вук издати.
choveche :shock: gde se ti obrazujesh???
pa ti uopshte nemash pretstavu o tome kako je ta bitka izgledala!
kakvi Jugovici, jel si ti ... ?
kakvi Poljaci, mislim i da je zalutao neki, bilo ih je mnoooogo manje od Hrvata, Madjara i Rumuna (kako god se tad zvali)
koji milion, 30000:90000, maximum maximuma, ako me secanje ne vara...
a bash zbog rezerve smo i izgubili
praksa medj hriscanima pokornim vizantiji (narochito kod njih)
je da glavni baja odnese pobedu
i tako
sa najelitnijom konjicom uleti na kraju bitke
tako i lazar, loshe prorachunavshi trenutak
dopustio je sebi da bude zarobljen i pogubljen
a analitichari kazu da je razvoj bitke,
isho u nashu korist, uveliko!
ali, kad je bogom dani Lazar prso
vojska je pochela da bezi (manje vishe)
i niko nije uspeo da je organizuje...
Wiki o toku bitke:
O samom toku borbe zna se sigurno, da su Srbi iz početka napredovali i da su potisli odeljenje sultanova sina Jakuba. Vlatko Vuković sa Bosancima imao je toliko uspeha, da je svom kralju, u dva maha, slao vesti o hrišćanskoj pobedi. Dobro se držalo i krilo Vuka Brankovića. Pobedu u korist Turaka rešio je Bajazit, brz i odlučan i s toga prozvan "Jilderim" (Munja), koji se sa svom snagom oborio na kneza Lazara. Glavna borba vodila se oko Mazgita i Gazimestana. Nije sigurno da li Muratovo tulbe na Kosovu pokazuje baš mesto njegove pogibije, ali je vrlo verovatno da je na prostoru oko njega razvijana glavna snaga konjice. Knez Lazar borio se hrabro, ali turskom naletu nije mogao odoleti. U srpskoj vojsci nije bilo jedinstva komande i povezanosti. Ranjen, on je pao Turcima u ruke i bio posečen u odmazdi za Muratovu glavu. Odeljenja i Vuka Brankovića i Vlatka Vukovića mogla su da se spasu, jer ih Turci nisu daleko progonili. Bajazitu je bilo preče da pogubi brata Jakuba navodno za kaznu zbog poraza, a u stvari da ga ukloni kao takmaca za presto i da odmah potom krene kući i da bi osigurao svoj presto. Narodno predanje teško je osudilo Vuka Brankovića, kao da je on izdao na Kosovu. On je, zna se, i pre i posle Kosova bio protivnik Turaka i preporučivao veze sa Mađarima, a od Turaka niti je što tražio ni dobio. Njemu je narodno predanje stavilo na teret kasniji sukob njegovih sinova sa Lazarevim naslednikom Stefanom i jednu mnogo kasniju tuđu izdaju na Kosovu, a verovatno mu se nije htelo oprostiti što i on na Kosovu nije našao smrt uz Lazara i ostale srpske vitezove.
Po ovome je i Vlatko Vuković izdajnik?
pa i jeste...
samo imash I vishka ;)
brankovic je umro u turskoj tamnici
stefan je spasio imperiju na nikopolju
to su 2 najbitnija dokaza o "izadajstvu" na kosovu.
jer... o bici ne postoji zapis
prvi je neki zapis koji je par nedelja kasnije stigo u pariz (ako se ne varam)
od nekog putopisca
koji je prosho par dana posle bitke
vido lesheve
i slusho priche par prolaznika...
sve shto kao znamo, su analize na osnovu posrednih podataka
o tome ko je gde reko da ce da ide (odatle i znamo za strance)
pa o tome kakva je hriscanska taktika ratovanja
pa turska
pa imamo Obilica koji je nepotvrdjen, mozda je samo mashta...
mozda je bajazitu bilo najprecha vlast, a ne josh par ektara u evropi, pa zveknuo i caleta i brata
a... da, za jakuba naslucujemo da ga je zveknuo bajazit, jer je on jedini imao korist od toga...
mnogo nezahvalna tema :(
Vujadine, ja ponekad pomislim da ti mene zaebavaš !....:evil:...
Lazar je poginuo i silna vojska. Vuk sa par hiljada rezervista i odlazi za Kruševac. Sad ti pitaš-zašto?
Šta bi bilo da se sjurio niz brdo i upao pred Bajazita? Bili bi i oni pokojni, nema mu druge. To bi bio potpuno sulud čin, bez imalo mozga. Ovako, Vuk ima jedini greh na duši što je ostao živ,i spasio tih par hiljada ljudi.
Dogadjaji koji su usledili posle Kosova odredili su ko je izdajnik, da li ga je bilo, i dalju sudbinu države.
Al, niko ne postavlja pitanja šta je dalje bilo.
o manjku podataka vec pisao...
al da dodam neshto
znash... kosovski boj je jedini koji obe strane proglashavaju za poraz,
a posle njega su proshirile teritorije
turci zauzeli deo bugarske u povratku
bilo im zgodno za odmor
a srbi, pri povratku naishli na podmukli napad nekog ugarskog velikasha koji teo da se proshiri
pa mu malo zauzeli teritorije :D
bruka!
vujadin
09.03.2007., 13:39
То је све нелогично, од толике војске Вукове и Босанаца па и странаца да ни један једини сведок не опише борбу у којој је учествовао. Зар то само по себи не наводи на кривце пораза.
pa imamo Obilica koji je nepotvrdjen, mozda je samo mashta...
mozda je bajazitu bilo najprecha vlast, a ne josh par ektara u evropi, pa zveknuo i caleta i brata
a... da, za jakuba naslucujemo da ga je zveknuo bajazit, jer je on jedini imao korist od toga...
:(
Ma, kakav Obilić... Ko je ubio Murata? Silan junark Obilić! A, ni sin nije ubio oca. Srbima je odgovarao lik Obilića da koliko toliko ublaži stravičan poraz. Nisamo baš toliko bili loši, eto, naš Miloš ubi silnoga Murata.
Jugovići ? Eto ga dokaz da narod nije bio oduševljen, niti spreman za takvu bitku. Ali, kad su sva vladarkina braća otišla na Boj, e,onda ebi ga, mogu i ostali. Kad je ona podnela smrt muža i tolike braće, ostalima je automatski umanjena tuga, jer niko nije tako gadno prošao kao ona.
Bajazitu je bilo važno tih par hektara zemlje u Evropi, zato se i rešio Murata i njegove zastarele vojne taktike, a i brata Jakuba koji bi ga nasledio.
То је све нелогично, од толике војске Вукове и Босанаца па и странаца да ни један једини сведок не опише борбу у којој је учествовао. Зар то само по себи не наводи на кривце пораза.
Kako, bre, nema opisa Bitke? Odakle znamo ko je napadao sa koje strane, i kad? Ima, bre.
Drugo, zaboravljaš važnu činjenicu da su i Vuk i ti Bosanci pripadali srpskoj vojci, i da niko nije pisao, što zbog sebe, što zbog naroda, onako kako je zaista bilo.
Treće, možda najvažnije, to je bio srednji vek.
vujadin
09.03.2007., 14:39
Баш сам и ја тако мислио, нису смелу народу рећи да су утекли са Косова.
Ma, kakav Obilić... Ko je ubio Murata? Silan junark Obilić! A, ni sin nije ubio oca. Srbima je odgovarao lik Obilića da koliko toliko ublaži stravičan poraz. Nisamo baš toliko bili loši, eto, naš Miloš ubi silnoga Murata.
Jugovići ? Eto ga dokaz da narod nije bio oduševljen, niti spreman za takvu bitku. Ali, kad su sva vladarkina braća otišla na Boj, e,onda ebi ga, mogu i ostali. Kad je ona podnela smrt muža i tolike braće, ostalima je automatski umanjena tuga, jer niko nije tako gadno prošao kao ona.
Bajazitu je bilo važno tih par hektara zemlje u Evropi, zato se i rešio Murata i njegove zastarele vojne taktike, a i brata Jakuba koji bi ga nasledio.
jugovici nisu postojali, Bi 8)
a tih par ektara je mogao i kasnije da uzme...
ne kazem da je on zveknuo murata
ko zna ko je i kako je! milosh je nepotvrdjeni istorijski lik.
Баш сам и ја тако мислио, нису смелу народу рећи да су утекли са Косова.
pa u kojoj se bici na planeti, sem Termopila
desilo da cela jedna strana izgine????
a izdajstvo Brankovica pochinje mnogo kasnije
kad jednom prilikom reshi da ne ide na Nikopolje
vec potovari 700 kg zlata i dragog kamenja za katolichki Dubrovnik...
a to Srpska Pravoslavna Crkva,
glavni kreator javnog mnjega
i chuvar narodne tradicije nije nikako mogla da oprosti :twisted:
Kako, bre, nema opisa Bitke? Odakle znamo ko je napadao sa koje strane, i kad? Ima, bre.
Drugo, zaboravljaš važnu činjenicu da su i Vuk i ti Bosanci pripadali srpskoj vojci, i da niko nije pisao, što zbog sebe, što zbog naroda, onako kako je zaista bilo.
Treće, možda najvažnije, to je bio srednji vek.
nemoj Bi i ti da razmishljash kao Vujadin...
ti imash mozga, on ko zna shta...
nema opisa, sve je to na osnovu pretpostavki
iliti kako bi inache bilo...
drugo, nema izdaje
bila bitka
2 vladara izginula
ostali se povukli, neresheno
bilo 3 puta vishe turaka
a i 3 puta vishe turskih zrtava
mi nismo ni pobedili ni izgubili
jer po svim pravilima rata, tog doba
ovo je bilo neresheno.
e, sad, shto je milica priznala vlast turaka,
to mozemo smatrati izdajom
a mozemo i spasenjem, jer mi vojske da dobijemo rat s turskom nismo imali :(
a brankovic je izdajnik zbog necheg shto sam vec napomenuo iznad...
i stojim iza toga
ja ne vidim neki drugi razlog
jer celo to predanje
kosovski mit
pochinje sa "Kome cesh se privoleti carstvu"
znachi, znamo ko je sklopio te pesmice...
Da li je Vuk Brankovic izdajnik?
Proslavu kosovske petstogodišnjice (1889) obeležio je jedan značajan dogadjaj u srpskoj istoriografiji. Pred samu proslavu, Ilarion Ruvarac napisao je raspravu »O knezu Lazaru«, a Ljubomir Kovačević o Vuku Brankoviću. Obojica su znalačkom analizom izvora i primenom kritičnih načela tadašnje istoriografije, nemilosrdno odbacili sve ono što nije zajamčeno dobro obaveštenim izvorima bliskim proučavanom dogadjaju. Tako je predstava o Kosovskoj bici bila lišena mnogobrojnih živopisnih pojedinosti, medju kojima je najznačajnija ona o izdaji Vuka Brankovića. Do uverenja da Vuk nije izdao na Kosovu obojica naučnika došla su nezavisno jedan od drugog. Njihovi radovi ostali su, po mišljenju Sime Ćirkovića, najvredniji rezultat ovog jubileja, dok su kod savremenika, bučnih rodoljubaca i romantičara, medju istoričarima i ljubiteljima istorije nailazili na otpor i odbijanje. Jer, bilo je ljudi, vrlo glasnih i ubedjenih, koji su smatrali da se sumnjom u narodne tradicije podriva i slabi nacionalni duh. Jaša Tomic je, tako, smatrao narodnu poeziju verodostojnim istorijskim izvorom, pa je na sve stručne kritike odgovarao: »ubijte nekome njegovu prošlost, pa ste mu ugrozili buducnost«.
U jubilarnoj 1989. godini Kosovska bitka - odnosno kosovska tematika najšire shvaćena - ponovo je u žiži javnog interesovanja. Motiv izdaje, jedan od dva ključna motiva kosovske legende, tu je ponovo aktualizovan. Književno-istorijske analize - pre svih Jelke Redžep i Nenada Ljubinkovića - potvrdile su istrazivanja Ljubomira Kovačevića i Ilariona Ruvarca o Kosovskom boju i držanju Vuka Brankovića. Objašnjavajuci logiku razvoja epskih legendi, Ljubinković iznosi i nove smele postavke o trajanju motiva izdaje: »Njegovo trajanje pothranjivali su odredjeni politički i verski interesi. Povremeno se na njemu insistiralo više i upornije - u vreme propagandae fide (propagande katolicke vere), potom kada je na političku scenu stupio nesudjeni srpski despot i grof Djuradj II - Djordje Branković, ili nakon doseljavanja ogromnog broja Srba u austrijske pogranične oblasti. Taj se greh mora uvek okajavati, ali se nikad ne može okajati i dokajati. Priča o Vukovoj izdaji jednaka je onoj o Judinom izdajstvu Hrista« (Kosovska bitka u svome vremenu i u vidjenju potomaka ili logika razvoja epskih legendi o Kosovskom boju, Kosovo u pamcenju i stvaralastvu, Raskovnik, Beograd 1989, 152).
I svakako najzaslužniji savremeni istraživač Kosovskog boja, Rade Mihaljčić, ističe da je Vukova izdaja na Kosovu vremenom dobila vrednost »vanvremenskog pojma«, odnosno da je Vuk postao personifikacija ne samo kosovske nevere, već i svih izdajnika sa našeg tla, tip izdajnika uopšte. Doduše, autor dopušta mogućnost da je i činjenica sto je Vuk Branković najistaknutija ličnost koja je prezivela kosovsku pogibiju - nije se, znači, opredelio za carstvo nebesko - mogla da bude izvor podozrenja.
Za razliku od njega, Momčilo Spremić kao da ponovo izvodi Vuka Brankovića na sud. »Uzimajući u obzir« - kaže on - »celokupnu delatnost Vuka, ne bi se moglo reći da je bio bez predispozicije za izdaju. Konačno, sve što je ovde izneto, ne na osnovu emotivnog narodnog predanja, već isključivo na osnovu pouzdanih dokumenata, pokazuje da njegova izdaja na Kosovu nije bila nemoguća« (Kosovska bitka - problem izdaje, Kosovska bitka 1389. godine i njene posledice, Medjunarodni simpozijum, Himelstir 1989, Beograd 1991, 47).
U epskim narodnim pesmama Kosovskog ciklusa Vuk je izdao svog tasta, srpskog cara Lazara, i grobar je stare srpske drzave: »Bog ubio Vuka Brankovića,/on izdade tasta na Kosovu/I odvede dvanaest hiljada,/Pobratime, ljuta oklopnika«. »Zna« se još da je bilo dvadeset pet hiljada pešaka, pa čak i to da je Vuk pomogao Turcima »da savlada srpskog car Lazara« (Vuk Branković i Kosovska bitka, Glas SANU CCCLXXVIII, Odeljenje istorijskih nauka 9, Beograd 1996, 85-106).
Zanemarujući, ako ne i odbacujući istrazivačke rezultate, i govori zvaničnika prilikom obeležavanja šest vekova Kosovskog boja polazili su, istice Mihaljčić, s retkim izuzecima, od izdaje Vuka Brankovića, kao stvarnog dogadjaja, a ne kao književnog motiva. Ako je aktuelna politička stvarnost nalagala isticanje takvih poučnih primera, a motiv izdaje bio je, nedvojbeno, najbolji negativni primer - hrabrio je narod tokom dugih vekova tudjinske vlasti da istraje i da borba nije beznadežna - na takve primere moglo se lako ukazati budući da ih je bilo i oko Kosova.
Iduće godine, u oktobru, navrsiće se čeststo godina od smrti Vuka Brankovića. Život je okončao - treba li to isticati? - kao sužanj u turskoj tamnici. Vuk je pao u sultanove ruke tek pošto je skršen njegov otpor; izgubio je, ubrzo, svu zemlju (koju je sultan dao Lazarevićima) i nikad nije učestvovao kao vazal u turskim bitkama (za razliku od Stefana Lazarevića, braće Dejanovića i Marka Kraljevića).
Posle smrti telo mu je preneto na Svetu goru.
(Republika, 153-154, 1-31. decembar 1996, Olga Zirojevic, »Bog ubio Vuka Brankovica...«)
Koliko se vazalskih vladara bilo u turskoj tamnici pa pusteni vracene im zemlje i titule,
Zasto Vuku ne ?
Kada je Lazar poginuo ko bi bio sposoban da vodi Srbiju ?
Dvoumica je, izdaja zbog vlasti ili svesno spasavanje onoga sto se moglo spasiti ?
On je sigurno dobro poznavao tastu pa mu je vojska koju je izvukao trebala za dalje borbe,
protiv turaka neznatna vojska ali protiv taste jak adut. Ko ce ga znati.
Koliko se vazalskih vladara bilo u turskoj tamnici pa pusteni vracene im zemlje i titule,
Zasto Vuku ne ?
Kada je Lazar poginuo ko bi bio sposoban da vodi Srbiju ?
Dvoumica je, izdaja zbog vlasti ili svesno spasavanje onoga sto se moglo spasiti ?
On je sigurno dobro poznavao tastu pa mu je vojska koju je izvukao trebala za dalje borbe,
protiv turaka neznatna vojska ali protiv taste jak adut. Ko ce ga znati.
imash suvishnu rech 8)
osim termopila
u kojoj bici je jedna strana komplet izginula?
shta se desi kad glavnokomandujuci, a josh i vrhovni vladar, pogine u bici?
shta se desi, ako pogunu oba?
Izmenio sam ovaj post jer sam natrucao gomilu gluposti pogresno tumaceci
KROWov post. :oops:
Izvini pogresno sam te razumeo !
Pozdrav !
jugovici nisu postojali, Bi 8)
a tih par ektara je mogao i kasnije da uzme...
ne kazem da je on zveknuo murata
ko zna ko je i kako je! milosh je nepotvrdjeni istorijski lik.
Naravno da nisu postojali. Htela sam reći da su izmišljeni zato što narod nije baš bio oduševljen idejom da gine pod Lazinom komandom. Ali, kad idu vladarkina braća, e, onda će ići i ostali. Ako je vladarka podnela smrt devetoro braće, i muževljevu, pa svakoj majci je samim tim umanjen bol, jel tako?
nemoj Bi i ti da razmishljash kao Vujadin...
ti imash mozga, on ko zna shta...
nema opisa, sve je to na osnovu pretpostavki
iliti kako bi inache bilo...
drugo, nema izdaje
bila bitka
2 vladara izginula
ostali se povukli, neresheno
bilo 3 puta vishe turaka
a i 3 puta vishe turskih zrtava
mi nismo ni pobedili ni izgubili
jer po svim pravilima rata, tog doba
ovo je bilo neresheno.
e, sad, shto je milica priznala vlast turaka,
to mozemo smatrati izdajom
a mozemo i spasenjem, jer mi vojske da dobijemo rat s turskom nismo imali :(
a brankovic je izdajnik zbog necheg shto sam vec napomenuo iznad...
i stojim iza toga
ja ne vidim neki drugi razlog
jer celo to predanje
kosovski mit
pochinje sa "Kome cesh se privoleti carstvu"
znachi, znamo ko je sklopio te pesmice...
Čekaj, kako na osnovu pretpostavki? Zar nije Vlatko Vuković bio svedok i učesnik velikog dela bitke? Samo da pomenemo njega, ne moramo ostale. Drugo, pa neće biti da su baš svi poginuli? Bilo je i preživelih, ali obične vojske, pa mu to dodje ko da niko nije ni preživeo.
Ja imam neki šematski prikaz polažaja vojski tog dana, od 8, 10, 12 i 16h. Samo što se ne razumem u to. Gde su se čiji šatori nalazili, i kako su se kretale vojske. E, sad, da li je to radjeno na osnovu pretpostavki ili nečeg drugog, priznajem da ne znam.
a izdajstvo Brankovica pochinje mnogo kasnije
kad jednom prilikom reshi da ne ide na Nikopolje
vec potovari 700 kg zlata i dragog kamenja za katolichki Dubrovnik...:
Ma, jok. "Izdaja" Vuka Brankovića počinje mesec, dva, posle Kosova kada je izigran otišao kod tadašnjeg patrijarha, mislim da se zvao Spiridon, poverio mu se i ispovedao grehe. Rekao naravno ono što nije smeo. Medjutim, patrijarh je mimo kanona, odmah po pogibiji kanonizovao Lazara. Naravno, Milica je upravljala i državom i crkvom. Taj patrijarh, posle toga, iznenada umire. Vrlo zanimljivo.E, tada se desio rascep izmedju njega i Milice. Od tada Milica ne prestaje da ga proganja, sve do smrti.
vujadin
10.03.2007., 08:15
Ако је то истина о Спиридону, онда се Вук морао повући са Боја најмање 1 сат времена прије, можда у нади да ће Бајазит кренути за њим и онда би он био победио Бајазита јер у супротном да је почео бежати пред Бајазитом, Бајазит би га стигао јер је имао лагану коњицу и свежу из резерве, Бајазит није упао у ту клопку јер је знао да је тешка коњица јача од његове у месту али не и у покрету, он је побио оно што је требао побити да га Срби не би имали шчим прогонити, и тако су се разишли са Боја да су само њих двојица са коњицом остала. Тако може, али и тако постаје издајица јер није погинуо за крст часни и слободу златну, ради чега се и одазвао Лазару, и дошао на Косово. Али то је онда друга прича, и може се приписати у тактичку грешку Лазареву, што је дао ту могућност Вуку уместо да га стави одмах на крило пред Бајазита. Међутим можда је то била идеја Вукова и Лазар му се није хтео противити, и због тога је Милош био сигуран да ће га Вук издати.
rand el tor
10.03.2007., 14:40
imash suvishnu rech 8)
osim termopila
u kojoj bici je jedna strana komplet izginula?
shta se desi kad glavnokomandujuci, a josh i vrhovni vladar, pogine u bici?
shta se desi, ako pogunu oba?
E onda se snalazi kako znaš i umeš. Činjenica je da se posle Kosova Turci nisu dugo mogli oporaviti ali su se ipak oporavili dok mi nismo. Nas je kao naroda i vojske bilo neuporedivo manje i zato je Turcima bilo lakše da se oporave nego nama. A tu su i podele unutar naše države...
rand el tor
10.03.2007., 14:45
Ljudi, ne postoje kvalitetni dokazi da su Brankovići bili izdajnici. Uostalom to se ionako stavljalo na dušu samo Vuku a mislim da zbog jednog čoveka , pod uslovom da je uopšte i bio izdajnik, nije pošteno da svi Brankovići budu anatemisani. Uostalom ja lično imam dobro mišljenje o Đurđu npr. kao čoveku i vladaru. Crow nema potrebe za takvim komentarima
Znaci li po zakletvi da su svi do jednoga trebali izginuti na Kosovu, pa nije samo Vuk preziveo onda imamo hiljade izdajica uz jos par znacajnijih ljudi. Zasto sav teret na Vuka ? Zato sto je smetao Milici. Da je izdajstvo da li bi Stefan ostavio naslestvo sinovima izdajice ? Da li je zakletva bila boriti se protiv Turaka samo na kosovu ili je trebalo ostaviti Srpstvu u amenet da se i dalje bore, on je bio u tome dosledniji od mnogih jer je produzio borbu sa svojim potomcima. Koji je poslednji Srpski utvrdjeni grad pao ? Ko ga branio ?
Krow ja sam rekao eventualna izdaja - ne kategoricki. Ti ne dozvoljavas ni tu Eventualnu O.K.
Nema problema. Licno smatram da nije bila izdaja ali sam gledao i sa drugih uglova.
Pozdrav !
vujadin
10.03.2007., 21:28
Стефан није имао бољег наследника од Ђурђа, али као што су Александру приписали да је рекао чувајте ми Југославију, а неки то поричу. Можада је и Стефану то неко приписао да је звао Ђурђа на самрти, кад се у све сумња онда треба и у то сумњати, ја зато мислим да је боље не прекрајати историју него наставити онако како траје већ 6 векова. Али ако се установи да је било друкчије онда би се могло мислити и радити на рехабилитацији.
Znaci li po zakletvi da su svi do jednoga trebali izginuti na Kosovu, pa nije samo Vuk preziveo onda imamo hiljade izdajica uz jos par znacajnijih ljudi. Zasto sav teret na Vuka ? Zato sto je smetao Milici. Da je izdajstvo da li bi Stefan ostavio naslestvo sinovima izdajice ? Da li je zakletva bila boriti se protiv Turaka samo na kosovu ili je trebalo ostaviti Srpstvu u amenet da se i dalje bore, on je bio u tome dosledniji od mnogih jer je produzio borbu sa svojim potomcima. Koji je poslednji Srpski utvrdjeni grad pao ? Ko ga branio ?
Krow ja sam rekao eventualna izdaja - ne kategoricki. Ti ne dozvoljavas ni tu Eventualnu O.K.
Nema problema. Licno smatram da nije bila izdaja ali sam gledao i sa drugih uglova.
Pozdrav !
Zato što se on odupro Milici ! Kako to nije jasno? Čovek se usprotivio,nešto rekao što nije smeo, i gotovo. Pobogu, šta se sve dešavalo sa ljudima samo 90-tih ? Koliko njih je bilo politički mrtvo zbog jedne reči? E, pa to isto se desilo i sa Vukom.
Svakako da je despot Stefan znao o čemu se radilo, zbog toga je i odredio da mu Djurdje bude naslednik, kako bi ovaj spravo ljagu sa očevog imena. A, i znao je da će Djurdje dati sve od sebe za zemlju.
Znaci li po zakletvi da su svi do jednoga trebali izginuti na Kosovu, pa nije samo Vuk preziveo onda imamo hiljade izdajica uz jos par znacajnijih ljudi. !
Ne radi se o tome, Dadel. Morao se naći neko za krivca za strahovit poraz, jel tako? Narodu se moralo objasniti zbog čega je došlo do toga. E, pa zar nije bilo bolje reći da je kriv Vuk, a ne Lazar? Ne zaboravi da je Lazareva udovica trebala voditi zemlju dalje. Ako bi se saznalo da Lazar nije odradio posao kako treba, kakvo bi poverenje uživala ona u narodu? Nikakvo.
Upravo zbog toga je na brzaka Lazar proglašen svetiteljem, da bi njegov kult veličao Milicu u narodu. A, kad se već Vuk drznuo, i okrenuo od tašte zbog dalje politike, što na njega ne bi pala beda i za kosovski poraz? S tim su vuci bili siti, i ovce na broju.
vujadin
10.03.2007., 23:12
То је све прилично добро али ми се не свиђа оно " народ ", у оно време није било народа у данашњем смислу него је био владар кога су држали велможе а велможе су имали слуге и те слуге су слали у војску кад је владар то тражио, а народ се нигде није спомињао, него било би добро да неко отвори тему о повељама из тог периода, да видимо што нам књиге инђијеле кажу о свему томе.
То је све прилично добро али ми се не свиђа оно " народ ", у оно време није било народа у данашњем смислу него је био владар кога су држали велможе а велможе су имали слуге и те слуге су слали у војску кад је владар то тражио, а народ се нигде није спомињао, него било би добро да неко отвори тему о повељама из тог периода, да видимо што нам књиге инђијеле кажу о свему томе.
Što ih ne stavi bar pod navodnike. Књиге инџијеле su muslimanske svete knjige, a u njima ćeš teško da nadješ i povelje, i bilo šta o „izdajici“ Vuku.
Naše su књиге староставне, kako izgusla Filip Višnjić, a zabeleži onaj sa štulom.
Uzgred, večerima „prelistavam“ tu našu narodnu epiku, koja nas je, kako neko reče, evropeizovala, i sve mi se čini da ću tu da naidjem na vesti da je najuspešniji PR „kosovskog izdajstva“ upravo bio on (sa sve štulom). :wink:
Bi - Znas da sve pratim, pa o Vuku smo istog misljenja, i ja kazem da je bio zrtveni jarac.I da nisam nista znao kroz ove silne postove bih nesto naucio. Jest da su kontradiktorni jer dolaze od raznih lica ali otprilike imamo isto glediste.
Pozdrav !
vujadin
11.03.2007., 07:35
Ја имам неколико копија на црквеном арапском језику која се односе на разна наређења и одребе за рају а имам и једну од султанице Маре на српскоцрквеном језику, па зато мислим да би било добро пролистати све што имамо.
Čekaj, kako na osnovu pretpostavki? Zar nije Vlatko Vuković bio svedok i učesnik velikog dela bitke? Samo da pomenemo njega, ne moramo ostale. Drugo, pa neće biti da su baš svi poginuli? Bilo je i preživelih, ali obične vojske, pa mu to dodje ko da niko nije ni preživeo.
Ja imam neki šematski prikaz polažaja vojski tog dana, od 8, 10, 12 i 16h. Samo što se ne razumem u to. Gde su se čiji šatori nalazili, i kako su se kretale vojske. E, sad, da li je to radjeno na osnovu pretpostavki ili nečeg drugog, priznajem da ne znam.
ma i Vuk se vratio
i josh nekoliko hiljada 8)
al niko nije piso utiske...
bar ih ja nisam vido...
il su nestali negde pod okriljem noci ;)
Ljudi, ne postoje kvalitetni dokazi da su Brankovići bili izdajnici. Uostalom to se ionako stavljalo na dušu samo Vuku a mislim da zbog jednog čoveka , pod uslovom da je uopšte i bio izdajnik, nije pošteno da svi Brankovići budu anatemisani. Uostalom ja lično imam dobro mišljenje o Đurđu npr. kao čoveku i vladaru. Crow nema potrebe za takvim komentarima
o da, itekako ima
prelist5aj ti shta sve iskritikovani gospodin pishe, sve ce ti biti jasno 8)
Znaci li po zakletvi da su svi do jednoga trebali izginuti na Kosovu, pa nije samo Vuk preziveo onda imamo hiljade izdajica uz jos par znacajnijih ljudi. Zasto sav teret na Vuka ? Zato sto je smetao Milici. Da je izdajstvo da li bi Stefan ostavio naslestvo sinovima izdajice ? Da li je zakletva bila boriti se protiv Turaka samo na kosovu ili je trebalo ostaviti Srpstvu u amenet da se i dalje bore, on je bio u tome dosledniji od mnogih jer je produzio borbu sa svojim potomcima. Koji je poslednji Srpski utvrdjeni grad pao ? Ko ga branio ?
Krow ja sam rekao eventualna izdaja - ne kategoricki. Ti ne dozvoljavas ni tu Eventualnu O.K.
Nema problema. Licno smatram da nije bila izdaja ali sam gledao i sa drugih uglova.
Pozdrav !
ma razumemo se
jel sam lepo stavio MIG ;) pored
teo sam da pravim antitezzu vujadinu 8)
vujadin
11.03.2007., 22:40
Добро Врано или Кихоте како хоћеш, ево ти још једне тезе, Милица се родила пре 1330-те да би се њезина кћер Мара могла удати за Вука и родити му Гргура и Ђурђа пре 1370, што наводи на закључак де је Милица рађала децу Лазару и у 47-ој години свог живота, па ако је Стефан рођен 1377 онда се то продужује за још 7 година, што значи у 54-ој години свог живта, па ти сад прави антитезе али не мени него онима који су писали и контролисали књигу " Родословне таблице и грбови српских династија и властеле" Друго знатно допуњено и проширено издање. Без увреде, јер се ни Вујадин не вређа на твоје примедбе.
Добро Врано или Кихоте како хоћеш, ево ти још једне тезе, Милица се родила пре 1330-те да би се њезина кћер Мара могла удати за Вука и родити му Гргура и Ђурђа пре 1370, што наводи на закључак де је Милица рађала децу Лазару и у 47-ој години свог живота, па ако је Стефан рођен 1377 онда се то продужује за још 7 година, што значи у 54-ој години свог живта, па ти сад прави антитезе али не мени него онима који су писали и контролисали књигу " Родословне таблице и грбови српских династија и властеле" Друго знатно допуњено и проширено издање. Без увреде, јер се ни Вујадин не вређа на твоје примедбе.
???
aj sad polako
shta je pisac teo da kaze....
i kakve veze ima s mojim postovima???
???
aj sad polako
shta je pisac teo da kaze....
i kakve veze ima s mojim postovima???
Odavno sam rekla da Vujadin namerno piše ovako, zbrkano postove..:wink:
Vujadine, ako se Milica rodila 1330.g, a Stefana rodila 1377,g, i Vuka par godina kasnije, to mu dodje tako kako ti kažeš. Nešto baš ta matematika i nije moguća. Najverovatnije je Milica ipak mladja, nego što se predstavlja.
vujadin
12.03.2007., 12:43
Ја сам то покушао објаснити на тај начин, али не иде јер онда Мара Миличина што се удала за Вука Бранковића није могла родити Гргура и Ђурђа 1373 и 5-те. То нећете ни ти ни Врана да проверите него једноставно грешке приписујете мени и цркви. Ако је била млађа онда то помера и све друге датуме. Зашто Стефан није Био на Косову ако је, по једном извору рођен 1370, а ако је по другом рођен 1377 могао бити на Ровинама. А зашто ни Ђурађ ни Гргур нису били на Косову а старији су од Стефана. Ако је неко нешто ту побркао онда то нисам ни ја ни црква него Филозоф и Орбини и сви они који су преписивали од њих. Има још много таквих грешака, а зашто то нико нећ да исправља ја не знам, а да се све товари на цркву за то су сви спремни.
... Ако је неко нешто ту побркао онда то нисам ни ја ни црква него Филозоф и Орбини и сви они који су преписивали од њих. Има још много таквих грешака, а зашто то нико нећ да исправља ја не знам, а да се све товари на цркву за то су сви спремни.
Što se, bre, mučiš, Vujadine?
Što mučiš i druge, kad žele da te poštuju i uvažavaju?
Šta, kog vraga, licitiraš? Idi na ovu adresu, sve piše, a ima i slika:
http://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%9A%D0%BD%D0%B5%D0%B3%D0%B8%D1%9A%D0%B0_%D0%9C% D0%B8%D0%BB%D0%B8%D1%86%D0%B0
" U njemu se zamonašila i dobila ime Evgenija. Pred smrt primila je monaški zavet velike shime i dobila novo ime Efrosinija. U manastiru Ljubostinji provela je svoje poslednje dane, tu je preminula 11. novembra 1405. godine. "
- Kanonizovana je kao sv. Evgenija, ili Eugenija. Efrosinija???
- Neće biti 1405.g. Umrla je pre nego što je despot Stefan obnovio veze sa Ugarskom, kad je i dobio Beograd. Znači pre 1403.g.
Nezaboravimo da je ovo tema o Brankovićima...:lol:
vujadin
12.03.2007., 13:40
Ево сад и полако како каже Врана; Цар урош је рођен 1338 а крунисан је за краља 1345. Ако је Лазар био његов логотет то је могло бити после 1345, Ако је Мара родила Гргура 1373 а Ђурђа 1375 онда је могла имати највише, 20 година и два сина са Вуком што значи да се удала за Вука 1372. Да би се удала за Вука кад је имала 20 година, то значи да ју је Милица родила 1352, а да би је Милица родила 1352 требала је имати око 20 година, што значи да се Милица удала за Лазара 1351 а да се Милица родила око 1330 или коју годину после. Е сада кад сам наштимао за Гргура, Ђурђа и матер им Мару онда не могу наштимати за Стефана, Оливеру Вука и осталу браћу и сестре Стефанове. Јер ако је Стефан млађи од сестре му Маре то може а да је млађи и од својих ујака а старији од брата Вука и сестара Оливере Јелене и других сестара којих је било још 5,то не може јер их је Милица морала рађати по троје или до 54-те године свог живота што тако исто није нигде наведено. Осим да је Оливера рођена после 1378 и 1390 0дведена Бајазиту у Једрене. а она што се удала за Шишмана је рођена 1376, а Теодора 1378 а Јелена и друга сестра јој немају датум рођења у таблицама.
Ја сам то покушао објаснити на тај начин, али не иде јер онда Мара Миличина што се удала за Вука Бранковића није могла родити Гргура и Ђурђа 1373 и 5-те. То нећете ни ти ни Врана да проверите него једноставно грешке приписујете мени и цркви. Ако је била млађа онда то помера и све друге датуме. Зашто Стефан није Био на Косову ако је, по једном извору рођен 1370, а ако је по другом рођен 1377 могао бити на Ровинама. А зашто ни Ђурађ ни Гргур нису били на Косову а старији су од Стефана. Ако је неко нешто ту побркао онда то нисам ни ја ни црква него Филозоф и Орбини и сви они који су преписивали од њих. Има још много таквих грешака, а зашто то нико нећ да исправља ја не знам, а да се све товари на цркву за то су сви спремни.
shto sa mojim postovima ima veze zbog...???
Ево сад и полако како каже Врана; Цар урош је рођен 1338 а крунисан је за краља 1345. Ако је Лазар био његов логотет то је могло бити после 1345, Ако је Мара родила Гргура 1373 а Ђурђа 1375 онда је могла имати највише, 20 година и два сина са Вуком што значи да се удала за Вука 1372. Да би се удала за Вука кад је имала 20 година, то значи да ју је Милица родила 1352, а да би је Милица родила 1352 требала је имати око 20 година, што значи да се Милица удала за Лазара 1351 а да се Милица родила око 1330 или коју годину после. Е сада кад сам наштимао за Гргура, Ђурђа и матер им Мару онда не могу наштимати за Стефана, Оливеру Вука и осталу браћу и сестре Стефанове. Јер ако је Стефан млађи од сестре му Маре то може а да је млађи и од својих ујака а старији од брата Вука и сестара Оливере Јелене и других сестара којих је било још 5,то не може јер их је Милица морала рађати по троје или до 54-те године свог живота што тако исто није нигде наведено. Осим да је Оливера рођена после 1378 и 1390 0дведена Бајазиту у Једрене. а она што се удала за Шишмана је рођена 1376, а Теодора 1378 а Јелена и друга сестра јој немају датум рођења у таблицама.
slushaj
dal je lazar imo zenu pre milice
il je ona fenomen
il je imo usvojenu decu...
NE ZANIMA ME! 8)
taj brachni par mi je, posle cobi-mira kombinacije, najnegativniji, u svakom sluchaju 8)
i shto je josh bitnije
NEMA VEZE SA MOJIM POSTOVIMA, AL BASH NIKAKVE 8)
jel treba neshto da ponovim?
dal je lazar imo zenu pre milice
il je ona fenomen
il je imo usvojenu decu...
:lol: .:lol: :lol: :lol: :lol: :lol: :lol: :lol: :lol: :lol: :................................................. :lol:....
hihihihihihihihihihiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii iiiiiiiiiiiii.................Vrano, care.. !.......:lol:.............
vujadin
13.03.2007., 06:29
09.03.2007., 15:18 #76
crow
Registrovan korisnik
Učlanjen:: 05.03.2004.
Lokacija: Rethoma,Remesiana,Rumisiana,Izvor,Bela Palanka
Poruke: 5.332 Re: BRANKOVIĆI
--------------------------------------------------------------------------------
Citat:
Original postavio vujadin
Баш сам и ја тако мислио, нису смелу народу рећи да су утекли са Косова.
koj si be ti bolid!!!
ko uteko, retardu???
pa u kojoj se bici na planeti, sem Termopila
desilo da cela jedna strana izgine????
shta li ti imash u glavi da mi je da znam
a izdajstvo Brankovica pochinje mnogo kasnije
kad jednom prilikom reshi da ne ide na Nikopolje
vec potovari 700 kg zlata i dragog kamenja za katolichki Dubrovnik...
a to Srpska Pravoslavna Crkva,
glavni kreator javnog mnjega
i chuvar narodne tradicije nije nikako mogla da oprosti
Ево ти какве има везе.
vujadin
13.03.2007., 06:36
Što se, bre, mučiš, Vujadine?
Što mučiš i druge, kad žele da te poštuju i uvažavaju?
Šta, kog vraga, licitiraš? Idi na ovu adresu, sve piše, a ima i slika:
http://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%9A%D0%BD%D0%B5%D0%B3%D0%B8%D1%9A%D0%B0_%D0%9C% D0%B8%D0%BB%D0%B8%D1%86%D0%B0
На овоме твоме линку пише да се Стефан родио 1370, и да је Јелена удата за Милоша Обилића, и да је Милица умрла 1405, вероватно ти ништа ниси ни читао на том линку или се слажеш са тим податцима.
09.03.2007., 15:18 #76
crow
Registrovan korisnik
Učlanjen:: 05.03.2004.
Lokacija: Rethoma,Remesiana,Rumisiana,Izvor,Bela Palanka
Poruke: 5.332 Re: BRANKOVIĆI
--------------------------------------------------------------------------------
Citat:
Original postavio vujadin
Баш сам и ја тако мислио, нису смелу народу рећи да су утекли са Косова.
koj si be ti bolid!!!
ko uteko, retardu???
pa u kojoj se bici na planeti, sem Termopila
desilo da cela jedna strana izgine????
shta li ti imash u glavi da mi je da znam
a izdajstvo Brankovica pochinje mnogo kasnije
kad jednom prilikom reshi da ne ide na Nikopolje
vec potovari 700 kg zlata i dragog kamenja za katolichki Dubrovnik...
a to Srpska Pravoslavna Crkva,
glavni kreator javnog mnjega
i chuvar narodne tradicije nije nikako mogla da oprosti
Ево ти какве има везе.
znash...
ako podvuchesh shta si teo da kazesh
mozda te neko i razume...
il se opet pozivash na ludost i vrdash???
da ponovim
kakve veze ima
pa u kojoj se bici na planeti, sem Termopila
desilo da cela jedna strana izgine????
a izdajstvo Brankovica pochinje mnogo kasnije
kad jednom prilikom reshi da ne ide na Nikopolje
vec potovari 700 kg zlata i dragog kamenja za katolichki Dubrovnik...
a to Srpska Pravoslavna Crkva,
glavni kreator javnog mnjega
i chuvar narodne tradicije nije nikako mogla da oprosti [/i]
sa
Добро Врано или Кихоте како хоћеш, ево ти још једне тезе, Милица се родила пре 1330-те да би се њезина кћер Мара могла удати за Вука и родити му Гргура и Ђурђа пре 1370, што наводи на закључак де је Милица рађала децу Лазару и у 47-ој години свог живота, па ако је Стефан рођен 1377 онда се то продужује за још 7 година, што значи у 54-ој години свог живта, па ти сад прави антитезе али не мени него онима који су писали и контролисали књигу " Родословне таблице и грбови српских династија и властеле" Друго знатно допуњено и проширено издање. Без увреде, јер се ни Вујадин не вређа на твоје примедбе.
E, Vrano, ( opet se smejem tvom postu...:lol:.)...vidi, Djurdje je imao dve kćerke iz prvog braka, a navodi se kako su to sve deca iz braka sa Jerinom. Lako je moguće da si ti u besu rekao i malo istine.
Jest da u to vreme nije bilo kondoma i kontracepcije, al, majku mu, sve mi se čini da je Milica stalno bila trudna, ko Georgina.....Mada je potpuno drugačije opisan njen lik...muženstvena kira...
Boze me prosti, il se svaleralo u tom srednjem veku ili su brakovi bili klimavi kao sada, bez da navodimo politicke, ali nas Milutin prednjaci i sa zenama i sa crkvama.pa Marko smakne cicu onome, pa Milenko Stojkovic harem, pa kralj Milan, sve ovi na M neki opasnjaci.
I mog dedu Miloja uvatili u stali sa komsinicom :lol:
Otkud ja vako fini pojma nemam, mozda sto nisam na M.
E, Vrano, ( opet se smejem tvom postu...:lol:.)...vidi, Djurdje je imao dve kćerke iz prvog braka, a navodi se kako su to sve deca iz braka sa Jerinom. Lako je moguće da si ti u besu rekao i malo istine.
Jest da u to vreme nije bilo kondoma i kontracepcije, al, majku mu, sve mi se čini da je Milica stalno bila trudna, ko Georgina.....Mada je potpuno drugačije opisan njen lik...muženstvena kira...
ma nije bilo besa... :(
kao sto rekoh
opet vrda i lupa gluposti
kakve veze ima milicino godishte
sa onako idiotskim pretstavama o Kosovskom boju
prochito par pesama
slushao par politicha ra i soli pamet svima
jel on uopshte zna shta je izdaja???
izdaja je, recimo, bila u Termopilu
kad je shachica Ahajskih jada pokazalo zaobilazni put do klanca persijancima...
a kako da kaze da je jedini izdajnik
jedini srpskiplemic koji nikad nije priznao tursku vlast i umro u turskoj tamnici!?
Gost118
13.03.2007., 18:32
E, ajmo malo kulturnije na ovom topicu...
Ne mora svaki da se zavrsi u pljuvacini, ok!?
pa ne... gazda...
mislim...
ako neko vec komunicira s tobom
treba da komunicira s tobom :(
a ne obrati ti se
a kad vidi da nije u pravu
vredja vrdanjem, izvlachenjem, mantranjem nekih gluposti... :(
ako nekom ne odgovaraju moja pitanja, nek me ignorishe. a ne ovako.
u svakom sluchaju, u pravu si...
ovim pokushavam da objasnim moje neprimereno ponashanje...
Boze me prosti, il se svaleralo u tom srednjem veku ili su brakovi bili klimavi kao sada, bez da navodimo politicke, ali nas Milutin prednjaci i sa zenama i sa crkvama.pa Marko smakne cicu onome, pa Milenko Stojkovic harem, pa kralj Milan, sve ovi na M neki opasnjaci.
I mog dedu Miloja uvatili u stali sa komsinicom :lol:
Otkud ja vako fini pojma nemam, mozda sto nisam na M.
hihihihihihihi...dobro si primetio..:wink:..Ma, da, ti si mnogo fini...ju,ju...a, mlada?
Zivecemo u grehu dok ne kupis vencanicu ! :p
Nisam ja Milutin, moja mlada mladja od mene samo
13 godina ;)
Ajd sad lepo da se vratimo na temu, ja sam malo skrenuo
(to mi vecina kaze) :evil:
Zivecemo u grehu dok ne kupis vencanicu ! :p
Nisam ja Milutin, moja mlada mladja od mene samo
13 godina ;)
Ajd sad lepo da se vratimo na temu, ja sam malo skrenuo
(to mi vecina kaze) :evil:
Ybt, Milutin još uvek prednjači kao švaca..:roll...Sve, sve, al Milutin...:wink:
*+*+*+*+*
14.03.2007., 03:17
dzaba ja kacim one tekstove iz Ljusiceve knjige, Milutin je Milutin....:lol:
vujadin
17.03.2007., 00:56
Ево повеље од Царице Маре,како се она потписала и у потпису навела да је кћерка Ђурђа Деспота, датум на повељи је 15 Април 1479.
Ево повеље од Царице Маре,како се она потписала и у потпису навела да је кћерка Ђурђа Деспота, датум на повељи је 15 Април 1479.
Vule, Vule, lolo jedna!!! Ovo možeš da pročitaš, a kod Krilatog ne možeš???
Opasan starac rasteš!
vujadin
18.03.2007., 07:40
Могу ја, али колико их има који су могли и који могу и данас, а код крилатог је довољно да знаш 30 слова и да прочиташ и напишеш шта год може бити написано тим словима, и речи које су изговорене. Онде пише: СТЕФАН ДРУГИ СА ХРИСТА БОГА КРАЉ И САМОДРЖАЦ СВИХ ЗЕМЉИ СРПСКИХ И ПРИМОРСКИХ. Може се превести и љепше, и баш због тога није добро.
vujadin
18.03.2007., 08:20
А Може и СТЕФАН ДРУГИ У ХРИСТУ БЛАГОВЕРНИ КРАЉ И САМОДРЖАЦ СВИХ СРПСКИХ ЗЕМАЉА И ПРИМОРСКИХ
... Може се превести и љепше, и баш због тога није добро.
Šta ti sad, pa, ovo znači?
Ali, možda bi bolje bilo o ovome da raspravljamo tamo, na temi o Krilatom... Ovde je off topic!
braticu Ljupche
pa ti ko da neznash Vuju
pa pogledaj predzadnju stranu 8)
Izdaja u Kosovskom boju prvi put je nagoveštena u “Žitiju i načelstvu kneza Lazara”, odnosno “Pećkom letopisu”: I na kraju boja toga – ne znam šta istinito reći o ovom, da li je izdan od nekog iz njegove družine ili se naprotiv sud božji ispunio na njemu.
Tekst “Pećkog letopisa” znatno je izmenjen u “Studeničkom” i “Cetinjskom letopisu”: a neki iz straha li radi ili neverstva svoga radi pobegoše.
U jednom zapisu iz XV veka, tekst o izdaji je dopisan naknadno (podvučeno): … Srbi isprva behu razbili Turke, i cara Murata ubiše, ali zbog bekstva nekih srpskih četa nadvladaše Turci.
Prvi koji je otvoreno pisao o izdaji bio je Konstantin Mihailović iz Ostrovice, tek krajem XV veka u svom memoarskom spisu “Janičarove uspomene ili Turska hronika”: Gospoda koja su bila naklonjena knezu Lazaru borila su se junački, verno i pošteno kraj njega, ali su drugi, gledajući kroz prste, posmatrali bitku; a zbog ove nevere i nesloge, i zavisti rđavih i nevaljalih ljudi, bitka je izgubljena u petak u podne.
Motiv izdaje u kosovskoj legendi ustalio se tek početkom XVII veka, posle objavljivanja “Kraljevstva Slovena” Marva Orbina. Ovaj Dubrovčanin optužuje za izdaju Vuka Brankovića i to je prva vest u kojoj se pominje ime “izdajnika”: … zet kneza Lazara Vuk Branković spasao se gotovo sa svim svojim ljudima, pošto je (kako neki kažu) imao tajne pregovore s Muratom da izda (kako je i učinio) svoga tasta da bi se dokopao njegove države.
Kao uzrok Orbin navodi sukob između Vuka i Miloša Obilića, Lazarevih zetova (?), koji se izrodio posle svađe njihovih žena, Mare i Vukosave (istorijski nepotvržena ličnost). Vukosava je, naime, tvrdila da je njen muž Miloš veći junak od Vuka. Mara, Vukova žena, ošamarila je sestru. Miloš je potom sasuo mnoštvo uvreda Vuku i pozvao ga na megdan, u kojem se pokazao kao jači i zbacio Vuka s konja, nakon čega su prisutni velikaši, zajedno sa knezom Lazarom, prekinuli nadmetanje i izmirili megdandžije.
Na “Kraljevstvo Slovena” uveliko se oslanja srpska istoriografija XVIII veka, čemu uveliko pripomaže i usmeno predanje, a završni oblik kosovske legende našao se u “Priči o boju kosovskom”, koja je nastala oko sto godina posle objavljivanja Orbinovog dela. U “Priči…” izdaja je prikazana kao prirodan nastavak razornog delovanja lukavog i nevernog Vuka Brankovića.
Samo se vi dopisujte, prepisujte., kad nećete meni da verujete..:lol:
Proslavu kosovske petstogodišnjice (1889) obeležio je jedan značajan dogadjaj u srpskoj istoriografiji. Pred samu proslavu, Ilarion Ruvarac napisao je raspravu "O knezu Lazaru", a Ljubomir Kovačević o Vuku Brankoviću. Obojica su znalačkom analizom izvora i primenom kritičnih načela tadašnje istoriografije, nemilosrdno odbacili sve ono što nije zajamčeno dobro obaveštenim izvorima bliskim proučavanom dogadjaju.
Tako je predstava o Kosovskoj bici bila lišena mnogobrojnih živopisnih pojedinosti, medju kojima je najznačajnija ona o izdaji Vuka Brankovića. Do uverenja da Vuk nije izdao na Kosovu obojica naučnika došla su nezavisno jedan od drugog. Njihovi radovi ostali su, po mišljenju Sime Ćirkovića, najvredniji rezultat ovog jubileja, dok su kod savremenika, bučnih rodoljubaca i romantičara, medju istoričarima i ljubiteljima istorije nailazili na otpor i odbijanje. Jer, bilo je ljudi, vrlo glasnih i ubedjenih, koji su smatrali da se sumnjom u narodne tradicije podriva i slabi nacionalni duh. Jaša Tomic je, tako, smatrao narodnu poeziju verodostojnim istorijskim izvorom, pa je na sve stručne kritike odgovarao: "ubijte nekome njegovu prošlost, pa ste mu ugrozili buducnost".
U jubilarnoj 1989. godini Kosovska bitka - odnosno kosovska tematika najšire shvaćena - ponovo je u žiži javnog interesovanja. Motiv izdaje, jedan od dva ključna motiva kosovske legende, tu je ponovo aktualizovan. Književno-istorijske analize - pre svih Jelke Redžep i Nenada Ljubinkovića - potvrdile su istrazivanja Ljubomira Kovačevića i Ilariona Ruvarca o Kosovskom boju i držanju Vuka Brankovića. Objašnjavajuci logiku razvoja epskih legendi, Ljubinković iznosi i nove smele postavke o trajanju motiva izdaje: "Njegovo trajanje pothranjivali su odredjeni politički i verski interesi. Povremeno se na njemu insistiralo više i upornije - u vreme propagandae fide (propagande katolicke vere), potom kada je na političku scenu stupio nesudjeni srpski despot i grof Djuradj II - Djordje Branković, ili nakon doseljavanja ogromnog broja Srba u austrijske pogranične oblasti. Taj se greh mora uvek okajavati, ali se nikad ne može okajati i dokajati. Priča o Vukovoj izdaji jednaka je onoj o Judinom izdajstvu Hrista" (Kosovska bitka u svome vremenu i u vidjenju potomaka ili logika razvoja epskih legendi o Kosovskom boju, Kosovo u pamcenju i stvaralastvu, Raskovnik, Beograd 1989, 152).
I svakako najzaslužniji savremeni istraživač Kosovskog boja, Rade Mihaljčić, ističe da je Vukova izdaja na Kosovu vremenom dobila vrednost "vanvremenskog pojma", odnosno da je Vuk postao personifikacija ne samo kosovske nevere, već i svih izdajnika sa našeg tla, tip izdajnika uopšte. Doduše, autor dopušta mogućnost da je i činjenica sto je Vuk Branković najistaknutija ličnost koja je prezivela kosovsku pogibiju - nije se, znači, opredelio za carstvo nebesko - mogla da bude izvor podozrenja.
Za razliku od njega, Momčilo Spremić kao da ponovo izvodi Vuka Brankovića na sud. "Uzimajući u obzir" - kaže on - "celokupnu delatnost Vuka, ne bi se moglo reći da je bio bez predispozicije za izdaju. Konačno, sve što je ovde izneto, ne na osnovu emotivnog narodnog predanja, već isključivo na osnovu pouzdanih dokumenata, pokazuje da njegova izdaja na Kosovu nije bila nemoguća" (Kosovska bitka - problem izdaje, Kosovska bitka 1389. godine i njene posledice, Medjunarodni simpozijum, Himelstir 1989, Beograd 1991, 47).
U epskim narodnim pesmama Kosovskog ciklusa Vuk je izdao svog tasta, srpskog cara Lazara, i grobar je stare srpske drzave: "Bog ubio Vuka Brankovića,/on izdade tasta na Kosovu/I odvede dvanaest hiljada,/Pobratime, ljuta oklopnika". "Zna" se još da je bilo dvadeset pet hiljada pešaka, pa čak i to da je Vuk pomogao Turcima "da savlada srpskog car Lazara" (Vuk Branković i Kosovska bitka, Glas SANU CCCLXXVIII, Odeljenje istorijskih nauka 9, Beograd 1996, 85-106).
Zanemarujući, ako ne i odbacujući istrazivačke rezultate, i govori zvaničnika prilikom obeležavanja šest vekova Kosovskog boja polazili su, istice Mihaljčić, s retkim izuzecima, od izdaje Vuka Brankovića, kao stvarnog dogadjaja, a ne kao književnog motiva. Ako je aktuelna politička stvarnost nalagala isticanje takvih poučnih primera, a motiv izdaje bio je, nedvojbeno, najbolji negativni primer - hrabrio je narod tokom dugih vekova tudjinske vlasti da istraje i da borba nije beznadežna - na takve primere moglo se lako ukazati budući da ih je bilo i oko Kosova.
Iduće godine, u oktobru, navršiće se šeststo godina od smrti Vuka Brankovića. Život je okončao - treba li to isticati? - kao sužanj u turskoj tamnici. Vuk je pao u sultanove ruke tek pošto je skršen njegov otpor; izgubio je, ubrzo, svu zemlju (koju je sultan dao Lazarevićima) i nikad nije učestvovao kao vazal u turskim bitkama (za razliku od Stefana Lazarevića, braće Dejanovića i Marka Kraljevića).
Posle smrti telo mu je preneto na Svetu goru.
(Republika, 153-154, 1 - 31. decembar 1996, Olga Zirojevic, “Bog ubio Vuka Brankovica...”)
*+*+*+*+*
10.04.2007., 04:33
БРАНКОВИЋИ – кратак преглед
Бранковићи су средњовековна феудална и владарска породица из 14. и прве половине 15. века. Истовремено, они су и последња владарска династија средњовековне Србије пре њеног коначног пада под турску власт. Под тим именом Бранковићи су познати у историографији од почетка 17. века, од дубровачког историчара Мавра Орбина у чијој историји под насловом Краљевство Словена( Il regno degli Slavi) се налази њихова кратка историја са грбом и основном генеалогијом. Бранковићи су то име добили по свом родоначелнику, севастократору Бранку Младеновићу, сину војводе Младена.
Својом делатношћу и значајем у историји средњовековне Србије, Бранковићи спадају у најзначајније племићке родове и владарске династије. Као такви, присутни су у њеној историји више од два и по века. Међутим, оно што је посебно значајно за њих, они су обележили последње деценије постојања српске средњовековне државе до пада под турску власт. Исто тако, започели су и обележили дугу историју Срба у Јужној Угарској после пада Деспотовине, дајући прве деспоте Србима у овим областима после пропасти државе, и на тај начин продужавајући њихове државотворне традиције. О њиховом значају у историји Срба 15. и 16. века говори и чињеница да је шест чланова ове породице носило знаке деспотског достојанства да су учествовали у свим значајним догађајима и биткама од 14. до 16. века, да су дали значајан допринос у развоју српске цркве помажући је или јој се посвећујући као монаси, а неки су овенчани и свeтитељским ореолом.
Сами Бранковићи су радо истицали своје духовно и крвно сродство са династијом Немањића, жeлећи на тај начин да истакну континуитет и легитимност своје власти. Зато у повељама често наглашавају да потичу од Немањиног племена и да су им Св. Симеон и Св. Сава прародитељи и узори. Насупрот духовној повезаности, међутим, крвно сродство са Немањићима било је прилично танко и посредно. Наиме, то сродство се водило преко кнегиње Милице, жене кнеза Лазара, преко које су се и Лазаревићи везивали за Немањиће. Као што је познато, Милица је била кћерка кнеза Вратка, праунука краља Вукана, најстаријег Немањиног сина. Мара најстарија кћерка Милице и Лазара Хребељановића била је удата за Вука Бранковића. Њихов син Ђурађ постаће касније први деспот и владар Србије из ове породице.
Родоначелник Бранкавића Младен, јавља се у изворима у првим деценијама 14. века као властелин краљева Милутина и Стефана Дечанског. Под краљем Милутином је био жупан, а за време његовог наследника Стефана Дечанског је носио титулу војводе. У њихово име управљао је областима Требињем и Драчевицом које су биле у суседству Хума, одакле по свој прилици ова породица и потиче. Последњи пут се помиње 1326. као сведок на једној повељи краља Стефана Дечанског. Зна се да је имао брата жупана Николу који се јавља у изворима само једном 1329. године, и који је изгледа имао власт у северној Албанији.
Војводу Младена је наследно син Бранко Младеновић чији успон у ред истакнуте властеле пада у време цара Душана. Незнано када, Бранко је постао намесник цара Душана у Охриду, старом црквеном и државном средишту, и добио од њега високу титулу севастократора. Није познато када је ову титулу добио, али се први пут са њом помиње у павељи његових синова Вука и Гргура из 1365. године манастиру Хиландару, у којој се каже да су они синови великог севастократора Бранка, господина же града 0хрида. Не зна се када је севастократор Бранко умро, али је то свакако било пре марта те године (1365). Док су се у време краљева Милутина и Стефана Дечанског Бранковићи истицали као немесници области одакле су потицали у дубровачком залеђу, у доба цара Душана су ишли за српским освајањем на југу земље. Севастократор Бранко је до краја живота био одан светородној династији и у време унутрашњих борби које су већ почеле, остао је веран цару Урошу.
Севастократор Бранко је имао сестру Ратославу која је била удата за жупана Алтомана Воиновића и са њим родила сина Николу Алтомановића. Бранко је имао и кћер Теодору (Војиславу) која се удала за Ђорђа Топију, господара Драча. Пре Теодоре која је била најмлађа имао је још три сина: Николу Радоњу, Гргура и Вука.
Наjстарији Никола Радоња (који се још назива и Радохна) примио је монашки завет и постао члан братства манастира Хиландара, као монах Роман. Међутим пре замонашења био је у Серској области где се оженио Јеленом, сестром краља Вукашина и деспота Јована Угљеше. Са њом је имао две кћери, али су и она и деца рано умрле и сахрањене су у параксилу храма Св. Николе на Маникејској гори. После те трагедије Радоња се и замонашио (пре 1364.) Касније је примио обавезу строжег аскетског живота и постао великосхимник Герасим (пре 1376–7. год.) у спомен на чувеног подвижника и организатора монашког живота у Јордану.
*+*+*+*+*
10.04.2007., 04:33
Још као световњак је помагао светогорске манастире, највише Хиландар. Док је био сабрат манастира Хиландара, у коме се помиње све до 13. новембра 1382. године, Герасим је, са још једним замонашеним српским велможом, Арсенијем (Антонијем) Благашом, чија је породица господарила Врањем, иначе ватопедским монахом, ока 1330. успео да од манастира Ксиропотама купи запустели манастир Светог Павла и да га из темеља обнови. Tако je овaj манастир обновљен углавном новцем породице Бранковић, постао њихова задужбина,а Срби ће га од тада држати неколико векова. Герасим је умро 3. децембра 1399. вероватно у Св. Павлу, оставивши за собом велико духовно делo и углед који је користио не само породици Бранковић већ и српској држави уопште.
О Гргуру Бранковићу нема много сачуваних историјских података. После очеве смрти он се са братом Вуком повукао из Охрида на север у центар породичне баштине, у косовску Дреницу. Већ марта 1365. цар Урош потврђује њихове прилоге Хиландару. Изгледа да је једно време, у доба краља Вукашина, држао тетовски Полог. Вукашинов син Марко му је преотео жену Теодору. Из једног записа се види да је Марко напустно своју жену Јелену, кћер Радослава Хлапена, и живео са Теодором Гргуровом. Касније је морао да је врати тасту и да врати првовенчану. Зна се поуздаао да је Гргур умро пре 16. јула 1398. када се његова жена Теодора помиње као удовица.
Вук Бранковић, трећи син севастократора Бранка, захваљујући таленту и вештини, успео је да обнови моћ породице и да створи велику област којом је владао. Рођен је у време највеће моћи српске државе, у доба цара Душана, око 1345. године. У време распада Царства враћа се са старијим братом на породичну баштину у Дреници која ће и остати језгро будуће области Бранковића. Та област ће крајем 14. века обухватати огромну територију од Голије и Сјенице на северу, Скопља на југу, горњег Лима, Таре и Мораче на западу и долине Јужне Мораве на истоку.
Знaчаjан догaђај у њeговом успону je била женидба са Маром, најстаријом ћерком кнеза Лазара (око 1371), преко чије мајке Милице су Бранковићи стекли крвно сродство са Нeмањићима. Тако је избио у ред најмоћнијих обласних господара после пропасти Царства. Наследивши релативно малу баштину и добивши неке територије у мираз од кнеза Лазара, највећи део је сам освојио. Држао је многе значајне градове, руднике и привредна средишта као што су Призрен, Пећ, Сјеница. Звечан, Вучитрн, Скопље, рудници Брсково и Трепча, а престоница му је била у Приштини. Као господар територије која се после пропасти Мрњавчевића прва нашла на удару Турака, и као зет кнеза Лазара, учествовао је у бици на Косову 15. јуна 1389. године која се и одиграла на његовој територији.
Вук Бранковић је преживео Косовски бој и после смрти свог таста кнеза Лазара, покушао је да преузме водећу улогу у Србији потписујући се као и он на повељама господар Србљем и Подунављу. Управо у томе треба тражити корене тобожње издаје Вука Бранковића на Косову која се чврсто укоренила у народној традицији. Да није било тако, најбоље сведочи чињеница да је скоро до своје смрти Вук био једини који је пружао отпор Турцима. Међутим, тај отпор није дуго трајао. Он ипак није могао избећи судбину турског вазала. Већ јануара 1392. Турци су од њега одузели Скоље које постаје важно упориште за даља освајања преми северу. У таквим околностима Вук је морао да прихвати преговоре са султаном Бајазитом, и у новембру исте године прима вазалне обавезе, што је значило плаћање данка и учествовање у турским војним походима.
Но, и поред тога он није био верни вазал Турцима. Познато је да није учествовао на скупу Бајазитових хришћанских вазала у Серу, у зиму 1393/94. као ни у бици на Ровинама у мају 1395., где су као турски вазали погинули краљ Марко и Константин Драгаш, а учествовао још и Стефан Лазаревић и Константин Балшић. Такође није учествовао ни у бици код Никопоља следеће године. Али већ током те 1396. године Турци су заузели Приштину и скоро све земље Бранковића. Иако је пружао отпор, Вук је пао у руке султана и остао у сужањству до краја живота. У турској тамници је и умро 6. октобра 1397. Највећи део његових земаља султан је поклонио Лазаревићима, задржавши за себе стратешки важне тврђаве. Мари и њеним синовима је оставио само толико поседа да би могли некако живети. Вуково тело је преузео његов брат, монах Герасим и сахранио га у Хиландару, али још вероватније у Св. Павлу где је и сам живео.
Вук Бранковић је са Маром имао три сина: Гргура, Ђурђа и Лазара.
*+*+*+*+*
10.04.2007., 04:35
О Гргуру Бранковићу, као и о стрицу му истог имена, нема пуно података. После очeве смрти је боравио са мајком и браћом на породичној баштини у Дреници. Заједно са млађим братом Ђурђем је морао да учествује у чувеној Ангорској бици 28. јула 1402., на страни Бајазита, против монголске војске коју је предводио Тамерлан. У тој бици, у којој је Бајазит тешко поражен и касније умро у тамници, од српске властеле је заробљен од Монгола и Гргур. Касније је настојањем брата Ђурђа откупљен из заробљеништва. Учествовао је у државним пословима све до 1406. , после чега се замонашио у Хиландару, узевши исто монашко име као и најстарији стриц великосхимник Герасим. Међутим, убрзо је умро, 13. марта 1408. као релативно млад монах, у четвртој деценији живота.
Најмлађи Вуков син Лазар Бранковић је такође рано завршио животни пут. Изгубио је живот у борби око престола међу Бајазитовим наследницима. Лазар је био присталица султана Сулејмана у борби пратив брата, принца Мусе. Одлучујућа битка међу њима се одиграла код мале тврђаве Космидион у близини Цариграда, 15. јун 1410. где је Муса тешко поражен. На страни Мусе је био деспот Стефан Лазаревић, док је на Сулејмановој, поред Лазара био и деспотов брат Вук Лазаревић. Вука је, у пратњи сестрића Лазара, Сулејман после битке послао у Србију да преузме власт пре брата Стефана. Њих је међутим, ухватио Муса и обојицу дао погубити, почетком јула 1410.
После Лазареве смрти у животу је остао само средњи Вуков син Ђурађ Бранковић који је рођен око 1375. године. Као што је већ истакнуто, после Вукове смрти област Бранковића је сведена на породичну баштину у Дреници са дваром у Вучитрну. Међутим, пошто је султан Бајазит почетком 15. века био угрожен од Монгола под вођством Тамерлана, за борбу против њега су му били потребни сви хришћански вазали. Почетком 1402. се указала могућност Бранковићима да поврате своју ранију област богатим откупом, плаћеним подизањем својих великих депозита у Дубровнику. Тако су Вукови наследници, заједно са мајком Маром, постали поново господари скоро целе области којом је некад владао њихов отац.
Као вазал Ђурађ је са старијом братом учествавао у Ангорској бици. После битке је отишао у Цариград где је дошао у сукоб са ујаком Стефаном који га је дао затворити у тамницу због сумње да је хтео да приђе султану Сулејману и преко њега да преузме власт у Србији. Међутим, већ у септембру 1402. Ђурађ је ослобођен из тамнице уз помоћ властелина Родопа из Дренице, коме је био поверен на чување. По ослабођењу Ђурађ је заиста пришао Сулејману и затражио од њега помоћ у борби против ујака. До сукoба је дошло 21. новембра 1402. на Трипољу код Грачанице, и ту је војска Ђурђа Бранковића, у којој су били и турски помоћни одреди, била поражена. Непријатељства са Лазаревићима трајала су пуну деценију јер су и Бранковићи уз помоћ Турака желели да стану на чело српских земаља. До измирења са деспотом Стефаном дошло је 1412. када је Ђурађ увидео да ослањањем на Турке неће ништа постићи и да они само користе њихову неслогу да би лакше управљали вазалима. То сазнање нарочито је појачано после погибије брата Лазара и Вука Лазаревића. Посредник у измирењу била је мајка Мара. Ђурађ се вратно из Солуна у Србију 1412, пасле чега су односи између ујака и сестрића потпуно измењени, и од тада почиње њихова слога и сарадња. Тако су већ следеће године кренули у одлучујућу борбу пратив султана Мусе, а на страни трећег Бајазитоваг сина Мехмеда. До одлучујуће битке је дошло 5. јула 1413. код села Чаморлу под планином Витошом. Српске трупе је у име деспота предводио Ђурађ Бранковић, који је у бици одиграо најважнију улогу међу савезницима, а Мехмеду су послали у помоћ одреде и угарски краљ Жигмунд, и босански војвода Сандаљ Хранић. Муса је коначно поражен и погубљен, чиме су после више од једне деценије завршене борбе Бајазитових синова за наслеђе султановог престола. Ђурађ је у име деспота Стефана водио борбе н са Венецијом у Зети, са циљем да поврати градове у Приморју које су заузели после смрти Балше III (1421), такође деспотовог сестрића. Те борбе са Млечанима су трајале све до априла 1426. када је Ђурађ са њима склопио мир у Вучитрну, постигавши само делимичан успех, јер није успео да поврати све зетске градове. Још знатно пре ових догађаја деспот Стефан је одлучио да га на престолу Србије наследи управо сестрић Ђурађ. Познато је, наиме, да Стефан није имао деце у браку са Јеленом Гатилузио. На државном сабору у рудничкој Сребреници, по свој прилици у првој половнни 1425, деспот Стефан је и званично представио властели, клеру и народу наследника српског престола. То исто је учинио и у Угарској код краља Жигмунда, чију је врховну власт признавао, да би на тај начин обезбедио признање Ђурђа за наследника престола у спољном свету. Са њим се састао у бањи Тати, у Коморанској жупанији, где је склопљеп угавор о признању Ђурђа уз услов да прихвати вазалне обавезе и врати поседе каје је Стефан добио од угарског краља (Београд, Голубац и Мачванска бановина). У случају да умре без наследника, 'Ђурђева држкава је требало да припадне Угарској. Признање од Угарске стране је било важно, али не и најважније, јер је изостало турско признање, пошто је према њима Србија такође имала вазалне обавезе и одакле јој је претила животна опасност. Турски султан је, наиме, још од 1425. био у рату са Србијом.
*+*+*+*+*
10.04.2007., 05:14
У таквим околностима је Ђурађ Бранковић (1427-1456), после изненадне смрти деспота Стефана 19. јула 1427., наследио српски престо. Што се тиче деспотске титуле, она се према византијској традицији није наслеђивала, већ је сваки пут морала бити поново додељивана ад стране самог цара. Услови за крунисање деспотском круном стекли су се тек средином 1429. године. Знаке деспотског достојанства Ђурђу је предао Георгије Филантропин, изасланик византијског цара Јована VIII Палеолога, сина Српкиње Јелене Драгаш. Крунисање је обављено у Патријаршији у Жичи, по свој прилици на Петровдан 1429. године. У Жичи је нови деспот боравио све до почетка септембра исте године, када је издао и своју чувену повељу за светогорски манастир Есфигмен, на којој је сачувана ликовна представа деспота и његове породице.
Ђурађ је 1428. започео и зидање нове престонице Смедерева, јер је приликом преузимања власти краљу Жигмунду морао да врати Београд. Изградњом нове престонице, која је према натпису на кули града окончана 1436, руководио је Георгије Кантакузин, брат деспотове жене Јерине. Својом величином, снагом зидина н значајем смедеревска тврђава се убрајала у највеће у овом делу Европе тога доба. Иако је град грађен за одбрану од Турака, то га није спасило од њиховог освајања. Они су упали у Србију 1438. и већ 13. августа 1439., после тромесечне опсаде, заузели Смедерево.
Деспот Ђурађ је са делом породице, двором и војном пратњом прешао у Угарску, где се безуспешно уплео у борбе за угарски престо, упражњен после смрти краља Алберта 1439., настојећи да свог најмлађег сина ожени краљевом удовицом Јелисаветом. Због тога се повукао, најпре у Дубровник у априлу 1441., а онда у још увек слободну Зету, настојећи да одатле организује борбу за ослобођење земље. Као одмазду за то, султан Мурат II је наредио да се заробе, а затим ослепе деспотови синови Гргур и Стефан који су били остали у Србији. После ових догађаја, Ђурађ Бранковић се вратио у Угарску, једину земљу способну и вољну да ратује против Турака. Успео је да је, што својим утицајем, што новцем, придобије за организовње великог крсташког похода против Турака, за који је благослов дао папа Еугеније IV. Крсташка војска, коју су предводили краљ Владислав, Јанко Хуњади и сам деспот споро се окупљала, тако да је кренула преко Дунава тек у јесен 1443., сломивши турски отпор и продревши преко Србије све до Софије. Међутим, хладна зима је прекинула даље напредовање и могући слом Турске, па се војска крајем јануара 1444. повукла у Угарску. Успех крсташке офанзиве је резултирао склапањем мира у јуну 1444. који је потврђен од угарског сабора у Сегедину исте године. По овом споразуму Турци су деспоту вратили земљу са 24 града, уз обнову вазалских обавеза, а враћени су му и ослепљени синови из заробљеништва.
Иако велики пријатељ ослабљеног византијског царства, тада сведеног само на Цариград са околином, деспот је као вазал морао да пошаље одред коњаника султану Мехмеду II Освајачу, приликом његовог заузимања Цариграда 29. маја 1453. Већ следеће године султан је напао Србију, да би 1455. после дуже опсаде освојио Ново Брдо, а заједно са њим и цео јужни део државе све до Западне Мораве. Средином 1456. турска војска је, пошто је одбијена од Смедерева, усмерила свој напад на Београд, најважнију тврђаву која је бранила Јужну Угарску. Предводио ју је сам султан, а у одбрани града је учествовала шаролика крсташка војска, скупљена широм Средње Европе, на челу са Хуњадијем и папским изаслаником, Италијаном, фрањевцем Јованом Капистраном. Борбе под градом су се водиле током јула месеца, а последњи јуриш крсташа који им је донео победу, био је 22. јула. У одлучној бици рањен је и сам султан, после чега се поражена турска војcка повукла.
Вест о победа хришћана под Београдом снажно је одјекнула у целој Европи. У то име је папа Каликст III прогласио дан победе за празник који је требао да овековечи овај важан догађај. Међутим, у самом граду је после тога завладала глад и куга која је десетковала становништво и крсташку војску. Жртве куге постале су и вође крсташа Хуњади у Земуну (11 августа), а Капистран у Илоку (23. октобра). Остарели деспот Ђурађ, чије су трупе такође учествовале у одбрани града у јесен 1456. два пута шаље свог челника Ђурђа Големовића у Једрене султану да обнови мир. Даље догађаје међутим, није доживео јер је преминуо у осамдесет првој години, на Бадњи дан, у петак 24. децембра 1456. године. Само две и по године касније, 20. јуна 1459. пала је коначно у турске руке његова престоница Смедерево, а са њом и Српска деспотовина.
Ђурађ Бранковић се два пута женио. Прва жена непознатог имена била је сестра трапезунтског цара Јована IV Комнина. Из тог брака jе имао кћер Jeлену. Јелена се помиње у писму Дубровчана Ђурђевој мајци госпођи Мари 11. децембра 1408., у коме се каже да су разумели шта им пише за госпођу Јелену, кћер господина Ђурђа. Из писма се види да се Јелена дописивала са Дубровчанима, што знача да је тада већ била одрасла особа. После тога се више не помиње у изворима, а није представљена међу Ђурђевом децом на Есфигменској повељи, што значи да је већ вероватно била покојна.
*+*+*+*+*
10.04.2007., 05:17
Друга жена Ђурђа Бранковића је била Ирина (у српским изворима и Јерина) Кантакузин, члан бивше византијске царске породице. Отац јој је био Теодор Кантакузин из солунске гране Кантакузина који су родбинским везама били повезана са владајућом династијом Палеолога. Теодор је био син Матије Кантакузина, а унук чувеног византијског цара Јавана VI Кантакузина, савременика цара Душана. Иринина сестра Јелена била је удата за трапезунтског цара Давида Комнина, а друга сестра је била удата за грузијског краља. Имала је и три брата. Андроника, великог дoместика Византијског царства, Георгија и Тому, који ће касније део свог живота везати за Србију. Свадба Јерине и Ђурђа прослављена је 26. децембра 1414. , али се не зна где.
Њихов најстарији син Теодор (у српским изворима Тодор) добио је име по деди, Јеринином оцу. Он је умро млад, вероватно око 1428. Његов лик је живописан на западном зиду ђаконикона у Грачаници, а због тога што је већ био покојан, није представљен на већ поменутој Есфигменској повељи, на којој су насликани портрети остале Ђурђеве деце, уз самог деспота и деспотицу.
Најстарија од њих, кћер Мара (рађена око 1417 – 1418), за коју се може рећи да је била најумнија од све Ђурђеве деце, морала је из политичких разлога бити послата у харем султана Мурата II. Удаја је уговорена још почетком 1433., а реализована тек 4.септембра 1435. Уз богати мираз, деспот је тада морао да уступи султану области на југу земље, Топлицу и Дубочицу. После Муратове смрти, почетком фебруара 1451. нови султан Мехмед II је своју маћеху Мару ослабодио харема и са поклонима и пратњом, вратио у Србију. Топлица и Дубочица су накратко, до 1455., када су заузете коначно од Турака, враћене Србији на име Мариног издржавања. После њеног повратка у Србију, постојали су планови да се она понова уда за цара Константина XI али је она ову, као и остале понуде одбила, правдајући се да се још за живота мужа Мурата II завештала Богу да се више неће удавати ако је ослободи неверника.
После смрти деспотице Јерине 3. маја 1457. дошло је до сукоба у Србији и расцепа у владарској породици. Мара је, заједно са слепим братом Гргуром и Јерининим братом Томом Кантакузином, пребегла султану Мехмеду II који их је радо прихватио и пружно им заштиту. У неким повељама он Мару назива својом мајком. Тако јој је марта 1459. потврдио куповину манастира Св. Софије у Солуну. На свом поседу са центром у Јежеву, надомак Свете Горе, организовала је свој двор на коме је окупљала своју родбину н земљаке. Одатле је утицала на постављање неколико патријарха, помагала Хиландар и учествовала у преносу моштију Св. Јована Рилског из Трнова у манастир Рилу. Умрла је у Јежеву код Драме 15. септембра 1487. и сахрањена у оближњем манастиру Косиници.
У складу са својом политиком двојног вазалства према Турској и Угарској, а све са циљем да сачува своју државу и народ, деспот Ђурађ је склапао и династичке бракове да би то остварио. Као и Мару, и млађу Катарину (Кантакузину) је удао за Урлиха Цељског, блиског рођака краљице Варваре, жене моћног краља Жигмунда. Гроф Урлих је био у то време један од најмоћнијих људи у Угарској. Погинуо је у Београду 9. новембра 1456. после одбране града у којој је учествовао, а као жртва обрачуна са такође моћним Хуњадијима. Према ранијим уговорима, већину његових поседа наследили су Хабзбурговци, а Катарини је припао само мали део добара у словеначким земљама и Хрватској. Неке своје градове је успела да прода, па је у два наврата боравила у Дубровнику, затим на Крфу, и касније је са братом, слепим Стефаном који је протеран из Србије, купила град Београд у Фурланији где је једно време живела. Крај живота провела је код сестре Маре у Јежеву на турској територији. Ту је и умрла између 1490–1492. и сахрањена у манастиру Кончи код Струмице.
*+*+*+*+*
10.04.2007., 05:35
Гргур Бранковић, рођен око 1416-17., заједно са ујаком Томом Кантакузином је jе заповедао одбраном Смедерева пуна три месеца приликом опсаде турске војске 1439. пошто му је отац са двором раније прешао у Угарску. После предаје града 18. августа 1439. од Мурата II је добио, уз вазалне обавезе, на управу земље свoга деде Вука Бранковића. Међутим, 8. маја 1441. ослепљен је заједно са братом Стефаном, који је такође остао у Србији. Била је то одмазда за акције њиховог оца да од Турака ослободи земљу. После мајчине смрти 1457., као присталица протурске струје на двору, одлази султану. Када је умро његов брат, деспот Лазар, Турци га доводе у Србију са намером да га поставе за деспота, али су ти планови пропали пошто су Угри успели да на српски престо поставе босанског краљевића Стефана Томашевића, зета деспота Лазара. Гргур се повукао у Хиландар, где се замонашио, и као монах Герман убрзо умро, 16. октобра 1459.
Имао је ванбрачног сина Вука Гргуревића, који је скоро пет година после пада Смедерева живео на турској територији, уз румелијског беглербега Иса-бега. Када је крајем 1464. прешао у Угарску, од краља Матије је добио титулу деспота и поседе, међу којима су се истицали Купиник и Ириг. Уз краља Матију се борио по разним ратиштима против Чеха, Пољака у доњој Аустрији, али највише против Турака.Тако је између осталог у јануару 1471. спалио Сребреницу и опустошио суседне крајеве, а 1476. учествовао у освајању турског утврђења Заслона (данашњи Шабац). Предводио је део војске краља Матије у јесен 1481. која је продрла све до Крушевца. Том приликом се са њима повукло ваше од 50.000 Срба који су насељени у околини Темишвара. После тога је султан Бајазит II пристао на мир, који је склопљен 1483. а посредник у преговорима о миру је био управо деспот Вук Гргуревић, коме је султан чак обећао обнављање Деспотовине.До тога није овим миром дошло, а сам деспот Вук је умро две године касније, 16. априла 1485. Због свој храбрости и многих успешних похода против Турака, остао је упамћен у народној поезији као Змај Огњени Вук.
Иначе, био је ожењен Варваром, ћерком хрватског великаша Сигисмунда Франкопана. Из тог брака није било деце, а Варвара се после деспотове смрти преудала за јајачког бана Фрању Бериславића.
Најмлађи Ђурђев син Лазар Бранковић (1456-1458 ) je још за живота очева одређен за наследника престола пошто су му старија браћа раније ослепљена. Отац га је оженио 18. децембра 1446. Јеленом, кћерком морејског деспота Томе Палеолога, брата цара Јована VII. Тим браком му jе обезбедио и деспотску титулу, па је Лазар последњи српски владар који је деспотско достојанство добио од византијског цара. Лазар је постао владар Србије после очеве смрти 24. децeмбра 1456. Прихватио је вазалне обавезе према Турцима али се више ослањао на Угарску, надајући се њеној помоћи и заштити од неверника. Познати расцеп у породици после Јеринине смрти донео је победу проугарске струје за коју се поред деспота залагао и његов брат Стефан, а нарочито деспотица Јелена. Лазар је, међутим, врло кратко владао, само нешто више од једне године, јер је већ 20. јануара 1458. умро, иако је имао тек око 37 година (рођен је око 1421.)
Његова удовица Јелена је једно време после мужевљеве смрти живела у Јежеву код Маре, а онда је отишла оцу у Мореју, после чијег пада налази уточиште на Крфу. Умрла је у Санта Маури 7. новембра 1476. (само месец дана после девера Стефана) као монахиња Хипомона. Најстарија ћерка Јелена је после пада Смедерева у лето 1459. отишла са мужем у Босну (после удаје је прешла у католичанство и добила име Марија). Била је кратко време босанска краљица (1461 – 1463), да би после пада Босне отишла на кратко време у Дубровник, па у Италију. Касније је такође нашла уточиште код тетке Маре у Јежеву. Умрла је после 1498. године.
Деспот Лазар Бранковић у браку са Јеленом ниje имао синова већ само кћери. Поред најстарије Јелене, о којој је било речи, имао је још Ирину и Милицу. Зато је после дeспотове смрти образовано намесништво које је управљало Србијом. Чинили су га дсспотица Јелена, слепи брат Стефан и велики војвода Михаило Анђеловић. Када је овај последњи, марта 1458. пустио у Смедерево одред Турака, збачен је и заробљен.
Начелство српско примио је слепи Стефан који је од угарског краља добио деспотску титулу. У исто време, настојањем угарског краља, да споји српску и босанску круну и на тај начин појача бедем одбране од Турака, вођени су преговори за склапање брака између најстарије Лазареве ћерке Јелене (Јелаче) и Стeфана Томашевића, сина босанског краља Стсфана Томашевића. Брак је склопљен 1. априла 1459. и Стефан је добио деспотску титулу од угарског краља. Већ 8. априла је протерао из Србије деспота Стефана. Међутим, Стефан Томашевић је само нешто више од два месеца био номинални деспот Србије. Скоро без отпора је предао Смедерево Турцима 20. јуна 1459.
*+*+*+*+*
11.04.2007., 02:41
Слепи деспот Стефан jе прешао најпре у Угарску, а затим сестри Катарини. Одатле је отишао у албанске пределе где се оженио Ангелином, ћерком Аријанита Комнина, господара области Коњуха (Елбасана). После тога је боравио у Венецији, уз препоруку Скендербега, чији је сродник постао овом женидбом. Пошто је око 1465. са сестром Катарином од горичког грофа Леонарда купио град Беогрпд, у Фурланији, ту је провео више од десет следећих година подижући своју децу: синове Ђорђа, рођеног у Албанији око 1461. и Јована, рођеног следеће године (обојица ће касније постати деспоти) и кћер Марију. Све до смрти (умро 9. октобра 1476.) живео је у новчаној оскудици, тражећи помоћ од Дубровчана, Млечана и папе. Убрзо после Стефанове смрти деспотица Ангелина је затражила помоћ од Фридриха III од кога jе добила замак Вајтерфелд у Корушкој. Царевим посредовањем најмлађа кћерка Марија (рођ. 1465.) удала се 1485. за Бонифација V маркгрофа од Монферата, потомка византијских Палеолога. Умрла је 1493. године, а оставила иза себе два сина, Виљема IХ и Ђорђа.
Краjем 1485., после ћеркине удаје, деспотица Ангелина је са синовима Ђорђем и Јованом пошла у Угарску, носећи Стефанове машти. У Угарску су стигли у фебруару 1486. Ђорђе Бранковић је убрзо од краља Матије добио титулу деспота и поседе свог брата од стрица деспота Вука Гргуревића који је умро априла 1435. без наслсдника. Краљ Матија је изабрао и невесту за деспота Ђорђа. Била је то Изабела, рођака краљице Беатриче из арагонске династије, али је овај брак кратко трајао, вероватно због разлике у вери. Деспот 'Ђорђе се тајно замонашио између 1497 – 1499. у манастиру Купинику кога је раније сам основао и добио монашко име Максим.
Наследио га је млађи брат Јован Бранковић, који је носио деспотску титулу упоредо са њим још од 1494. Јован је био ожењен Јеленом, ћерком Стефана Јакшића Млађег. Јован је неколико пута са војском прелазио у Србију и Босну 1501. и 1502., наносећи Турцима велику штету и поразе. Умро је 10. децембра 1502. Његову титулу и поседе наследио је хрватски великаш Иваниш Бериславић, за кога се преудала Јованова удовица Јелена.
После братовљeвe смрти јеромонах Максим са мајком Ангелином одлази у Влашку. Војвода Радул IV Велики га је 1507. поставио за митрополита. Након Радулове смрти њих двоје прелазе у Срем, где су уз помоћ влашког војводе Бесараба IV 1512. подигли манастир Крушедол. У њега су положили мошти оца Стефана и брата Јована Бранковића. Убрзо потом, Максим је постављен за митрополита Београдског 1513. Умро је 18. јануара 1516. и сахрањен је поред оца и брата, који су већ били поштовани као светитељи. Последњи мушки потомак Вранковића је после седам година проглашен за свеца. Око 1520. умрла је и деспотица Ангелина Бранковић, пошто се под истим именом претходно замонашила у женском манастиру који је сама подигла у близини Крушедола. Неколико година после смрти и она је проглашена за светитељку њене мошти су стављене у кивот и пренете у Крушедол поред моштију мужа и синова. Њихов култ се међу Србима веома брзо развио. Поред универзалних хришћанских вредности, добио је у иноверној средини и национална обележја.
Као што су последњи владари Србије пре пада под турску власт, Бранковићи су исто тако и последњи велики ктитори српске православне цркве пре обнављања државе почетком 19. века. Додуше, они нису много градили као њихови претходници, јер су живели у тешком времену борби за опстанак када се није ни могло градити изузев, разуме се, утврђења, и када се више настојало да се сачува оно што је наслеђено. Ипак, треба поменути неколико споменика, задужбина чланова ове породице. Већ је поменуто да су Бранковићи основали своју задужбину на Светој Гори, подигавши изнова манастир Св. Павла. Деспот Ђурађ је у њему подигао и опремио нову цркву која је касније изгорела. Он је био и ктитор манастира Есфигмен коме је издао чувену повељу 1429. у Жичи. Саградио је и митрополитску цркву у Смедереву, која је током времена страдала као и други храмови у Србији из његовог времена. Црква Св. Николе у Сланкамену је према предању задужбина деспота Вука Гргуревића. Богородичину цркву са манастиром у Крушедолу подигли су између 1509. н 1512. деспотица Ангелина и њен син монах Максим. Од других поклона цркви до данас је сачувана митра за београдског митрополита, дар Катарине Бранковић. Око 1514. настало је у Крушедолу познато јеванђеље владике Максима Бранковића. Из средине 17. века потиче икона светитеља из кућа Бранковћа на којој су приказани ликови владике Максима, деспотице Ангелине, деспота Јована и деспота Стефана Бранковића.
КРАЈ
Стефан Штиљановић
Изумирањем владарске лозе Бранковића српски народ у Угарској остао је обезглављен, а после смрти последњег српског деспота Јована Бранковића 10. децембра 1502. године његова супруга Јелена остала је сама. Пошто Јован и Јелена нису имали мушког порода, после Јованове смрти Јелени су одузели све поседе. Због тога је деспотица Јелена отпутовала 1503. године у Будим да са угарским краљем уреди питање наследства српског деспотског достојанства у Срему и Славонији.
Угарски краљ Фердинанд упражњено место српског деспота понудио је јеромонаху Максиму, брату деспота Јована. Максим, као православни монах, није хтео да се прихвати улоге феудалног господара, иако су у то време на Западу римокатолички бискупи и опати увелико вршили све феудалне дужности, па чак и учествовали у ратним походима.
Нови српски деспот постао је хрватски великаш Иваниш Бериславић који је ову титулу добио женидбом са Јеленом, удовицом деспота Јована. Са титулом српског деспота Иваниш Бериславић помиње се већ 3. новембра 1503. године. Ова брачна веза била је донекле и срачуната, а постојале су и посредничке везе. Варвара, раније супруга Вука Гргуревића, удала се за Фрању Бериславића, што је свакако допринело успостављању брачне везе између деспотице Јелене и Иваниша.
Као српски деспот, Иваниш се свесрдно заузимао за Српску православну цркву и био је у честим контактима са српским црквеним великодостојницима. Марта месеца 1509. године проследио је једну молбу београдског митрополита Теофана великом московском кнезу Василију тражећи помоћ за београдску цркву.
Крајем 1513, или почетком 1514. године деспот Иваниш је умро, а деспотица Јелена је поново остала удовица, али сада са четворо мале деце, са синовима Стефаном и Ђурђем и двема кћерима. То је време када турске хорде увелико крећу према Срему и Славонији.
После Мохачке битке 1526. године у којој је погинуо и краљ Лудовик II, не оставивши за собом потомства, избио је грађaнски рат између два претендента на угарски престо: аустријског надвојводе Фердинанда и ердељског војводе Јована Запоље. На крају, обојица су крунисана за угарске краљеве што је проузроковало поделу угарске властеле, а самим тим и поделу у народу. Ова подела довела је до честих међусобних сукоба; у тај грађански рат увучени су и Срби у Угарској, који су углавном били на страни краља Фердинанда.
Кад је деспотица Јелена Бранковић-Бериславић поново остала сама, не могавши да се одбрани од зла које је наилазило и бивало све веће, обрати се свом сроднику Стефану позивајући га да дође и да јој помогне да се одупре агарјанској најезди.
У историографији је подељено мишљење када је кнез Стефан Штиљановић дошао из Паштровића у пределе преко Саве; да ли крајем ХV века, или непосредно после битке код Мохача. Иако за то нема довољно историјских сведочанстава, вероватно да је кнез Стефан најпре, крајем ХV века (1498 ) дошао у Срем, у Моровић, а потом се повукао испред турске најезде у Славонију, у Ораховицу. У Моровићу је могао бити све до Мохачке битке, 1526. године.
Ратни сукоби између Запоље и Фердинанда и даље су трајали, а више ратне среће имао је Фердинанд. Краљ Јован Запоља, не могавши да добије савезнике међу хришћанима у сукобу са надмоћнијим Фердинандом, склопио је савез са Турцима. Султан Сулејман, као Запољин савезник, освојио је у јесен 1529. године Будим намеравајући при том да освоји и Беч, али када у томе није успео вратио се у Цариград. После повлачења Турака, краљ Фердинанд је поново освојио северозападну Угарску, без Будима, и наставио војне акције против Запоље у Славонији.
Савременик и учесник тих догађаја био је и кнез Стефан Штиљановић, кoји je са својом војском, посебно са уходама - Србима који су код својих сународника на турској територији добијали обавештења - пратио кретање турске војске и о томе извештавао краља Фердинанда.
С пролећа 1532. године султан Сулејман са великом војском по трећи пут креће на Беч. Један од главних заповедника у аустријском табору пред Бечом био је српски војвода Павле Бакић. Септембра 1533. године краљ Фердинанд је склопио мир са Турцима, али је султан Сулејман из овог похода одвео силно робље у Цариград.
После непуне две године Турци су поново почели да нападају и освајају градове у Славонији. У лето 1536. године освојили су Пожегу са читавом жупанијом, а највећи пораз претрпела је хришћанска војска у битки код Горјана 9. октобра 1537. године у којој је погинуо и храбри српски војвода Павле Бакић.
Почетком јула 1540. године Турци су почели све чешће да упадају у Славонију. Када је 1543. године Мурат-бег напао Валпово кнез Стефан Штиљановић је са својом војском два месеца храбро бранио овај град тако да су се том јунаштву и издржљивости дивили и сами Турци. Надмоћна Турска војска освојила је Валпово.
Због надмоћи турске силе Стефан је са преосталом својом војском напустио утврђени град Валпово и прешао Драву, настанивши се у малом месту Шиклуш.
Први помен о кнезу Стефану Штиљановићу после његовог напуштања Валпова, две године после његове смрти, из 1545. године. У Панагирику манастира Шишатовца сачуван је кратак запис у коме се каже: "Ова света и божанствена књига, која се зове Панагирик, манастира Шишатовца храма Рођења Пресвете Богородице, где нетљене мошти почивају светог и праведног и дивног Стефана Штиљановића, српског деспота". Из овог записа види се да је Стефан Штиљановић убрзо после престављења проглашен за светог.
vujadin
11.04.2007., 21:05
Од свих ових страница нисам могао наћи наводе од неког Хаммера да је Вук Бранковић Трећи, млађи брат ослепљене браће му, Стевана и Ђурђа, отерао их од себе и отровао матер тако да је остао да влада сам. Да ли сте то прескочили или није ни било у тим записима.
*+*+*+*+*
12.04.2007., 00:58
Од свих ових страница нисам могао наћи наводе од неког Хаммера да је Вук Бранковић Трећи, млађи брат ослепљене браће му, Стевана и Ђурђа, отерао их од себе и отровао матер тако да је остао да влада сам. Да ли сте то прескочили или није ни било у тим записима.
Vujadine, aman čoveče!!!! Lepo Bi pita:
...Jel ti to uživaš da nas sludjuješ?...
Koji sad Vuk Branković Treći??? I koji je taj slepi Đurađ? I koji to Stefan ima tog brata Đurđa?
Daj saberi se i poslušaj dobronameran Ljupčetov savet:
P.S. Samo za Vujadina: odspavaj malo, čoveče!!!
.....
Vujadine, aman čoveče!!!! Lepo Bi pita:
Džaba kad neće niko da je sluša...:roll:
Imate pravo !
Ja odo na spavanje ! 8)
Pozdrav !
vujadin
12.04.2007., 04:06
Vujadine, aman čoveče!!!! Lepo Bi pita:
Koji sad Vuk Branković Treći??? I koji je taj slepi Đurađ? I koji to Stefan ima tog brata Đurđa?
Daj saberi se i poslušaj dobronameran Ljupčetov savet:
.....
Извињавам се није Вук трећи него Лазар трећи Бранковић, а друго је тачно.
*+*+*+*+*
12.04.2007., 04:12
Извињавам се није Вук трећи него Лазар трећи Бранковић, а друго је тачно.
Ama nije tačno opet.......Koji je taj slepi Đurađ....Jedino si potrefio da je Stefan bio slep....
vujadin
12.04.2007., 09:16
Опет, овога пута сам лоше превео са француског, то ће онда бити Гргур
*+*+*+*+*
12.04.2007., 16:12
Опет, овога пута сам лоше превео са француског, то ће онда бити Гргур
Fala Bogu da si konačno video to.....
U svakom slučaju nisu tačni ti navodi, čitaj gore ko je kad umro, i ko je najduže živeo od braće...Sve lepo sažeto opisano...
Опет, овога пута сам лоше превео са француског, то ће онда бити Гргур
Vule, jesi li siguran da prevodiš sa francuskog? Da l nije neka kreolska varijanta?
Fala Bogu da si konačno video to.....
U svakom slučaju nisu tačni ti navodi, čitaj gore ko je kad umro, i ko je najduže živeo od braće...Sve lepo sažeto opisano...
Dok sam čekala da prodje eror, zaboravih šta sam htela da pitam....:lol:.
E, da. Jesi li primetio da je od svih srednjovekovnih vladara Djurdje najduže vladao i živeo?
Čije li je grehe taj mučenik ispaštao?
... E, da. Jesi li primetio da je od svih srednjovekovnih vladara Djurdje najduže vladao i živeo?
Čije li je grehe taj mučenik ispaštao?
Dozvoljavaš, pretpostavljam, da se umešam... Pa kako mu je beše narod prozvao despoticu?
Bertrandon de la Brokijer:
Stigoh u jednu varoš zvanu Nikodem(1), varoš sličnu selu, u vrlo lepom i dobrom kraju. I boravi rečeni despot Rasije u toj rečenoj varoši stoga što se ona nalazi u vrlo lepim šumarcima i rekama pogodnim za svaki lov na divljač i za lov sa sokolima. I zatekosmo u polju rečenoga gospodara, koji je pošao da lovi sa sokolima na reci, a sa njim su bila i njegova tri sina i oko pedeset konjanika, a i jedan Turčin, koji je došao da traži u ime Velikog Turčina da mu pošalje svoga sina i svoje ljude na vojsku, kao što je bio uobičajio. Jer pored danka koji plaća, on treba da pošalje, kad mu Turčin zatraži, svog drugog sina(2), a sa njim i 1000 ili 800 konjanika. Pored toga, on mu je dao jednu svoju kćer za ženu(3), pa se ipak strahuje da mu ne bi oduzeli celu državu. I bi mi rečeno da su neki to pominjali Turčinu, a da je ovaj odgovorio da ovako dobija više konjanika nego da je (zemlja) u njegovoj ruci, jer bi je morao dati nekom svom robu i (onda) ne bi imao ništa. I bi mi rečeno da je ta vojska, koju Turčin skuplja, bila za Arbaniju, pošto je onih 10.000, koje je tamo poslao kad je bio u Seru, bilo potučeno, kako mi rekoše.
Taj gospodar despot ima oko 58 do 60 godina i veoma je lep vladar i krupan čovek i ima troje muške dece i dve kćeri(4), od kojih je jedna udata za Turčina, a druga za grofa od Seja (Celjskog). I deca su mu vrlo lepa, a najstariji može imati dvadeset godina, a od ostale dvojice jedan šesnaest, a drugi četrnaest; za kćeri ne znam kakve su. A kad ga rečeni izaslanik, sa kojim sam ja bio, pozdravi u polju, on mu i ruku poljubi, pa ga i ja poljubih u ruku, jer je takav običaj. A sutradan ode pomenuti izaslanik na njegov dvor da mu učini podvorenje, a sa njim odoh i ja tamo gde je bilo dosta njegovih, koji su veoma lepi i stasiti ljudi i nose duge kose i brade, jer se svi drže grčke vere. I videh u toj rečenoj varoši jednog biskupa i jednog magistra teologije, koji su išli u izaslanstvo caru u Carigrad od strane Bazelskog sabora(5).
.......................................
1 Origin.: Nichodem; u prevodu, u zagradi: Nekudim.
2 Napomena: U pohodu na Solun i Arbaniju nije učestvovao drugi, već najstariji Đurđev sin Grgur.
3 Napomena: U vreme kada je de la Brokijer prolazio Srbijom, mlađa Đurđeva ćerka, Kantakuzina, bila je već udata za Urliha Celjskog, a o udaji njegove starije ćerke Mare, za Murata II vođeni su pregovori. Kako se Đurđu nije žurilo sa tom udajom, do nje je došlo, prema starim srpskim letopisima, tek 4. septembra 1435, a prema J. Radonjiću možda i 1436 (J. Radonjić: Zapadna Evropa i balkanski narodi prema Turcima u prvoj polovini XV veka). Verovatno je de la Brokijer naknadno čuo da je do udaje došlo, pa je u svoj putopis, uneo da je udaja obavljena još pre njegovog prolaska kroz Srbiju.
4 Napomena: Dosta dobro očuvani likovi despota Đurđa, njegove žene i njegove dece nalaze se na jednoj povelji koju je Đurađ da svetogorskom manastiru Esfigmenu (Popović i Smirnov: Miniature porodice despota Đurđa na povelji svetogorskom manastiru Esfigmenu iz 1429. godine, Glasnik Skopskog naučnog društva, XI). Mijatović Č.: Despot Đurađ Branković, I.
5 Napomena: Na bazelskom saboru (1431-1449) radilo se na izmirenju istočne i zapadne hrišćanske crkve. Na sabor je pozivan i srpski despot, ali se pozivu nije odazvao.
(Bertrandon de la Brokijer: PUTOVANJE PREKO MORA, Beograd 1950, prevod i komentari: Miodrag Rajičić)
http://img117.imageshack.us/img117/5864/brankoviciwj2.jpg
Rekonstruisan portre despota Đurđa sa Esfigmenske povelje, Stefan, despotica i Lazar i novac despota Đurđa
vujadin
13.04.2007., 19:39
Ево неких ствари на француском језику, нисам могао преводити јер губи вредност;
I, Vujadine, šta sad mi da radimo sa ovim sličicama?
Ko da prevede, a da ne izgubi vrednost?
*+*+*+*+*
13.04.2007., 21:47
Dozvoljavaš, pretpostavljam, da se umešam... Pa kako mu je beše narod prozvao despoticu?
Sad ovo videh....
E to je pa tek nepravda...možda i veća nego ona prema Vuku Brankoviću...Malo sam kopao pre dve godine o Jerini...Isidora Bjelica ima jedan sjajn tekst o njoj.....Sad ću da potražim po kutijama...
vujadin
13.04.2007., 22:28
Не знам, али ево ти извори и цитати, па види ако нешто нађеш већпреведено, а ево и још о Бранковићима
*+*+*+*+*
13.04.2007., 22:37
Hvala vujadine, nažalost nemam pojma francuski, ali možda se nađe nešto na od toga na srpskom...
BTW, narode, našao sam Isidorin tekst, polako ga konvertujem i kačim...:wink:
*+*+*+*+*
13.04.2007., 22:38
PROKLETA JERINA
- iz ugla Isidore Bjelice -
Jerina prokleta, okrutna, zla, žena koja u sebi nije imala ni trunke ničeg ženstvenog? ... Ili grčka princeza, nežna i otmena, odana i posvećena koju su Srbi zamrzeli jer ih je terala da grade? Da li je njen greh to što je bila srebroljupka i bezdušna ili što je želela da Srbe uzdigne, da Srbiju izgradi i što ju je njen muž voleo i poštovao? ... Ubica ili ubijena?
Svi su je mrzeli stotinama godina a da se nikada nisu zapitali da li je možda bila nevina ... Ko je bila i zašto je nazivana prokletom lepa Jerina? Najozloglšenija despotica, vladarka, predmet viševekovnog guslarskog opanjkavanja i olajavanja naroda koji je sve uradio da jednu lep, nežnu, pametnu, otmenu Grkinju poreklom iz carske porodice Kantakuzin, koja se udajom za Đurđa Brankovića uvalila u najstrašniju avanturu koja jednoj ženi može da se desi, proglasi prokletnicom, mučiteljkom i vešticom.
Lejdi Di su ubili paparaco manijaci a Jerinu guslari. Ukoričeno, respektovano, promenljivo, teško održivo narodno predanje sačuvano kroz našu epiku najčešće je zapravo izvor najbizarnijih istorijskih lazi, podvala i mistifikacija. Današnje trač novine i žuta stampa koji se prodaju u milionskim tirazima, mnogo su pouzdanije i relevantnije štivo od naše epike. Pogrešni rodoslovi, pobrkani vekovi i prostori krivooptuženi, bezrazložno hvaljeni i još bezrazložnije kuđeni su najčešće osobine naše svetle epike.
Izuzmemo li potpuno nevinog heroja i plemića, Vuka Brankovića, koji je zbog svog odbijanja da podlegne turskom ropstvu umro u izgnanstvu, gotovo da nema osobe koja je toliko olajavana, ogovarana i lažno optuživana kroz deseterac kao sto je to bila lepa i pametna Jerina Kantakuzina, supruga despota Đurđa Brankovića. Njena zloba postala je prvo loše sećanje, potom paradigmatičan mit i na kraju metafora koju više niko ne dovodi u pitanje. Ni u frizeraju ni na pijaci. Čak je i altruistički raspoložena Baba Desa zaboravila da među kamenjem i biljkama potraži pomilovanje za nesrećnu Jerinu. Jednog vetrovitog jutra pre dve godine i dvadeset dana probudila sam se i upitala za sta je zapravo kriva despotica Jerina da je Srbi toliko mrze? Tako je i počela najčudnija pustolovina u mom zivotu. Probijanje kroz pesme i zapise, kataloge i stare knjige do istine o Jerininom grehu i nevinosti. Danas posle svega sasvim odgovorno tvrdim da je Jerina bila svetica i sve cu uraditi da se kao takva kanonizuje, bar na pomenutim pijacama i u frizerajima ... Crkva dolazi posle kao narodni eho ...
Ali pođimo od početka. Ko je zapravo bila Jerina Kantakuzin, čija kćer i sestra ... Čija unuka i praunuka? Već i svetska istoriografija dolazi u zabunu kad je u pitanju njeno poreklo i veza sa carem Matijom Kantakuzinom. I Dikanz i respektabilni Orbini greše tvrdeći da je ona njegova kćerka dovodeći tako do potpunog haosa u krvnim vezama u porodici Kantakuzin. Po jednoj takvoj varijanti ispada da su otac Đurađ i sin mu Grgur oženjeni sa dve rođene sestre. Tek nakon petnaest pročitanih knjiga dodjoh do zaključka da Jerina nije bila Paleologina kako je tvrdio Rajić niti kći Matijina kako izričito pisaše Dikanz i Orbini, pa čak ni kćerka Manuila Kantakuzina kako je verovao Hopf, a po njemu Hercberg.
Jerina Đurđevica bila je zapravo praunuka cara Jovana Kantakuzina, unuka a ne kci, cara i despota Matija Kantakuzina i kci Teodora Kantakuzina,sina, mezimčeta Matijinog. Sve ovo ne bi nikad ni saznala da me zamršenost njenog rodoslova i problemi sa brojevima ne odvukoše do jednog Dragaševićevog zaboravljenog teksta koji je jedini ili bar prvi ovu misteriju razrešio i objavio je u “Otadžbini”. Ali, reći ćete nije važno čija je unuka i kćerka, važno je da je prokleta... Za celu pricu je jako važno ko je Jerina da bi shvatili kako je ovo plemenito i nežno devojće plave krvi u svojoj 16. godini dovedeno mnogo starijem Đurđu da mu bude žena u postkosovskoj Srbiji kada je po mnogima vreme stalo, a za nju tek počinjalo. Taj paradoks da su uzimajući Kosovsku bitku kao kraj srpske države, Srbi zapravo stavili u kolektivni zaborav ili u neku vrstu zone sumraka svih sedamdeset godina koliko je prezivaela centralna srpska srednjovekovna država, a neki njeni delovi i preko sto. Ali ponosan i mitomanski narod nije mogao prihvatiti da su Turci pobedili Srbe i svoju je poetiku i epiku je koncentrisao oko na izmišljene izdaje personifikovane kroz lik Lazarevog zeta gospodara Kosova i Drenice, Trepče i Pristine. Skoplja i Prizrena, Vuka Brankovića. Taj apsurd da narod presudi tako preko, upravo najvernijem i najkorisnijem savezniku kneza Lazara, potom da Jerinu, snahu mu proglasi najcrnjom u našoj istoriji govori da se familija Brankovića žestoko zamerila nekome, jer kao što je poznato i narodnu pesmu nije stvarao kolektivno narod već pojedinac koji je tako formirao kolektivno mišljenje. Da uprostimo, pesme su dakle bile neka vrsta medijske propagande, poligon srednjevekovnog javnog mnenja i manipulacija koje su docnije usvajane kao sveta istina. Đurađ Branković drugi sin ozloglašenog i bez razloga anatemisanog Vuka Brankovića i žene mu Mare, kćeri kneza Lazara, bio je muškarac od svojih trideset i šest godina kada je ugovoren njegov brak sa Jerinom Kantakuzin. Koliko su te naše pesme pouzdane i relevantne govori i cinjenica da je u pesmi "Ženidba Đurđa Smederevca" detaljno opisano da je Jerina Latinka i da je Đurađ prosi u Dubrovniku. To je bilo zato sto su naši vladari i vlastelini najčešće ženili Latinkama i zato sto je Djuradja imao čvrste, lepe i trajne veze sa Dubrovnikom pa se to sve pomešalo u jednu impresiju o dubrovačkoj prosidbi.
Suprotno, medjutim narodnoj poeziji pouzdano znamo da je Jerina rodom sa Peloponeza, dovedena iz Soluna kada se prekinuo njen udoban dečiji zivot carske unuke i kada je odvedena Đurđu. O tome šta je Jerina volela, o čemu je mislila i maštala pre Đurađa ne zna se mnogo. Pretpostavke o njenim zanosima ne tiću se ni istoričara ni guslara. Ipak jedan redak spis na latinskom govori nam da je Jerina bila devojčica tiha i zamišljena, okrenuta veri, ali i nadi o velikoj ljubavi. Govorila je više jezika, bila graciozna i vladala je posebnom carskom veštinom ukrašavanja. Uostalom o čemu bi carska unuka maštala ako ne o tome da i sama bude carica, carica koju ce narod voleti i obožavati i slaviti njenu dobrotu i pravednost vekovima. Istina u tom maštanju ona sebe nije zamišljala kao srpsku gospodaricu i kada je njena svadba ugovorena ona se prvi put suočila sa tim čudnim narodom koji će u njoj pronaći krivca za sve svoje kuge. Bila je ona opet odlučna, u suzdržanom strahu da taj narod voli kao svoj i da svog muža primi uz poštovanje. Jerina je odmah zavolela Đurđa i Đurađ Jerinu. U moru tada ugovorenih sporazumnih i za državu i narod proizvedenih brakova, začudo ovaj je susret doneo ljubav. Ljubav i naklonost koja će narocito nervirati srpskog patrijarhalnog seljaka. Đurađ, rođeni Prištinac, bio je ganut njenom nežnošću i pametnim pogledom. Njenom sjajnom kosom i mekom puti i pravilnim crtama. Sasvima tankim usnama boje tek sazrele breskve i njenim glasom koji je bio mekši od svile u koju ju je Đurađ obmotavao. Posebnu mekost u njegovom srcu izazivala je njena pomenuta veština da se uredi, namiriše, kožu izbeli i iluziju o lepoti učini tako očiglednom. Jerina je bila iznenađena Đurađevom naočitošću. Visok, jak, duge kose i lepo oblikovane brade. Njegove oči ulivale su Jerini poverenje i bila im je strana nadmenost i oholost. Sasvim rane narodne pesme, ako i ova pomenuta, svedoče o Jerini na sasvim drugačiji način nego one kasne koje će je pretvoriti u monstruma. Tu je Jerina upravo ta koja nagovara Djuradja da u svatove pozove Srbe a ne Bugare i Grke kako su ovi drugi zahtevali, optužujući Srbe da su kavgadžije i pijanice i da ce svadbu pretvoriti u kupleraj i birtiju.
*+*+*+*+*
13.04.2007., 22:41
O Đurađu Brankoviću pre njegovog venčanja sa Jerinom se zna dosta. Istorija ne beleži njegove misli i zebnje već fakte. U zapadnm istorijama i pripovestima o kraljevima, carevima i vladarima skoro uvek ćete naći barem kratku i blagu opasku o njegovoj strasti i ljubavi. Kod srpskih vladara to nije slućaj. Kao da ljubav nije važna za srpske careve i despote. Krv, ratovi prevrati, izdaje, predaje, pokrštavanja, bičevanja, tamničenja, vojevanja, sve to postoji ali gotovo nijedan trag o njima kao ljubavnicima. Na neki čudan način jedini zapis u Đurđevoj dugačkoj i burnoj biografiji koji se tiče odnosa prema Jerini jeste da je njegova vrela i velika ljubav prema svojoj ženi nervirala stanovništvo. Pored toga što je milovao i mazio on je sa njom znao i razgovarati dugo o svemu i svačemu. O Bogu, zemlji, telesenoj ljubavi, zlatu i nakitu, vinima, dogmatima, deci, strepnjama i snovima. Na grčkom i srpskom. Užasavalo ih je sšo njihov vladar sluša i poštuje svoju despoticu. Što joj ugađa i tepa. Činilo se da je jedino što se od nje tražilo da rađa decu i ćuti, a Jerina je imala toliko zanosa i ideja koje je Đurađ slušao, poštovao i najčešće realizovao. Život Đurađev pre Jerine bio je brz i pun događaja koji su od njega napravili oštrog, ali i rano zrelog čoveka koji je u Jerini pronašao upravo onaj nemir i ljubav prema nemogućem i lepom o čemu je još kao dečak maštao. Još kao sasvim mlad sa svojim bratom Grgurom učestvovao je u bici kod Angore. Grgur je pao u Tamerlanovo ropstvo a Đurađ je po želji svoga ujaka Stevana Lazarevića po povratku u Carigrad svezan u ropstvo iz kojeg je pobegao. Posle sukoba sa svojim ujacima Stevanom i Vukom došlo je na kraju do izmirenja i upravo je Stevan kao poslednje reči izgovorio Đurđovo ime odredivši ga za naslednika.
Bilo je to onog olujnog dana, olujne noći čiji zapis više liči na poeziju nego na istoriju kada je despot Stevan Lazarević pao sa konja i završio u nesvesti dok su se nad Srbijom navlačili teški oblaci i vetar rušio krovove i zaklone. U Beogradu, sa mnogih kuća krovovi popadaše, pa tako i sa Saborne crkve koju je despot podigao. Mrak je pritisnuo zemlju pre nego je došla noć. Jedan jedini zračak protreptao je nad Beogradom, prosuo se po Avali, Kosmaju. Taj isti ružičasti zračak zapleo se i u šator u kom se Stevan Lazarević sa životom rastavljao. Za tren došao je svesti i povikao: "Po Đurđa, po Đurđa! ... " Tako je neprijateljstvo Brankovića i Lazarevića završeno, a njihovi posedi ujedinjeni. Đurađ je proglašen naslednikom despota Stevana Lazarevića koji nije imao svoje dece. Život srpskih vladara i gospodara gledano iz današnje perspektive bio je apsolutni pakao. Trebalo je plivati između gladnih i krvožednih, Vizantije, Turske i Ugarske. Stalno su besneli ratovi. Što unutrašnji, što spoljni. Što kratki i krvavi, što dugi i iscrpljujući. Sve zbog srpske zemlje koja se tada kao i onda činila tako važnom. Život je bio suviše težak i kratak. Vetrovi su bili pregrubi, sunce prejako, kiše preduge, zemlja tvrda i otporna. Sukobi neprestani. Nameti i porezi svakidašnji. U svemu tome nezadovoljna onim sto je videla Jerina je nagovorila Djuradja da je najvažnije graditi. Graditi grad, gradove, kule, crkve mostove ... U stvarnosti islikati carstvo o kojem je sanjala. Veliko, belo, raskošno, ponosno ... Graditi da bi njihovo carstvo bilo što lepše i sigurnije, što veće i raskošnije. To je i uzrok i početak Jerinine ozloglašenosti. Osnova njene prokletosti. Poželela je da Srbi grade i izgrade gradove kojima će se svi diviti. Bele kule i visoke crkve. Poželela je i zamislila Smederevo. Kada je Đurađ morao predati Mađarima Beograd, Jerina izmašta novu srpsku prestonicu. Lepšu, veću, raskošniju, sigurniju od bilo čega što su Srbi imali. Sa dvadeset četiri kule i palatama za audijenciju. Sa širokim bedemima i Malim Gradom koji ce biti Đurđeva loža.
Suprotno, međutim narodnoj poeziji pouzdano znamo da je Jerina rodom sa Peloponeza, dovedena iz Soluna kada se prekinuo njen udoban dečiji zivot carske unuke i kada je odvedena Đurđu. O tome šta je Jerina volela, o čemu je mislila i maštala pre Đurđa ne zna se mnogo. Pretpostavke o njenim zanosima ne tiću se ni istoričara ni guslara. Ipak jedan redak spis na latinskom govori nam da je Jerina bila devojčica tiha i zamišljena, okrenuta veri, ali i nadi o velikoj ljubavi. Govorila je više jezika, bila graciozna i vladala je posebnom carskom veštinom ukrašavanja. Uostalom o čemu bi carska unuka maštala ako ne o tome da i sama bude carica, carica koju ce narod voleti i obožavati i slaviti njenu dobrotu i pravednost vekovima. Istina u tom maštanju ona sebe nije zamišljala kao srpsku gospodaricu i kada je njena svadba ugovorena ona se prvi put suočila sa tim čudnim narodom koji će u njoj pronaći krivca za sve svoje kuge. Bila je ona opet odlučna, u suzdržanom strahu da taj narod voli kao svoj i da svog muža primi uz poštovanje. Jerina je odmah zavolela Đurđa i Đurađ Jerinu. U moru tada ugovorenih sporazumnih i za državu i narod proizvedenih brakova, začudo ovaj je susret doneo ljubav. Ljubav i naklonost koja će narocito nervirati srpskog patrijarhalnog seljaka. Đurađ, rođeni Prištinac, bio je ganut njenom nežnošću i pametnim pogledom. Njenom sjajnom kosom i mekom puti i pravilnim crtama. Sasvima tankim usnama boje tek sazrele breskve i njenim glasom koji je bio mekši od svile u koju ju je Đurađ obmotavao. Posebnu mekost u njegovom srcu izazivala je njena pomenuta veština da se uredi, namiriše, kožu izbeli i iluziju o lepoti učini tako očiglednom. Jerina je bila iznenađena Đurđevom naočitošću. Visok, jak, duge kose i lepo oblikovane brade. Njegove oči ulivale su Jerini poverenje i bila im je strana nadmenost i oholost. Sasvim rane narodne pesme, ako i ova pomenuta, svedoče o Jerini na sasvim drugačiji način nego one kasne koje će je pretvoriti u monstruma. Tu je Jerina upravo ta koja nagovara Đurđa da u svatove pozove Srbe a ne Bugare i Grke kako su ovi drugi zahtevali, optužujući Srbe da su kavgadžije i pijanice i da ce svadbu pretvoriti u kupleraj i birtiju.
Svoj san ushićena i zajapurena u obrazima izložila je prvo Đurđu i on je podrža. Potom je pozvala svog brata Tomu, carskog graditelja i najučenije Grke da njen san pretvore u stvarnost, da stvore najlepši srpski grad. Ali, kao sto rekoh, Srbima se nije gradilo. Nikad, pa ni tad. Oni tu ideju da brzo izgrade veličanstven grad shvatiše kao hir razmažene Grkinje. Kao kuluk i namet grčke carske unuke. Kao prokletstvo i obavezu. Zaludu su Djuradj i Jerina objašnjavali narodu da ce tako biti sigurni i sačuvani od nevolja, i da se se tako uvećavati novci i trgovina. Srbima se nije gradilo. Izmučeni od stranih vojski, jakih kiša, i vetrova, neznanih bolesti i slavenskih bogova koji su jurišali ko demoni opustošenim krajevima oni su sanjali o dokolici, o ležanju na zemlji pitomih šuma u ladu i pijuckanju slatkih vina kojih je tada u Srbiji bilo obilato. O tome da svoje kratko vreme na ovome svetu provedu bez muka i rada. Drugim rečima Srbima se nije gradilo apsolutno ništa osim lakog zaklona od kiše i sunca. Najmanje im se gradilo Smederevo onako kako je to zamislio Jerinin brat, graditelj Toma Kantakuzin, koji ce u srpskom narodu ostati zapamćen i kao graditelj, ali i kao odbranitelj Smedereva od Turaka kada su ga poseli u suvo leto gospodnje 1439. Novi grad zidan je na samom ušću Jazave u Dunav, na mestu gde je nekad u jedanaestom veku bilo naselje. Postavljen je u ravnici kao takozvani "vodeni grad" kao spoj raskošnog vladarskog i vojnog utvrdjenja . Tvrdjava se sastojala od Velikog i Malog grada. Na Đurđevoj palati u Malom gradu bili su prozori u gotskom stilu koji su gledali na Dunav. Najtanje zidine bile su debele 2 dok su neke deblje i od 4 metara. Kule o kojima je Jerina sanjala idu u visinu i po dvadeset metara ... Tako se desilo da u vreme srpske propasti Srbija podigne svoju najveću srednjovekovnu tvrđavu. Još za vreme zidanja Đurađ je dobio od Jovana VIII Paleologa titulu: “Đurađ , po milosti Božjoj Raškog kraljevstva despot i Albanije gospodar”.
Đurđeva despotovina bila je prepuna bogatih rudnika ali ko je zato mario? Narod je radije išao u hajduke nego na rad. Pesma "Starina Novak i knez Bogosav" vise je svedočanstvo o srpskom odnosu prema radu nego epska dostava o Jerininoj obesti.
”Kad Jerina Smederevo gradi,
pa naredi mene u argatluk,
argatovah tri godine dana,
i ja vukoh drvlje i kamenje,
sve uz moja kola i volove.
I za pune do tri godinice,
ja ne stekoh pare ni dinara,
ni zaslužih na noge opanke.
Ni ovaj "strašni rad" ne bi oterao Novaka u hajduke, profesiju na koju su takođe Srbi imali pritužbe opisujući ga ovako: hajduk biti, vrat lomiti, po gori hoditi, već Jerinina "obest".
Kad sagradi Smedereva grada,
ona stade pa i kule zida,
pozlaćuje vrata i pendžere,
pa nametnu namet na vilajet,
sve na kuću po tri litre zlata,
to je brate po trista dukata.
*+*+*+*+*
13.04.2007., 22:42
Jerina je poželela da Smederevo bude najlepši i najveći srpski grad u kome ce Đurađ primati izaslanike i vladare iz dalekoga sveta. Smederevo je izgrađeno za tri godine. Da se ne bi gubilo vreme i da bi hrana brzo stizala za graditelje Jerina je postavila čoveka od Uzengije do Smedereva i tako je pogača prenošena velikom brzinom od ruke do ruke da je još vruca stizala na odrediste. Tako je ona želela za svoje radnike. Brinući se šta piju i jedu i ima li svega dovoljno. Kažu da je svaki dan bila na gradilištu, u svili i zlatu, mirisna, ponosna, obilazila, je svaki kamen svog sna. Ipak toliki rad je proizveo bes u srpskom seljaku. Legenda o Jerininom teranju Srba na rad nije ostala samo u narodnoj poeziji već i u pričama, anegdotama, brojalicama, bajalicama kao najstrašnije prokletstvo. Na kraju sećanje na rad bilo im je gore od prelepog grada koji je nastao i ostao. U jednoj, gotovo zaboravljenoj narodnoj priči govori se o tome kako je Jerina nametnula namet na vilajet. Navodno je naredila da svaki čovek mora lično doneti plećku od svog božićnog pečenja. Ova ideja koja je shodno njenom vizantijskom obrazovanju imala saborni karakter dovela je do nezadovoljstva u narodu koji se odluči da izabere vođu i u rulji krenu u Smederevo i Jerini otkažu danak. Za vođu izaberu jednog siromaha ali čestitog čoveka. Već do Smedereva grupa se prepolovila i pola ih se dalo u bežaniju. U Smederevu zanoćiše i tu pobeže polovina od preostale polovine. Na koncu, kad dođe pod Jerinin čardak vođa vide da za njim nema nikoga i da je potpuno sam. Tu njega obuzme jezovit i leden strah, ali ga Jerina već beše sa prozora ugledala. "Jeli more, zašto si došao?" upita ga ona zapanjeno što čuči pod njenim pendžerom. "Gospođo", reče on drhtavim glasom, "ja sam došao da ti kažem da je narod odlučio ... Do sad smo ti davali po jednu plećku kao danak za Božić, a sad velimo da ti damo i ovo malo rebara što ide uz plećku!" Začudjena, ozarena, razdragana Jerina što je uspela da kod srpskog naroda izazove toliko ljubavi, skinu svoj ćurak od svile i zlata, baci mu u naručje i reče "Evo ti ovo na dar, pa idi!" Siromašak im je rekao, da je njemu sad dobro, pa davao se danak ili ne.
Ova narodna priča više je svedočanstvo o kukavičluku naroda nego o Jerininom nametu. Ona je paradigmatičan primer odnosa prema vladaru, u ovom slučaju vladarka, kojoj niko nema hrabrosti da kaže za svoje nezadovoljstvo već ga nekoliko stotina godina kasnije smešta u pesmu. Hteli to priznati ili ne Srbi su se plašili Jerine i to im je proizvelo viševekovne macističke frustracije. Plašili su se njenog glasa i stasa, pogleda i otmenosti, ponosa i odsečnosti. Prosto njenog autoriteta.
Kolika je Jerinina opsednutost graditeljstvom, govori činjenica da je neverovatan broj mesta, crkvi, useka, zidina vezivao za njeno ime. Jerina je želela da srpsko carstvo bude veličanstveni dom za njen narod. Đurđa i njihovu decu, dve kćerke i tri sina Grgura, Stevana, Lazara, Katarinu i Maru. Decu koju je ona sa radošću u trbuhu nosila i bez krika i kukanja rađala, a potom sa najtoplijom ljubavlju gajila i vaspitavala. Osim sto je mrze zbog teranja na građenje i zidanje Srbi su Jerinu dvesta godina kasnije optužili i prezreli kao suprugu, kao ženu i čak je optuživali i za preljubu. Istina kada je preljuba u pitanju za to postoji samo jedna narodna pesma kao krhko svedočanstvo pod nazivom "Despotica Jerina i Damjan Sainović". I za današnje poimanje morala ona je šokantna. Doterana i sva u zlatu Jerina se šetka Smederevom i sreće zgodnog Damjana Sainovića kojem već u prvoj rečenici predlaže da je ljubi što ovaj odbija govoreći da se zakleo despotu Đurđu da mu nikad ništa nažao neće učiniti a "kamoli ljubit ljubu". Na šta mu Jerina kaže da će mu se osvetiti. Na jednoj sasvim raskošnoj večeri, na koju nas dalje narodni pesnik vodi susrećemo Jerinu kako nazdravlja Sainoviću sledecim rečima:
Zdravica ti, Damjan Sainović,
ni u moje ni u tvoje zdravlje
vec u Janje vjerne ljube tvoje
koja ljubi Đurđa Smederevca.
Rasrđen Damjan, poverovavši njenim rečima odlazi kući i masakrira svoju ljubu Janju. Drugi izvori koji se mogu pronaći naprotiv tvrde da je Jerina sve do smrti Đurđeve pa i posle bila odana i verna zena. Jedna sasvim druga pesma nam svedoči da je Jerina zaista imala sukob sa izvesnim zgodnim Damjanom Sainovićem, ali iz potpuno drugih razloga. Trag tog sukoba može se pronaći u pesmi "Jerina, žena Đurđa despota, njezina bratanica i Damjan Sainović". Ova pesma krije jednu tajnu ljubavnu intrigu u kojoj se Jerinina bratanica poverila Jerini da je zaljubljena u neodoljivog Damjana. Požrtvovana Jerina, koja se rodila da usreći celu veliku familiju odmah je ugovorila večeru na koju je pozvala i Damjana i bratanicu pored ostale ugledne smederevske gospode. U jednom trenutku je ustala uzela pehar i nazdravila uz sledeće reči: "Još ću tebe, Damjane, ljepšem darom darovati ljepšem darom darovati, ljepom Marom bratanicom, moj Sainoviću." Na opšti skandal Damjan se zahvalio na peharu, zdravici ali ne i na bratanici, tvrdeći da kad je on prosio nisu mu je dali a da se ona posle ljubakala sa pola Smedereva, pa i sa njim i da mu više ne treba. Na takav muški šovinistički izliv Jerina dobija napad besa i šalje ga u tamnicu. Iz toga kao i još nekih izvora možemo zaključiti da je upravo despotica Jerina bila prva srpska sifrazetkinja i borac za ženska prava i ženski dignitet na ovim prostorima i dan danas zatucanim po tom pitanju. Stoga je naravno njen antipartrijarhalni stav izluđivao pola Smedereva ali i zabavljao Đurđa. Ženidba Todora od Stalaća je neverovatna horor priča o tome kako je Jerina našla idealnu snahu za svog brata koju joj Todor Stalać odvodi i ženi. Ona uspe da mu otme ljubu i da je oženi za svog brata koga ova masakrira u prvoj bračnoj noći. Istorijski pesma sa mnogo krvi nema osnovu, ali je svakako svedočanstvo o podignutim strastima u Jerininom Smederevu. Međutim, istorijska svedočenja nam ne govore o Jerininom kapricu već o požrtvovanosti koja liči na najbolje filmove Džnona Forda.
Despotovi ljudi 1455. godine su napali zapovednika, onda mađarskog Beograda, Mihaila Silađija koji je bio Hunjadijev šurak. U tom napadu isečen je njegov brat Ladislav. Da bi se osvetili, Mađari su u snežnom decembru te iste godine napali despota i njegovu pratnju kad se uputila u Kupinovo. U strasnoj borbi despot je izgubio tri prsta na desnoj ruci, a pratnja mu je masakrirana. Zarobljenog starog, Silađi ga je odveo u Beograd i tražio za njegovo oslobođenje 10 000 dukata i dva grada, Stari Bečej i Somolo. Da bi sve to obavio despot je morao da ode u Smederevo i kao talac, dobrovoljno je dovedena njegova zena Jerina. I u to doba bilo je vrlo retko da žena ide da zameni muža da mu služi kao jemac. Mađari nisu hteli ni njegove sinove ni druge državne činovnike vec samo Jerinu, upravo znajući koliki je sa jedne strane njen uticaj i despotova ljubav za nju.
Ipak, najstrašnije za jednu ženu, Jerinini mrazitelji su pokušali da je oklevetaju i kao majku, smišljajući dve najstrašnije stvari: da je sama smislila i dala svoju kćerku da bude sultanova žena u haremu i da je odgovorna za oslepljenje svoja dva sina, Grgura i Stevana. Stvari su naravno stajale sasvim drugačije. Jerina je svojoj deci bila privržena i nežna majka pateći zbog njihove sudbine više od bilo koga, a kamoli anonimnog guslara koji ih je dvesta godina kasnije optuživao. Cela ova mučna priča proističe iz optužbe da je Jerina bila naklonjena i odana Turcima.
O tome kao izvor nalazimo čak četiri narodne pesme u kojoj se komentariše njen odnos sa njenim zetom Muratom II. Naime, Đurađ Branković je promoter na ovim prostorima, ideje da bi trebalo da udajama svojih kćeri reguliše svoju geopolitičku poziciju. Za razliku od despota Stevana Lazarevića koji je uspevao da na vešt način održava dobre odnose i sa Mađarima i sa Turcima, Đurađ je bio u stalnim tenzijama sa obe strane. Iako je čak priznao u prvoj godini vladavine vrhovnu vlast madjarskog kralja Žigmunda ovaj mu je odmah oduzeo Beograd sa Mačvom. Histeričan zbog toga Murat II ga iste godine napada i traži da prizna njegovu vrhovnu vlast i da mu plaća 50 000 dukata godišnjeg tributa. Da bi održao te dve strane u ravnoteži on se rešava da udajama svoje dve kćerke osigura mir u zemlji. Mlađu kćerku Katarinu daje za šuraka kralja Žigmunda, grofa Urliha Celjskog a stariju kćerku Maru nudi Muratu II za ženu ili preciznije za njegov harem.
Zasto je baš srpski narod nekoliko vekova kasnije optužio Jerinu za ovu mučnu sudbinu Marinu nije jasno jer je upravo ona bila protivnik te ideje. Đurađ je ubedio da je to žtrva za narod i državu koja se morala podneti. Malo je poznato da je ovaj političko-bračni eksperiment urađen po uzoru na ono sto je knjeginja Milica, uradila po smrti kneza Lazara, a da joj niko od potomaka to nije prebacivao. Milica je, uskoro posle Kosovske bitke stupila u pregovore i pogađanja sa novim sultanom Bajazitom i ponudila mu kćer Oliveru za ženu. U Milicinom slučaju to je bila žrtva, u Jerininom izdaja. Prva je slavljena kao svetica, druga proklinjana kao izdajica. Jerina je uostalom kao uslov postavila da se Mara ne sme odreći svoje pravoslavne vere i tako je i bilo. Pregovori, dogovori, oko udaje šesnaestogodišnje Mare su postigli usijanje u Smederevu. Neki izvori tvrde da je Marina udaja za sultana bila i jedan od Muratovih uslova da izda Đurđu dozvolu za gradnju Smedereva. Ova devojčica retke lepote, i gotovo po svim relevantnim istoričarima i najumnije dete Đurđa i Jerine, prvo je plakala, i potom je svoju sudbinu ponela hrabro i na izvestan način stoički, uverena da se žrtvuje za dobro svog naroda.
*+*+*+*+*
13.04.2007., 23:40
Jerini je bilo najteže, ona je ta koja je trebalo da pripremi ovo dete za tursku poligamiju za sliku života koju ne bi poželela ni neprijatelju, a kamoli svojoj kćerci. Tu u smederevskim kulama Jerina je Maru češljajući joj kosu, učila kako da podnese ovo raskošno ropstvo a da ostane svoja i Hristova. Kako da bude ponosita i nedodirljiva. Zavodljiva i nedokučiva. Tu na majčinom krilu Mara je isplakala sve svoje neostvarene detinje snove i maštanja, prebrisala svoje zanose i zelje i suvo verujući u višu svrhu tog čina pristala da bude večni taoc i zalog srpske slobode. Đurađ je tešio Jerinu, a Jerina Maru. Cela ta stvar dobila je na patosu jer je Mara bila devojče za koje su pričali da nema "ljepše u svih sedam vlaških kraljevina i spoj butum turskoj carevini".
Drugi izvori poput Mijatovićevog tvrde da Đurađ i nije nudio kćerku Sultanu, već je naprotiv pomamljen njenom lepotom obrezani Murat II zatražio ili zahtevao njenu ruku opsednut njenom telesnom lepotom i vrelim pogledom koji je nasledila od majke. Orbini o ovim većanjima oko Marine udaje ima potpuno drugačije mišljenje. On tvrdi da je Djurađ bio odlučan da ne žrtvuje svoje dete za narod, a da je Jerina ta koja je stavila narod iznad svog mesa i krvi koja je zarad mira i srpskog spokoja dala svoje najdraže u azijatske čeljusti pomame i bluda. Po završetku većanja uz mnogo suza i vlažnih poljubaca ogromna svita sastavljena od Turaka i Srba ispratila je Maru sa ogromnim mirazom do Murata II. Suprotno ideji, Mara nije bila dobar živi bedem za Muratove trupe koje su već za par godina krenule na Smederevo. U kolopletu sumanutih geostrateških odnosa, besan zbog predaje Beograda, Murat je poslao silu na Smederevo. Mara je na sve načine pokušavala da ga odgovori ali nije uspela. Murat je voleo Marino telo, ali je i poštovao duh tvrdeći da je svoju pamet nasledila od majke Jerine. Na žalost Murat je mislio da ga je tast izdao i zato je napao njegovu utvrdu. Srbi su bili očajni, opet su morali da ratuju. Jerina je sakrivala suze i krila se iza grča na licu kada je Đurađ ubedio da krenu u izgnanstvo i da traže pomoć protiv Turaka. Ona je želela da ostane tu sa svojim sinovima, bratom, narodom, da brani svoj grad ali Đurađ je bio odlučan da je njeno mesto pored muža. I tako je Jerina napustila Smederevo u plaču i suvoj tuzi. Ljubeći svog prvenca Grgura i srednjeg Stevana. Tu u kratkom i nežnom zagrljaju opraštanja majke i sinova pod turskom navalom javi se u njenim nedrima strah da je taj dan početak kraja. Da perverzija bude veća, upravo dok su Turci opsedali Smederevo odvijao se pokušaj ujedinjenja istočne i zapadne crkve. Zvona na florentinskoj katedrali su 6. jula 1439. oglasila sklapanje unije.
Ipak florentinskom unijom nije postignuto ništa . A vizantijsko carstvo je dobilo hladan prezir Srba i Rusa. Srpska crkva je bila jedna od retkih koja na ovaj sabor nije poslala ni predstavnike. Put Jerine i Đurđa u izbeglištvo sa gomilom zlata značio je zaista početak kraja i za srpsku državu. Đurađ je tada proputovao celo područje bivše Jugoslavije. Zetu, Bar, Bosnu ... Svoja imanja koja su bila pod stalnom tenzijom zbog Balšića i drugih avanturista. Tada se u njemu rodila ideja o ujedinjenju.
Prosto rečeno i malo poznato, Đurađ je prethodnik ideje jugoslovenstva, ali mu to nije pošlo za rukom zbog sumanutih ambicija lokalnih vlastelina. Umoran, iscrpljen, zabrinut Đurađ se odlučuje da se skloni u njegov dragi Dubrovnik. Važno je napomenuti da su Đurađ i Jerina imali posebnu naklonost za Dubrovnik i Dubrovčane, a i ovi prema njima. Prvo što je od vizantijskog cara naimenovani despot i ugarski baron uradio je da pusti iz tamnica Dubrovčane koji su zatočeni. Dubrovčani su Jerinu i Đurđa dočekali u raskoš i glamuru, i o tome tragove možte pronać i u pesmama koje opisuju njihov doček i počasti.
U grad su uši kod vrata od Ponte, a u ime vlade dočekali su ih Gundulić, Nikola Đurđević i drugi plemenita roda. Od ponuđenih kuća odabrao je nadbiskupiju, a Dubrovčani su mu dali i brod na raspolaganje. Tu su Jerina i Đurađ bili osam dana da bi se iz Budve 1440. ponovo vratili i sad duže ostali. Na žalost senka sumnje može se naći u nekim starim rukopisima gde se tvrdi da je Đuradj po odlasku iz Dubrovnika veliki deo svog blaga tu ostavio i nikad ga više nije video.
.......................
Kad je Smederevo palo Grgur je sa Muratom potpisao sporazum i niko nije slutio da se sprema velika tragedija najveća u Jerininom životu za koju je umesto saosećanja opet dobila od svojih Srba prezir i optužbe.
Najstrašniji greh koji se prebacuje Jerini tiče se priče da je sama kriva za oslepljenje svoja dva sina Grgura i Stevana. Izmišljena i izmaštana narodna pesma koja o tome govori još jedno je lažno svedočanstvo koje je trenutke njenog najvećeg bola pretvorilo u gotovo neljudsku nepravdu. Istina je naravno mnogo oštrija i teža. Đurađ je besomučno u izgnanstvu tražio pomoć za svoju borbu protiv Turaka, Grgur i Stevan su se dosta slobodno kretali po Jedrenu i čak se sa ocem i dopisivali. Tajni dogovor između njih dospeo je do sultana. Besan i sujetan Murat je naredio da se oba kneževića uhapse i oslepe. Turci vole simboliku pa su tako na Uskrs 1441. godine oba Jerinina sina prebačena iz Jedrena u Tokat, u zatvor i za tri nedelje su oslepljeni. Mara je kasno saznala za ovu sultanovu nameru i tako nije uspela da utiče na njega. O ovom potresnom trenutku srpske istorije Č. Mijatović pise na sledeći nacin: "Onoga časa kada Mara dozna poleti pred cara, pade mu pred noge i kroz tople suze preklinjaše ga da trgne zapovest natrag. To nije bila samo carica sto je pala pred noge Turcinu s tatarskim licem, to nije više bila samo ponosita kći slavnog despota Djurđa što sklapa ruke pred sultanom osmanskim to je pre svega i više svega bila Srpkinja, sestra jedna, koja gorkim jecanjem govori za braću svoju."
Pred njenim molbama dirnut sultan je popustio ali već je bilo kasno. Kažu da kad je Murat poslao novog tatarina u Tokat, sa izmenjenom zapovešću, Grgur i Stevan više sunca nisu mogli videti. Jerinu je ta vest dočekala u Dubrovniku. Skoro se onesvestila ali se održavala na nogama i bez glasa povukla u svoje odaje. Despotica, koja se uvek kontrolisala i za primer čojstva držala bila je potpuno slomljena. Sve je bilo srušeno, celi san Đurđu i Srbima. Njihov naslednik Grgur u koga su se polagale sve nade da ce povratiti sjaj i veličinu Dušanovog carstva bio je slep. Njen prvenac, lepotan i ponos srpski Grgur. I Stevan, tih i ponosan, isto hrabar sa njenom naklonostima ka umetnosti bio je slep. U večnom mraku njena dva deteta, dva sina. Smederevo, je bilo tursko.
*+*+*+*+*
14.04.2007., 00:36
Maru je zaludu Turčinu dala a njena deca, krv njena i meso njeno, odsečeni su od svetlosti i slika stvarnosti. Oni koji su tada gledali Jerinu kažu da je bol izmenio. Povukla se u osamu i bol svoj savladavala u tišini i molitvi. Ni Đurađ je više nije mogao utešiti. Dubrovačke gospođe kažu, da posle ovog saznanja Jerina nikad više nije bila ista. Ni u pogledu ni u držanju. Slomilo se nešto u njoj. Ponosna, odvažna i lepa kao i pre ona je stajala uz svog muža do kraja, ali to nije bila ona Jerina koja je kao devojče na putu iz Soluna sanjala o svom životu vladarke. Njena deca oslepljena, njen narod odvođen u roblje gde su goli prodavani po trgovima. Jedna njena kćerka kod sultana druga kod katolika, njen san slomljen.
Život nije ličio na onu projekciju koju je ona u njemu imala i čemu se nadala dok je kao devojčica učila da veze, peva, piše i pleše i dok je sanjala svog muža. U svemu tome njena ljubav prema Đurđu je bila potpuna i nedodirnuta. Njena odanost sveža i posle svih godna nesreća. I Đurđeva prema njoj. On je sa njom i dalje razgovarao o svemu. Ali i tu, u raskoši i ljubavi koju im je Dubrovnik pružio osetili su se usamljenji sa svojom pratnjom. Bili su izbeglice. Bogate i slavne. Uklete i osetljive. Srpske izbeglice. Đurađ je znao da moraju ići dalje. U Italiju, u Mađarsku, bilo gde moraju pronaći načina da povrate svoj san. Po osvajanju Smedereva do konačnog uspeha da dobije ugarsku pomoć, zahvaljujući svom drugom zetu, sledi niz godina o kojima ima na stotine rukopisa kroz koje se teško probijati i shvatiti šta se zapravo događalo. U svim tim suvo predočenim činjenicama iz despotovog avanturističkog života krije se nekoliko neverovatno zanimljivih. Jedna je svakako njegovo i Jerinino druženje sa grofom Drakulom i zajedničko vojevanje.
Ma koliko despota mogli optuživati zbog čudnih saveza i još neverovatnijih političkih dogovora, valja imati na umu, da ni Jerina ni Đurađ više ništa nisu imali na pameti već kako da srpsku državu povrate i kako Srbe sužanjstva oslobode. I Jerina i Đurađ su dali neverovatnu količinu zlata i dukata za otkup srpskih i drugih pravoslavnih robova.
Đurađ je na kraju uz pomoć Ugara uspeo da skupi vojsku, i posle teških borbi u krvi i gladi sklopljeno je u Segedinu desetogodišnje primirje, koje je podrazumevalo i veliki danak u zlatu. Užas sile doveo ga je u poziciju da je morao da pošalje odred srpskih vojnika da se sa Turcima bore da osvoje Carigrad, on despot Đurađ Branković koji je pomogao da se iste zidine carigradske učvrste. Sve su to kompromisi koji su izmučili Jerinu i Đurđa. Naslednik Muratov, Mehmed II osvojio je Carigrad 1453. i naravno već iduće godine Turci su ponovo krenuli na srpsku despotovinu. Osvojili su Novo Brdo, pobili vlastelu, 320 mladića odveli u janičare a 700 najlepših srpskih devojaka podelili među sobom.
Jerina je bila očajna iako to ničim nije pokazivala. Đurađ smiren i racionalan kao i uvek molio je mir. Mehmed, naslednik, obrazovan i ciničan poštovao je sultaniju Maru koja ga je i srpski naučila, ali nije to bio onaj uticaj koji se mogao meriti sa onim koji je imala na Murata. Prvo popustljiv i strpljiv, posle je bio slep za pamet i čari svoje srpske maćehe i ona se vratila da živi u Srbiji. Na Badnji dan leta gospodnjeg 1456. godine despot Đurađ Branković je umro. Potpuni šok izazvala je želja starog despota Đurđa Brankovića da i posle njegove smrti vlast bude u rukama njegovog jedinog zdravog sina Lazara, ali i dva oslepljena sina i naravno Jerine.
Jedva da su Đurđa okajali, a porodica se odmah podelila. Na jednoj strani bili su Lazar, njegova žena Jelena i slepi Stevan, koji su verovali da je budućnost i spas srpske države u oslanjanju na Mađare i zapadne hrišćane. Sa druge strane Jerina, Mara i slepi Grgur kao i Jerinin brat Toma Kantakuzin verovali su da samo prijateljstvo sa Turcima može sprečiti nove ratove. Neki istoričari pak tvrde da je celi sukob bio oko blaga. Raspomamljen i opsesivan Lazar je sa svojom ženom Jelenom stalno napadao Jerinu,majku, i tražio tajno Đurđevo blago za koji je bio uveren da postoji . Neki misle da je to upravo ono blago koje je nestalo u uglednim Dubrovačkim kućama. Dok drugi veruju da je mozda Jerina neko blago po Đurđevoj nakani zaista i sakrila od gramzivog sina. Bilo kako bilo, ovi teški sukobi osoba iste krvi, završili su se pobedom madjarofila. 3. maja 1457. godina Mara, Grgur, Toma i Mihajlo Andjelović uspeli su da pobegnu i izbegnu smrt koju im je Lazar namenio. Jerina je umrla u toj noći. Neki izvori tvrde da je rodjeni sin Lazar uhvatio i otrovao. Njeno mezimče, najmlađi sin, koga je najviše milovala i mazila na svojim kolenima i prevrtala po zlatom izvezenim haljinama.
Postoje oni koji veruju da joj je te noći srce naprosto prepuklo. Da li je Lazar što je najverovatnije, radi blaga i moći ubio svoju majku Jerinu i na taj način je definitivno učinio žrtvom i mučenicom, gotovo da je na kraju i nevažno. Jerina koja je sve činila za svog Đurđaa, Srbe i decu u toj noći je shvatila da ne može dalje. Ono devojče sa Peloponeza carske krvi i pogleda što je sanjalo Srbiju i belo Smederevo, što je rađalo decu u ljubavi i pomagalo graditeljima, nije više imalo snage. Ona žena koja uz svog muža mučena tugom i kajanjem se potucala po pola bela sveta tražeći spas za Srbe bila je umorna. Ona despotica koja je lepotu kćerke, sinove i dušu žtrvovala za svoju despotovinu uželela se smrti i svog Đurađa. Život bez njega činio se besmislen. Bežanje beskorisno, opstanak nemoguć. Te noći njena se duša rastavila od tela i otišla Bogu na poklon. Ostaje večno pitanje zašto su ovu mučenicu Srbi u vekovima koji ce uslediti osuditi nepravedno. Neki kažu da je njen najstrašniji greh što je poželela da izgradi sprsko carstvo i da u njega uvede ceremoniju i lepotu vizantijskog dvora. Bili bi nepravedni kad u svemu ne bi videli i zrno ksenofobije spram Grkinje, ako uzmemo u obzir srpsku posfanariotsku paranoju.
Ipak, oni upućeni misle da je sve posledica toga sto Srbi nisu mogli da oproste veliku ljubav Đurđu i Jerini. Ljubav koja je ostala da lebdi i nad pokorenom Srbijom koju će Mehmed, dve godine posle njene smrti celu osvojiti. Povrh svega Đurđa je narod u dragosti sačuvao, a na Jerinu prebacio greh njegove ljubavi. Đurađ je pred potomcima kriv što se usudio, da u tom petnaestom veku punom kuge i ratova, voli jednu ženu tako strasno i potpuno. I to da je voli tako predano da se to granici sa slabošću. Najstasnije od svega po proceni guslara koji ce uslediti nije samo to sto je voleo nego sto je poštovao i slušao.
Dakle Jerini je Đurađ dozvoljavao da misli i odlučuje, a to je za Srbe zaista previše. Toliko što se tiče naroda i ljubavi ...
Ipak kao najveća tajna ostaće naravno pitanje ko je i iz kojih političkih pobuda gotovo dvesta godina kasnije naručio pesme u kojima ce se opanjkati Vuk i Jerina Brankvić. Kako su ove dve ličnosti slavne loze koje su u bugaršticama opevane kao poštene i čestite posredstvom guslarskog marketinga pretvorene u izdajnike i mučitelje. Porodica Branković koja je držala posede gde se danas vozaju momci iz KFOR-A iz nekog razloga je krivooptužena. Tako je mozda i najvažnije srpsko pitanje ko je naručio te pesme i tako prekrojio srpsku istoriju i srpsku budućnost zatrpao lažnim mitovima?
KRAJ
*+*+*+*+*
14.04.2007., 01:29
E tako, pročitajte ovo obavezno, nije Isidora luda...:wink:
E tako, pročitajte ovo obavezno, nije Isidora luda...:wink:
Pre nego što pročitam, što pominješ Isidoru?
*+*+*+*+*
14.04.2007., 03:20
Pre nego što pročitam, što pominješ Isidoru?
Pa to je njen tekst....
Iz SerBske misterije, il kako ono beše?
*+*+*+*+*
14.04.2007., 03:28
Iz SerBske misterije, il kako ono beše?
Valjda....Ja sam dobio iskopran deo o Jerini od jednog čoveka, kad sam kopao o njoj.....i rečeno mi je da je to napisala Isidora...
*+*+*+*+*
14.04.2007., 03:33
Iz SerBske misterije, il kako ono beše?
"Najveće misterije srbske istorije", tako se zove knjiga...Mislim da jeste iz nje...
*+*+*+*+*
14.04.2007., 03:39
Onda si verovatno čitala?.....I šta kažeš?
Sad ništa...:lol:..Pogledaću sutra knjigu, i ovaj tekst., pa ću ti reći. Koliko se sećam, dosta toga je napisala tačno.
*+*+*+*+*
14.04.2007., 03:48
OK...
Ovde je 90% u pravu, koliko sam ja kopao o Jerini, to je to...
Narod je preskroman i njegov svet je mali, satkan iz sitnih zadovoljstava zato nije mogao da prati Jerininu viziju koja kosta mnogo truda, znoja i odricanja. Dugorocnost ostvarenja njenih i despotovih planova nije isla u glavu srpskom kmetu koji je ziveo od setve do kosenja.
Divni izvodi !
Pozdrav !
Smederevo – poslednji odbrambeni bedem
Juna 1439. sto trideset hiljada turskih vojnika, vođenih sultanom Muratom Drugim (u čiji harem je data Mara, despotova kćerka) prekri brda oko Smedereva. Đurađ odlazi u Ugarsku da moli pomoć. Despotić Grgur komanduje opsadom. Sultan dovlači topove, i kamena đulad gruvaju u zidove - prvi put Srbi čuju topovske kanonade - a gruvanje traje dane i noći. Ali, izdržaše i zidovi i posada. Posle tri meseca, 18. avgusta 1439. grad se - zbog gladi - morao predati. Sultan će despotiće Grgura i Stefana, poslati u Malu Aziju, gde oba budu oslepljena. Sestra, sultanija Mara, uzalud je za njih milost molila. Četiri godine kasnije, Ugarsko-turskim mirom, Smederevo biva vraćeno Srbiji - Balta - oglu privede despotu Đurđu njegove oslepljene sinove, i predade mu ključeve tvrđave.
Sultan Mehmed Drugi I Isak-beg Arbanazović, povedoše dvadeset hiljada ljudi na grad Smederevo, koji je branilo šest hiljada probranih ratnika, pod komandom Tome Kantakuzena. Te, 1453. godine, poharaše i orobiše Turci Srbiju, u ropstvo povedoše 50 hiljada ljudi, žena i dece, ali - Smederevo im odole.
Drugi put, sultan Mehmed Drugi, opasa grad 1456. Despot ponovo pobeže u Ugarsku. Ali, prethodno je grad snabdeo hranom, oružjem, čak i veliim brojem moćnih topova. Ni ovog puta, Turci nemogaše ništa Smederevu.
Treći put, kreće se Mehmed na Smederevo, i opasa ga velikom vojskom. U gradu, neznatna posada proglasi novog despota. Umesto Brankovića, dođe bosanski kralj Stefan tomašević, oženjen za smederevsku princezu Jelenu. Bosanci, pregovorima, obezbede od Turaka miran izlaz iz grada za njih i blago (iznesu i svete mošti Lukine, koje će kasnije, uz ružno cenkanje, prodati Veneciji). I tako Smederevo, bez borbe, pade u ruke Turcima, u sredu, 20. juna 1459. Ostade da se pamti "zao čin bosanskog kralja", koji je, po skupu cenu, prodao Smederevo.
"Zaplačite, s nama zajedno zaridajte, s nama zakukajte: Jaoh! Jaoh! S velikim kricima zakukajte, svaki od vas u sebi zakukajte: Jaoh meni! Jaoh meni! O zemljo, i vazduše, i proča stvorenja tvari, što kasnite? Pridite, s nama zaplačite, sa nama zaridajte, s nama žalite žalost veliku, i s nama nepretrpljeno pretrpite! Jer, kad si ti umro, kako ćemo mi živeti?"
(Nadgrobna beseda za despotom Đurđem Brankovićem)
Za samo dve godine sazidana najveća evropska tvrđava svog doba, odolevala je najezdi Turaka tri decenije
POD VLAŠĆU PROKLETE JERINE
Napisao: Ljubomir Petrović (Iz knjige "Smederevo 1430-1930")
Despotica Jerina, bila je visoka, vitka, sitnog lica, od dobrog vizantijskog roda. Njen brat Toma Kantakuzin rukovodio je radovima nazidanju Smederevske tvrđave, dižući je po uzoru na Konstantinopolj.U grad uzidaše peščar iz Velike Plane; opeku takvog kvaliteta da jevreme ni danas ne izjede; kamen iz porušenih rimskih tvrđava Viminacijuma, Magruma, Aureusa; pa čak - na kraju - i nadgrobne kamene ploče, zbog kojih, narod je mislio, graditelje mora stići neka zla kob! "Prokletu Jerinu", koju će Srbi okriviti za sve muke i kuluke oko zidanja Smedereva, kob je zaista stigla: kćerku maru morala je dati u sultanov harem, dva sina - Grgura i Stefana - Turci su joj oslepeli, a posle smrti despota Stefana, treći je sin Lazar, otera iz Smedereva, i najverovatnije ju je otrovao u Rudniku, gde se bila sklonila. Ali prokletsvo proklete Jerine kao da se nastavilo...
U XV veku Smederevo je tlo na kome su se zbili događaji od sudbonosnog značaja po celu srpsku državu. Bila je to, izvesno vreme, stena o koju su se razbijali talasi Hrišćanstva i talasi Muhamedanstva, dok je naposletku osmanlijski talas nije sasvim progutao. Ali i pojedinosti naše povesnice toga doba čvrsto su vezane za stoni grad staroga Despota.
Položaj za dvor i za tako veliko utvrđenje izabran je bio po ondašnjim strategijskim ocenama; ali su, izgleda, i druge, političke kombinacije uzete u obzir tom prilikom. Tako, po ugovoru koji su Đurađ Branković i Murat II zaključili 1428, sultan je bio dopustio Despotu da na Dunavu podigne jedan grad kojim će Ugrima zatvoriti put u moravsku dolinu. Sem toga, neosporna je činjenica da je Đurađ računao i na savez s Ugrima, i želeo je da bude što bliže tome hrišćanskome narodu, u borbi protiv turskoga prodiranja na sever. Sudbina Smedereva bila je, donekle, unapred jasna i Despotu, i Ugrima i Turcima, pre nego su se gorostasne smederevske kule i počele ogledati u plavoj vodi Dunava i Jezave.
Na mestu gde se tvrdinja imala podići nije bilo niti kakvog većeg varoškog naselja niti kakvog ranijeg gradića.
Po svoj prilici da su pripreme činjene još s jeseni 1428, i da se već tada drvlje, kamenje i kreč dovlačio iz drugih mesta. Uglavnom, zidanju se pristupilo na proleće 1429.
Nacrt beše izrađen po ugledu na carigradsku tvrđavu, čiji je oblik takođe trougaonik. radovima je rukovodio stariji brat despotice Jerine, Đorđe Kantakuzin. među zidarima, sem Grka, nalazili su se i Dubrovčani. Strahovit napor koji je naš živalj imao onda da izdrži narodno predanje je uveličavalo. Danak u novcu i druge dažbine su davani; kulučilo je i staro i mlado; i žene su argatovale; a, sudeći po pesmi Starina Novak i knez Bogosav, bilo je ljudi koji su se od nevolje i u hajduke odmetali:
Kad me pitaš pravo da ti kažem:
jest mi bilo za nevolju ljutu;
Ako moreš znati i pamtiti
Kad Jerina Smederevo gradi,
Pa, naredi mene u argatluk.
Argatovah tri godine dana,
I ja vukoh drvlje i kamenje,
Sve uz moja kola i volove;
I za pune do tri godinice,
Ja ne stekoh pare ni dinara,
Nit' zaslužih na noge opanke!
I to bih joj, brate, oprostio.
Kad sagradi smedereva grada,
Onda stade pa i kule zida,
Pozlaćuje vrata i pendžere,
Pa nametnu namet na vilajet,
Sve na kuću po tri litre zlata,
To je, brate, po trista dukata!
Ko imade i predade blago;
Ko predade onaj i ostade.
Ja sam bio čovek siromašan,
Ne imadoh da predadem blago,
Uzeh budak, s čim sam argatovo',
Pa s budakom odoh u hajduke,
Pa se niđe zadržat ne mogoh
U državi Jerine proklete.
Nama je danas potpuno razumljivo otkuda i neizgladiva uspomena naroda na zidanje Smedereva i grozno i dugo prokletstvo vezano za ime Đurđeve žene. Punu godinu, ako ne i više, van svojih domova, Srbi su donosili ono ogromno, teško kamenje koje je trebalo dizati s nekadašnjih rimskih varoši Mons-Aureusa, Marguma i Viminacijuma; oni su svakako gasili kreč, pravili malter i zidali; ali oni se ni za šta nisu pitali, i možda ništa od svega toga neviđena posla nisu poimali. Glavni majstori, oni koji su zapovedali i radove nadgledali, bili su stranci, ponajviše ljudi Đorđa Kantakuzina, i s kojima se Jerina, katkad u šetnji oko bedema, mogla razgovarati na jeziku koji Srbi nisu razumevali. U mašti naših seljaka za nezapamćeno to kulučenje vinovnik nije bio niko drugi do li ta gospodstvena i gorda tuđinka koju tuđ znoj kao da nije mogao da trone.
Četiri prozora sa pogledom na Dunav
Tada je Đurđu moglo biti pedeset i pet godina. Sudeći po liku na njegovim novcima, po slici na darodavnoj povelji izdanoj u Žiči 1429. svetogorskom manastiru Esfigmenu, i po opisu njegovih savremenika Eneja Silvija Pikolominija i francuskog putopisca Bertrandona de la Brokiera - Đurađ je visok i lep čovek, snažan, gospodskoga lica, guste, kratke i okrugle brade, velikih brkova i duge kose. Njegove oči privlače tuđ pogled kao što magnet k sebi vuče gvožđe. Vrlo je priseban, rečit i ubedljiv. Kao državnik, sa odlikama oštroumnog diplomate, okretnog finansijera i hitrog političara, on ne ustupa vojskovođi oprobanom u više prilika još za života despota Stefana. Pobožan je i milostive ruke prema ništim.
Despotica Jerina, Vizantinka iz čuvene porodice Kantakuzina, imala je u to doba blizu četrdeset godina, ne više. Na spomenutoj povelji, ona je visoka, vitka, sitna ali živa lica, s kosom koja joj u viticama pada na pleća; ima dugačku atlasnu haljinu s cvetovima, utegnutu oko struka, i s pripijenim rukavima; iznad te crvene haljine obukla je drugu jednu, plavu, čiji rukavi slobodno padaju od ramena.
Oni imaju petoro dece, tri sina i dve kćeri. Iako se zna tačna godina njihova venčanja (1414), nije poznato - s obzirom da je Jerina druga žena Đurđeva - da li je koje od te dece bilo iz prvoga Despotovog brka. Kako bilo, u vreme zidanja Smederevskog grada, najstariji Despotov sin, Grgur, ima sedamnaest godina; srednji, Stefan, trinaest; najmlađi, Lazar, jedanaest. De la Brokier ih je video 1433, u letovalištu Nekudimu, i veli da su sva trojica prijatne spoljašnjosti.
Na slici spomenute povelje nalaze se i obe kćeri Đurđa i Jerine. Starijoj, Katarini ili Katakuzini, je otprilike petnaest godina; lepa je, veli na jednom mestu Enej Silvije Pikolomini. Mlađa njena sestra, Mara, nije u ovo doba mogla imati više od devet godina; bila je vrlo lepa, docnije, kad je pošla za Murata II; najlepša devojka u svoj turskoj carevini, kako je naš guslar pevao.
Dvor, koji se nalazio u uglu između dunavske i jezavske strane i koji je od ostale tvrđave bio sigurno odeljen, morao je biti bogat i raskošan. Ima pomena da je ugovor između Đurđa i Mletaka potpisan 14. avgusta 1435. "in curia sine palatio residentie apud Semedram in sala mogna audientie". Na žalost, danas je to najoštećeniji deo grada, tako da je nemoguće rekonstruisati ma koju znatniju pojedinost negdašnjeg sjaja Despotovih palača. Jedino što tu još postoji, to su četiri velika i lepa prozora s izgledom na Dunav, i dvoja tajna vrata, u jezavskom platnu, kojima se išlo na vodu, put Ugarske. Zatim, jedna visoka odaja sa šiljatim svodom, verovatno riznica. I to je gotovo sve.
Despotov doglavnik Šainović i Dubrovčanin Paskoje
O ličnostima koji su s Đurđem Brankovićem delili teške brige u najvećim iskušenjima našeg državnog života malo se zna. Uglavnom, "gospoda od Smedereva" su ova. Najpe je istorijska ličnost Oblačić Rado-sav ili Radič. On je "veliki čelnik", "prvi sluga" Despotov. Verovatno da je to zvanje dobio po smrti Damjana Šainovića, doglavnika despota Stefana, koji je možda neko vreme bio u Smederevu, pošto se jedna gradska kula zvala Šainovom kulom. Što se tiče Radiča njega Konstantin filozof naziva hrabrim i mudrim čovekom. narod ga je zapamtio kao viteza koji živi kako hoće i radi što hoće. Imao je velika imanja, i obnovio je svetogorski manastir Kastromonit.
Mitropolit Atanasije bio je, po svemu sudeći lični savetnik Đurđev. 1439, on prati Despota u inostranstvo. Njegov pečat, s natpisom "Athanas, Metropolitiani de Zendro" stavljen je na ugovor između Đurđa i Hunjadija, 1451. Najzad, njemu je dat na čuvanje kivot Sv. Luke, i, da naši letopisci ne beleže njegovu smrt na Veliku subotu 1456, bili bismo skloni verovati da je Nadgrobnu reč Despotu napisao ovaj duhovnik.
Mlađi brat Jerinin, Toma Kantakuzin, najviđeniji Grk u srpskoj službi, važio je kao odličan vojskovođa. Ne samo da je, 1448, potukao kod Srebrnice bosanskoga kralja Tomaša, nego je Despot u svome odsustvu zapovedništvo nad vojskom u opsađenom Smederevu, 1439, a možda i 1456, dao svom šuraku. Po Đurđevoj smrti, i on je, kao i sestra mu, došao u sukob s Lazarom i Jelenom, i zajedno s Grgurom i Marom odbegao u Tursku k sultanu. Toma je umro 1463. Od ostalih poznatih poverenika.Đurđevih najveća zvanja imali su Dubrovčani; ovo osobito po obnovi Despotovine 1444. Tako je protovestijar ili čelnik riznički bio, od 1445. do 1453, Dubrovčanin Paskoje Sorkočević. Orbini veli da je Sorkočević bio jako u volji Despotu, tako da je ovaj grb porodice Sorkočevića namestio bio na jednu kulu gradsku u Smederevu. Paskojev sin, Jurije Sorkočević, vršio je naloge Despotove u inostranstvu.
Među logofestima ovoga doba nalazimo manojla, jamačno nekog Grka (1440), zatim Bogdana (1445), i najposle Stefana Ratkovića, koji će pod despoticom Jelenom igrati najvidniju ulogu u pregovorima o udaji njene kćeri za bosanskoga prestolonaslednika.
Po Đurđevoj smrti, veliki čelnik Mihajlo Anđelović, uspeva pomoću svoga brata, beglerbega Rumelije, da s Portom zaključi povoljan ugovor za Srbiju (1457).
Mara, sa četrnaest godina, ode za sultana
Sjajna svadba Katarine Brankovićeve i Ulriha Celjskog, 20. aprila 1434. u Smederevu, poremetila je bila prijateljske odnose Đurđeve s Portom. Despotovo srodstvo s ugarskom kraljicom značilo je srpsko-ugarski savez. Zbog toga, oko sredine 1434, u Smederevo dolazi prvi vezir Sultanov, Mehmed Saridže-paša, s porukom iz jedrena da bi bezbednost turske carevine bila zajamčena samo udajom Mare Brankovićeve za Murata. na državnom veću, koje je na Smederevskom dvoru tih dana sazvato, bi rešeno, posle dugoga i mučnoga oklevanja Đurđevoga, da se mlađa Despotova kćer, kojoj tada nije moglo biti ni punih četrnaest godina, zaruči za sultana. U jesen te iste godine Murat šalje u Smederevo "najslavnije svoje vezire", Saridžu, evnuhe Rejman-agu i Ujnek-agu, kadunu Isak-begovu. Svatovi behu primljeni s velikom svečanošću i sjajno ugošćeni. Urnek-begu predaju prćiju sve po spisku, veli Murat Dragoman, a nevestu sultanovim poslanicima koji je u Jedrene odvedu. Uspomenu na te bolne trenutke u duši Đurđa oca i u duši devojčice verenice najtačnije nam kazuje čovek koji je, 1456, izgovorio Nadgrobnu reč Despotu. Tu se veli i ovo: "Moli se za blaženejšu i za celomudrenejšu, i mnogo ti ridajuću kćer, koja dobrotu i vreme tela utroši radi prave vere k Bogu, blagočastija, roditeljske ljubavi i blagog povinovanja".To je bilo, kako beleže naši letopisci, 4. septembra 1435.
Nešto ranije, 14. avgusta 1435, u Smederevu je na svečan način potpisan ugovor "bratstva i prijateljstva" između Mletačke republike i Srbije, posle čega su Đurađ i sinovi mu uvršćeni bili u red mletačkih građana.
Ali usud nije dao Despotu da dugo ostane u svome stonome gradu. Početkom juna 1439, sto tridest hiljada turskih vojnika, predvođenih samim Muratom, behu prekrilili brda nad Smederevom. Unutra u gradu komandu je vodio najpre sam Đurađ. On uskoro, s Jerinom, Lazarom i mitropolitom Atanasijem, prelazi u Ugarsku, da ište pomoći. Zapovedništvo je tad prešlo u ruke vojvodi Tomi Kantakuzinu i despotoviću Grguru. "S početka je opsada sporo napredovala. Kišom od strela nije se moglo dosaditi kulama grada smederevskog. Ali je Sultan dao saliti nekolike grdosije topova, pa ih namesti u bateriju, prvu bateriju koja je zatreštala na obalama smederevskog Dunava. Ogromna zrna od kamena počeše padati na devičanske kule smederevske. Užasna pucnjava više je davala strave narodu koji se u gradu zatvorio no što je štete nanosila. Bilo je mnogo njih koji su tada prvi put čuli grmljavu topova, pa ih je ona poražavala. Po uveravanju istorika Halkoholdila, gruvanje iz topova trajalo je bez prekida i danju i noću. Ali se gradska posada junački branila."
Grad se međutim morao predati usled gladi, posle tromesečne opsade, 18. avgusta 1439. Odmarajući se u dvoru svoga tasta, Murat naimenuje za "vojvodu smederevskog" Turahan-bega, koji se pri opsadi odlikovao. Uz to Sultan je odmah naredio da se crkve pretvore u džamije, i da se u Smederevo doseli što više Turaka.
Što se despotovića Grgura tiče, on se - sudeći po jednom pismu od 22. decembra 1439. u kome mu Dubrovčani preporučuju svoje trgovce - u Smederevu kretao dosta slobodno, a možda je kući došao i mlađi mu brat Stefan, koga je 1439. godina zatekla bila kod sestre u Jedrenima. Ali kad je Murat doznao za njihovu tajnu prepisku s ocem, pošalje ih u Malu Aziju i, 8. maja u Tokatu, po njegovu nalogu budu oba brata oslepljena. Molba carice njihove sestre bila je dockan stigla, tako da je ta vest izvesno bila najcrnja od svih vesti što su ih u tuđinstvu Đurađ i Jerina primili.
I Toma Kantakuzin je, po svoj prilici, otišao iz Smedereva onda kad je bilo neminovno da se Smederevo preda, jer ne samo da ga ne nalazimo u Srbiji nego imamo podatak da je Đurađ predao opštini dubrovačkoj u poklad i Tomino srebrno posuđe (1441).
Tek posle velikog ugarsko-turskog rata od 1443. po Segedinskom miru, bi Đurđu povraćena cela zemlja, i on u Smederevo ulazi 22. avgusta 1444. Turski komisar Balta-oglu, koji mu je predao ključeve od grada, doveo mu je i oslepljene sinove, Grgura i Stefana.
U septembru 1444, uoči boja kod Varne, kralj Vladislav i Jovan Hunjadi dolaze u Smederevo, i tu ostaju dokle god im sva vojska nije prešla na ovu stranu Dunava. Mihalo iz Ostrvice pripoveda kako je Despot pripremio bio za njih čadore, osobito jedan skupocen i iznutra urešen biserom i zlatom, za Kralja, i kako je, i pored toga što ga je odvraćao od rata, obdario Vladislava lepim konjima i svotom od pedeset hiljada dukata.
18. decembra 1446. u Smederevu se obavlja svadba despota Lazara i jelene, kćeri morejskog despota Tome Paleologa, a istoga dana izaslanik cara Jovana VIII Paleologa, Đorđe Filantropin, venčao je najmlađeg Đurđevog sina za despota.
Bežeći s Kosova, posle poznate pogibije u velikoj bici 18. i 19. oktobra 1448, Jovan Hunjadi, prozvan od Srba Sibinjanin Janko, povlači se preko Despotovine, i po Despotovoj naredbi bude uhvaćen i sproveden u Smederevo. Tu je stavljen pod stražu, i s njim se blago postupalo. Iako su Turci tražili od Đurđa da im izda Hunjadija, ugarski vojvoda, posle dva meseca, bi pušten na slobodu. U proleće 1449. izaslanici ugarske vlade i Despot kao punomoćnik Porte pregovaraju, na Despotovu dvoru, o miru; u mesecu maju bi potpisan Smederevski ugovor, po kome se i Ugarska i Turska obavezuju da ubuduće neće s vojskom prelaziti preko zemljišta Srbije. Takođe je u Smederevu, 7. avgusta 1451, potpisana listina o izmirenju Srbije i Ugarske, i u isti mah zaključena veridba Đurđeve unuke Jelisavete, kćeri Ulriha Celjskog, sa Matijom, mlađim sinom Hunjadijevim.
Naposletku, te 1451, na srpski dvor se vraća Mara, udova Murata II. Nju je sin Muratov, Mehmed II, opremio na put s čašću i vrlo darežljivo.
Grad, danju zatvoren, noću otvoren
Kod ovakvih političkih prilika, Smederevo je izgledalo kao vojnički šator koji se nikako ne diže. "U najamničkim četama despota Đurđa bilo je svakojakih narodnosti: Francuza, Italijana, Madžara, Nemaca, Grka, Arbanasa. Između dva pohoda, ti ljudi misle i na provod; zadovoljstva su se pružala lako jer je zemlja bila pet godina pod tuđom okupacijom".
Da je život u prestonici bio veseo, svedoči nam donekle ova strofa:
Što j' grad Smederevo
Vas dan zatvoreno,
Vas dan zatvoreno -
Svu noć otvoreno?
Ali je 12. januara 1453. u Smederevu bila opšta narodna svetkovina, puna sjaja i dirljivih prizora, prilikom polaganja moštiju svetog Luke u smederevsku mitropoliju. Po cenu od tridest hiljada dukata i s dopuštenjem od sultana, Despot uspe da prenese mošti velikoga evangelista iz Rogosa, u Epiru, u svoju prestonicu. Posaobini srpskoj koja je sprovodila svetinju Đurađ je išao u susret čitavu nedelju dana; rodoljubivi vladar verovao je da će čudotvorčevo telo doneti njegovom napaćenom narodu mir i napredak; i, ugledavši izdaleka litiju, sišao je s konja, kao i sva njegova pratnja, i gologlav, sa suznim očima od ushićenja, priđe kivotu da ga celiva. Na dvoru je Jerina postila ne jedući ništa. Kad je povorka, kojoj je svet vrveo sa svih strana, bila nadomak Smedereva, ona je sa svojom decom izišla pešice pet paprišta. narod se toliko tiskao da se približi kostima da su vojnici morali silom krčiti put. Apostol bi najpre unet u pridvornu crkvu, zatim u Despotovu palaču, gde je celu noć služeno bdenije. Sutradan, svetac je nošen tri puta oko gradskih zidina. Za moštima je koračao Despot s porodicom; za njome su mitropolit, sveštenici i inoci pojali "stjeni grada da utvrdet se i nepokolebimi prebudut"; napred su nošeni krstovi, barjaci, ikone, repide i druge crkvene utvari. Svak je držao užeženu sveću. Najzad je svetac položen u crkvu Blagoveštenje pri mitropoliji, u koju su dovodili bolesnika, kljakave i umobolnike da ozdrave od čudesa svetog Luke. Iz rake su se rasprostirali mirisi raznoga cveća. Bilo je tu uostalom i nevernika, koji su pravili dosetke na račun duhovnika, ali ih je svetac sputavao. Njega je Đurađ obdario skupocenim darovima, a dao je milostinju i ništim i oskudnim. Taj dan pun bleska, radosti, pobožničke vedrine i nade u bezbednu budućnost, prašnjivi putnici su se tiskali s vojskovođama u svečanoj opremi, devojke u prazničnom ruhu sa sveštenicima u zlatnim odeždama i državnim dostojanstvenicima, i ne sluteći da će svetinja ta biti uskoro predmet ličnih računa i cenjkanja poslednje despotice srpske.
Despot koji je kovao najlepši srpski novac
Đurađ Branković se ubraja u najbogatije evropske vladare svoga vremena. Glavni njegovi dohotci bili su mnogi rudnici u Srbiji i njegova dobra u Ugarskoj. U Budimu, u talijanskoj ulici, imao je palaču od kamena; u Kupiniku, današnjem Kupinovu na Savi, dvorac; u Nekudimu, na stavu Jasenice i Kubršnice, letnjikovac. O njegovome bogatstvu najbolje svedočanstvo imamo u podacima koji se odnose na pokreteni imetak dat, po opsadi Smedereva 1439, u "poklad" dubrovačkoj opštini. Bile su to vreće mletačkih, turskih i ugarskih dukata, zatim vreće nekovana zlata i srebra, pa vreće zlatnih i srebrnih predmeta. Što se tiče Đurđeva novca, koji je kovan u Rudniku, Novom Brdu, Srebrnici i Smederevu, on predstavlja i najraznovrsniji i najlepši novac koji je jedan srpski vladar posle cara Dušana ostavio.
Pad drevnoga grada Konstantina Velikog, 29. maja 1453, porazio je hrišćane kao nijedan događaj pre toga. "Do dna duše potresen, slušao je stari Despot tužnu vest, zatvorivši se tri dana u sobu, ne puštajući nikoga k sebi. Razabravši za pad Carigrada, osećaše on dobro da i njega ista sudbina čeka. Od nagomilana ratna plena poslao je sultan Despotu kao ratni trofej nekoliko crkvenih slika i crkvenih utvari."
Ima podataka da je od te 1453. do 1456, godine smrti Đurđeve, u Srbiji našlo skloništa mnogo uglednih Grka, među kojima je u Smederevo došao i arhistrateg Đorđe Kantakuzin. Po jednoj zabelešci njegova druga Dimitrija Laskarisa, Kantakuzin je bio doneo sobom i dva rukopisa istoričara šestog veka Prokopija, pisca Povesnice Justinijanovih ratova i Tajne povesnice.
U dirljivoj Nadgrobnoj reči, opet, nepoznati besednik obraća se i "nuždnejšim žiteljima Konstantinova grada", da i oni ožale svoga gostoprimljivog zaštitnika, rečima: "Zaplačite, s nama zajedno zaridajte, s nama zakukajte: jaoh. Jaoh! S velikim kricima zakukajte, svaki od vas u sebi, zakukajte: Jaoh meni! Jaoh meni!"
Despotovo predosećanje se ispunilo ubrzo. U proleće 1453, Porta šalje u Smederevo izaslanika: Turci izrično zahtevaju da im se predadu Smederevo i Golubac. Đurađ se tada nalazio u Ugarskoj. Po povratku osmanskog čauša, u Smederevu čuju za vojni pohod na Srbiju. Tursku vojsku od dvadeset hiljada ljudi predvodio je sam Mehmed II, s Isak-begom Arbanizevićem. Iako su osvojili mnoga druga utvrđenja i iz zemlje odveli u ropstvo blizu pedeset hiljada stanovnika, Smederevo, čija je posada brojala šest hiljada probranih vojnika i koja je jamačno bila pod zapovedništvom Tome Kantakuzina, taj put nikako nisu mogli zauzeti.
Posle toga neuspeha sultan preduzima drugi napad na Despotovinu, i početkom 1456. ponovo opseda Smederevo. Despot se bio sklonio na svoja dobra u južnoj Ugarskoj, u Bečkerek; ali je Smederevo bio snabdeo dovoljnom hranom, velikim brojem topova i vatrenim oružjem, tako da i pored svoje moći i žrtava koje nisu žalili Turci ni ovom prilikom ne mogoše ništa stonome gradu srpskom.
Mihajlo iz Ostrvice priča kako je te godine u Smederevu vladala kuga i kako je Despot, da bi izbegao pomor, otišao bio "na bolji vazduh blizu Beograda". Iz naših letopisa vidimo, opet, da je jedne noći, 17. decembra 1456. Đurđa mučki napao Mihajlo Silađi, zapovednik beogradski i šurak Jovana Hunjadija, u njegovu dvorcu u kupiniku. U toj borbi Đurađ izgubi dva prsta na ruci i bude sproveden u Beograd. Da bi se iz ropstva iskupio, morao je ostaviti kao taoca despoticu Jerinu, pre nego je iz Smedereva doneo otkup. Ali ranu na ruci nije mogao da zaleči, i, okružen porodicom, on je sklopio oči jednog petka, to jest na Badnji dan 1456, u Smederevu.
Njegova smrt značila je vačiji gubitak u celoj zemlji. "Kad si ti umro, kako ćemo mi živeti?", pitao je ohladnelog starca na odru čovek koji mu je upućivao poslednju reč. Ta reč je bila ne može biti iskrenija: "O zemljo, i vazduše, i proča stvorenja tvari, što kasnite? Pridite, s nama zaplačite, s nama zaridajte, s nama žalite žalost veliku, i nepretrpljivo pretrpite."
Da li je sin-ljubimac otrovao majku Jerinu
Posle Đurđeve smrti Srbijom vlada najmlađi sin njegov, Lazar, koga je otac još za života, kad ga je oženio (1446), proglasio za savladara. Ali je ubrzo izbio neizgladiv razdor između njega i njegove žene s jedne strane, i Jerine, njenoga brata Tome i slepoga Grgura s druge strane. Izgleda da je razlom nastao oko Đurđeva blaga, koje nije bilo malo, i usled i ranijeg neslaganja snahe i svekrve. Tako je Jerina s bratom, caricom Marom i najstarijim sinom jednoga dana pobegla iz Smedereva. Da li ju je Lazar, našavši je u Rudniku, gde se bila sklonila, otrovao ili nije, nagađa se; 2. maja 1457. nje više nije bilo. naši letopisi beleže kako su istoga dana (neki vele, iste noći) odbegli iz Srbije na Portu, k caru Mehmedu, Grgur, carica Mara i njihov ujak Toma. Nema sumnje da su brat i sestra hitali da od samožive snahe i povodljiva brata spasu nešto od očevine, ali je moguće i to da im je, posle materine smrti, i sam život bio u opasnosti.
Ni Lazar nije živeo dugo iza toga. On umire 20. januara 1458. u Smederevu, ostaviv za sobom, na dvoru, slepoga brata Stefana, ženu i tri kćeri; i, pošto nije imao muške dece, 3. februara bi obrazovano despotsko namesništvo u koje ulazi Stefan, kao Đurđev sin, despotica Jelena, bez sumnje zbog zaostavštine Lazarove, i veliki vojvoda Lazarov Mihajlo Anđelović.
Kako je ovaj poslednji bio rođeni brat begler-bega Rumelije, Mahmud-paše, njegov ulazak u namesništvo značio je, u srpskoj politici toga trenutka, iskrenu privrženost Turskoj. Međutim, u namesništvu se uskoro pojaviše otvoreni sukobi. Mihajlo Anđelović je svakako snevao o tome da ga Porta, kao svoga prijatelja, utvrdi na despotski presto. Prežući od toga mogućnoga čina, Jelena, koja je, po svemu sudeći, bila vrlo okretna žena, želela je da udajom svoje najstarije kćeri presto obezbedi budućem zetu, ma ko to bio; i, da bi u tom uspela, ona iz državne uprave otklanja najpre Mihajla.
Potankosti toga sudbonosnog događaja, koji se odigrao 31. marta, ostale su nejasne. Sve što se zna, to je da je jednoga dana Mihajlo, pušten od svojih pristalica, ušao u grad s jednim odredom turske vojske. Ti Turci, čim su se obreli u tvrđavi, istakoše svoju zastavu, na kuli ispred ulaza, i povikaše: Živeo sultan! Ali protivnici Mihajlovi uzmu oružje, i poseku i Turke i Mihajlove ljude; namesnika zatim bace u tamnicu, pod nadzorom Dubrovčanina damnjana Đorđića, i sva njegova dobra oduzmu i dadu drugima. Tako su od 1. aprila 1458. do 21. marta 1459. na srpskom prestolu samo Stefan i Jelena.
Za to vreme, Jelenin izaslanik, veliki logofet Stefan Ratković, vodi pregovore s bosanskim dvorom o ženidbi bosanskoga prestolonaslednika Jelenom, kćeri počivšega despota Lazara; i, kako je zbacivanje namesnika Mihajla Anđelovića značilo u srpskoj politici oslanjanje na Ugarsku protiv Turske, bosanski kralj Tomaš dobi, na Segedinskom saboru u januaru, pristanak ugarskih staleža da njegov sin zavlada srpskom despotovinom.
Otada, događaji koje je, pokraj slepoga devera, slavoljubiva Grkinja prouzrokovala - pre iz sopstvenih računa a ne iz političke mudrosti - nižu se munjevitom brzinom. na Veliku sredu, 21. marta, Stefan je lišen despotske vlasti. Toga dana despotom postaje verenik Jelenine kćeri. 1. aprila obavlja se njegovo venčanje s trinaestogdišnjom Jelenom, koja tada prelazi u katoličanstvo i dobija ime Marija. Nedelju dana docnije, stric nevestin bude prognan iz otadžbine. Još kobnijom brzinom približavao se kraj svemu.
Bosanci prodaju Smederevo
Na političke promene u Srbiji Porta dakako nije mogal ostati ravnodušna. I tako Mehmed II uskoro i po treći put krene na Smederevo, i opkoli ga velikom vojskom. U gradu se nalazila neznatna ugarska posada, ona koja je 21. marta proglasila Stefana Tomaševića despotom i koja je bila nemoćna da ikakav otpor da osvajaču Carigrada.
Među Srbima turkofilska stranka imala je sad većinu. Onda se pristupilo pregovorima o predaji tvrđave. Njih je vodio stric novoga despota, Radivoj. On je od Turaka iskao da se Bosanci, podrazumevajući tu i celu despotsku porodicu, puste da slobodno i sa svojom imovinom izađu iz grada. To im bi dopušteno, i despotica Jelena sa zetom i kćerima mogla je da ide kud je htela. Ali ugarska posada bi zarobljena.
Tako je Smederevo prešlo u turske ruke bez borbe, u sredu 20. juna 1459.
Kao ranije vest o padu Carigrada, tako je sad glas o padu Smedereva porazio zapadnu Evropu. Papa Pije II, u svojim pismima najpre, u svojim Memoarima zatim, ne može da prežali "zao čin" bosanskoga kralja, i smatra da je Stefan Tomašević bio prodao Smederevo po skupu cenu.
Čim je Smederevo potpalo pod vlast Islama, ono je postalo glavnim mestom u Smederevskom sandžaku. Od mitropolije načinjena je Osvajačeva džamija. Turčin koji upravlja sandžakom zove se "vojvoda od Smedereva".
Vuk Branković- Najveći srpski izdajnik ili heroj?
iz knjige "Najveće misterije srbske istorije" Isidore Bjelice
Kako je moguće da većiuna Srba još uvek veruje da je Vuk Branković bio izdajnik, kada je srpska istoriografija, ona iz devetnaestog veka, pa čak i potonja komunistička (kad je našla vremena da se malo pozabavi Kosovskim bojem ), skinula ljagu sa njegovog imena.
Uzadud su naši prestižni istoričari poput Ljubomira Kovačevića ili Ilariona Ruvarca a potom i desetine drugih, sa manje ili više strasti i podataka dokazivali da Vuk nije izdajnik kad su guslari iz sedamnaestog veka uradili svoje......( Ko je to mogao biti? )
Još jedan dokaz da je naš narod više verovao i veruje usmenom nego pismenom predanju....
Traču nego hrisovulji.
Više žutoj štampi nego serioznim istorijskim tekstovima koji čame u prašnjavim knjigama u Narodnoj biblioteci koje gotovo niko ne dotiče ili obznanjuje javnosti...O tome šta nam mučena deca uče u školama da ne pričamo.
Da li je možda poslednja šansa Vuka Brankovića, da ovaj njegov nesrećni srpski narod shvati-da ne da nije bio kriv, nego je jedini na Kosovu i pobedio, da vest o njegovom herojstvu udje u žutu štampu,da se pomeša sa striptizetama, predsedničkim kandidatima i seksi aferama pa da Srbima dodje iz glave u dupe...
Slučaj Vuka Brankovića je jedan od najnotornijih u našoj istoriji.
To kako su na primer lažno oklevetane Prokleta Jerina, ili Draga Mašin je šala prema ovom heroju, junaku, ktitoru i ljubimcu Hilandara koji je sa svojim desnim krilom jedini pobedio na Kosovu i zbog njega su zvona i zvonila u Parizu.
Shodno Teslinoj energetskoj teoriji sasvim je moguće da sve zlo koje nas je snašlo poslednjih godina upravo proističe iz činjenice da se radi o teritoriji koja je pripadala gospodinu Vuku Brankoviću koji je nepravedno oklevetan.
Da je ta kosovska teritorija, sasvim pogrešno vezana za nekrofilski mit, zapravo u glavnini teritorija koju je na kraju Milica uz pomoć Bajazita oduzela od Vuka Brankovića i njegove žene Mare, Lazareve najstarije kćeri i da zato izvesno više neće ni biti srpska.
II
Ono što većina Srba prima kao "redi mejd" istoriju ima mnogo problematičnih stavki.Na primer, stari sa Kosovskom bitkom idu tako daleko da jedna cela linija istoričara tvrdi da Miloš Obilić ( gotovo u svimi izvorima Kobilić -jer ga je kobila rodila ili dojila ili su mu majčine sise bile kao u kobile ) zapravo i ne postoji. On je metafora nekog zagubljenog heroja sa bitke na Pločniku, gde su Srbi na brutalan način masakrirali Turke i zbog čega je i usledila bitka iz 1389. Većina respektabilnih istoričara širom sveta smatra da je zapravo Bajazit ubio oca Murata, a da je mit o Obiliću stvoren kao neka vrsta paravana da se sakrije tako brutalno oceubistvo sa turske strane. Koliko su Srbi pod komunizmom bili podložni manipulacijama govori i činjenica da nikom nije zasmetalo u sveopštoj mitomaniji kako je to moguće da onoga trenutka kad knez Lazar bira carstvo nebesko i gine sa svojom hrabrom vojskom, njegova žena Milica odabire da svoju kćerku da Bajazitu u harem. Istoričari poput Romanovića i potonjih pobornika lazarevićevskog čistunstva, tu stvar pravdaju tako što je "Milica žrtvovala kćerku Oliveru da bi Bajazit ostavio kakvu-takvu autonomiju srpske crkve i da je ona po nagovoru sveštenstva tu žrtvu prihvatila".
Sa jedne strane apsolutna žrtva i odlazak u smrt da bi se izbeglo ovozemljsko porobljavanje, sa druge strane kćerka u haremu a dva maloletna sina Lazareva Steva i Vuk su postali neka vrsta vazala i svake godine su morali ići Bajazitu na poklon. Krajnje ishodište morbidnosti situacije je da se Stevan ruku pod ruku sa veleopevanim Markom Kraljevićem borio na Bajazitovoj strani u ratu protiv vojvode vlaškog Mirče. Tako je Marko Kraljević i poginuo. Toliko o srpskom herojstvu za početak. Izvesno je da ovo krivotvorenje istorije kao i u Jerininom slučaju počinje tek od sedamnaestog veka. Do tada gotovo je nemoguće pronaći ikakav izvor da pominje ne samo Vukovo izdajstvo nego bilo čije izdajstvo na Kosovu. Zašto je u sedamnaestom veku došlo do ovog namernog ili slučajnog opanjkavanja Kovečević možda daje najbolje odgovore. Ali vratimo se na početak i pokušajmo da rekonstruišemo šta se zaista dešavalo tog kobnog Vidovdana 1389.godine.
III
Za početak važno je znati da je situacija ne samo posle Uroševe, već i posle Dušanove smrti bila katastrofalna. Prilično slična današnjoj. Obračuni, svadje, želja za vlašću i teritorijama. Opanjkavanja i grabež. Mnogi čak problematizuju i Lazarevo preuzimanje dela Nemanjićkog trona.
U svemu tome jedini koji se nisu trveli koji su u miru živeli u ljubavi i slozi su upravo Knez Lazar i Vuk Branković budući a je ovaj oženio njegovu najstariju kćer Maru, koja je bila izuzetne pameti i lepote. Shodno našem epskom predanju završno sa vidovsanskim govorima i slikama sa bombonjera voli da se misli da je noć pred Kosovsku bitku pretekla u apsolutnom smirenoumlju i gotovo pričesničkoj atmosferi. Često se ona alegorijski i formalno poredi sa Hristovom poslednjom večerom.
Ali verovali ili ne, ti predkosovski Srbi, ti dobri momci koji su jurišali odlučni da rasture Bajazita sa istom energijom sa kojom naši danas rsturaju Drim tim, sudeći po većini istorijskih izvora bili su u mnogo veselijem raspoloženju nego što savremnici vole da ih zamišljaju. Ne znam zašto Srbi pretke doživljavaju kao preozbiljne i dosadne. Kao da je humor evolutivno dostignuće.
Srbi su bili sigurni u svoju pobedu i slavili su unapred i šalili se u dobro poznatom srpskom maniru koji se zadržao do danas.
IV
"Knezovi koji su bili oko Lazara govorahu neprikladne i budalaste reči. Vuk se hvaljaše: dosta ja Turcima, ne trba niko drugi. Lazar je predlagao da se još iste noći Turci napadnu ali ga od toga odvrati Jugakoji sa 90.000 vojnika zapovedaše, da ne bi Turci koristeći se pomrčinom izbegli potpuno pogibiju. Da bi svoje vitezove obradovao i još više oduševio Lazar obeća ruku svoje kćeri i deset najvećih i najbogatijih varoši onome koji Murata živa dovede, kralj bosanski obreče pet a i ostali manji kneževi obećaše nagrade i poklone."
Valja dakle znati, da raspoloženje nije bilo ni malo mrtvačko ni izdajničko. Naprotiv, slavilo se, pilo, hvalilo i čak su se pričale dosetke i vicevi. Bilo je to pravo srpsko raspoloženje i vera u pobedu a ne nikako samurajski put u smrt. Da je stvar stajala loše po Turke govori i činjenica da su se i Murat i Bajazitjako zabrinuli pa su čak razmišljali da napred stave kamile a onda su od toga odustali na pe opredeliše za prsa u prsa.
Tadašnja srpska vojska brojaše 500.000 ljudi od čega 500 knezova i 300.000 oklopnika. Izvori su oko broja različiti ali dosta istoričara tvrdi od Sadedina do Nešrije da je srpska vojska bila brojnija. Ali, da li je moguće verovati turskim izvorima? Mnogi veruju da su to filovani turski fajlovi, jer upravo je Sededin po Bajazitovom nagovoru pomenuo da je izvesni Kobilić roknuo Murata.
Bilo kako bilo, i turski, i srpski, i latinski, i ugarski istoričari do sedamnaestog veka slažu se samo u jednom: Vuk Branković se u bici herojski držao i ubedljivo najbolji bio i njegovo desno krilo je masakriralo tursku vojsku. Dok je centar i levo krilo bilo poraženo što zbog tehnike što zbog toga da su se naši vojnici u svetlim i krutim oklopima teško kretali. Nekoliko istorijskih izvora decidno tvrdi da je Lazar kada je video kako je po zlu krenulo pokušao da napusti bojno polje, ali ga Turci razasuti kao skakavci presretoše, zarobiše i na kraju mu pred Bajazitom odsekoše glavu sa ostalim zarobljenim pllemićima.
Bez želje da kvarim izvanredne, tek uspostavljene turističke odnose izmedju Srba i Turaka sve ovo je u cilju da se skrene pažnja da je jedan dobar momak lažno oklevetan i da je sasvim moguće da nas je sve zlo snašlo dok njegova duša ne dobije smiraj i kakav takav oprost ili izvinjenje.
Bar da ga nadobudni političari po svojim propagandnim mitinzima prestanu da koriste kao globalnu metaforu.
I to bi bilo nešto.
Opsesivno razlučivanje "Ko je Obilić a ko Vuk Branković", nas je dovelo u večnu svadju i prokletstvo nesloge.
- nastaviću..:wink: -
V
Prvi koji je oklevetao Vuka Brankovića u nekom spisu je Mavro Orbin, za koga čak i komunističke hrvatske enciklopedije tvrde da je istoričar koji mnogo izmišlja i apsolutno nije pouzdan. On nagoveštava da se Vuk tajno dogovorio sa Muratom da izda. Kakva glupost, samim tim što je Vuk jedini ostavo u ratu sa Turcima i onda kada je Lazareva porodica sa njima postigla neku vrstu pakta.
Na kraju Vuk je celo vreme pokušavao da napravi neki pakt sa Ugarima ili Mlečićima i tako odbrani svoje teritorije posle Kosovske bitke. Ipak da prosečnom srpskom gradjaninu, u ovom profil dajdžestu bude malo jasnije i da shvati da mu je mozak sistematski ispiran kada jeovaj plemić u pitanju važno je napomenuti činjenicu da je Vuk Branković bio na sahrani mučenika Lazara i da je tu zauzimao jedno od najpočasnijih mesta. A priznaćete to kod Srba i Sicilijanaca ne prolazi. Neko bi ga roknuo još dok bi se približavao.
Najstariji srpski letopis ukome se izdaja pripisuje Vuku Brankoviću datira iz sedamnaestog veka. Medjuti, guslari su svoje izguslali širom napaćenog i porobljenog nekad silnog srpskog carstva. U njima uloge su bile podeljene i zapečaćene. To vam je kao daozbiljno čitate Politiku iz Titovog vremena iliMiloševićevog perioda ( a bogami ni sad nije bolje) i da po tome zaključite šta se dešava u državi.
Jedno je sigurno, pobedili smo Nato pakt kao što je Vuk izdao Lazara. Pa ipak i u Politici je ponekad bila tačna informacija, na primer u čituljama, tako jei sa narodnim pesmama - tamo se kaže da je kobila rodila Miloša što je po svemu sudeći najtačnija informacija koju dotčna sadrži:
Slušaj cara, slušaj razgovora
što pokrsti čedo prenejako
Tek mu kaže Obilić Milošu
Ovo nije Obilić Milošu
Već je ono Kobilić Milošu
Jer je njega rodila kobila
po planini nejaka nosila
on ne ima ni oca ni majke.
Znači, jedno smo zasigurno utvrdili: mnoge su genaološke tvrdnje u našoj epici tačne kao i većina čitulja u Miloševićevoj eri. Ipak slučaj Vuka Brankovića nije nikakav sukob zeta i tasta, niti priča o izdajstvu već na žalost priča o lošim odnosima izmedju tašte i zeta.Odnosno ako je nekog sukoba bilo,o čemu svedoči većina istoričara sa respektabilnim pedigreom, onda je to sukob izmedju Milice i Vuka.
VI
Blago rečeno, Milica nije podnosila Vuka Brankovića, muža svoje prvorodjene kćerke. Stalno je Lazaru prigovarala protiv njega. No stvar bi se smirila, da najveća ikona našeg pesništva Jefimija,nije kao udova došla kod Milice i počela još više da je podbada. Jefimija je toliko Milicu okrenula protiv zeta i kćerke da je ova na kraju zatražila pomoć od Bajazita i uspela da mu oduzme teritorije i da ga protera. Nekoliko istoričara pominje mogućnost da ga je Milica na kraju i otrovala.
Jefimija je bila beskrajno ljubomorna na Vukove dobre odnose sa Hilandarcima i pokušavala je da kako tako izdejstvuje Milici dominaciju u zoni gde nije imala ni uticaja ni prijatelja. A Vuk je opet sa druge strane, kao religiozan i čestit čovek, sve činio da upravo Hilandaru daruje najviše i da preuzme na sebe turske namete koje je ovaj imao. S obzirom da je Jefmija još veka ikona od Desanke Maksimović, koja je pisala predgovor za knjigu Slobodana Miloševića, ona je pisala nekrolog Lazaru, veliko je pitanje kada će doći trenutak da se trezveno sagleda njena politička delatnost i odvoji od njenog "literarnog" dara. Uostalom, setimo Jefimijinog zapisa na hilandarskoj zavesi...
" od nečistih usana, od mrskoga srca, od nečistog jezika, od duše nečiste, primi molenje moje, o Hriste moj, o ne odurni mene rabu tvoju, ni jarošću tvojom Vladiko, ne obliči mene u času ishoda mojega..."
Da li je ovo samo konvencija samoosudjivanja i skromnosti u molitvi ili iza toga stoji Jefimijina istinska zagledanost u svoju dušu. Da li je bila toako slatkorrečiva zbog svog literarnog dara, religioznog žara ili prosto konvencionalna za vek u kom se nalazi. Ili iza toga ima nešto više, želja da se zaista oproste počinjeni gresi, sramota zbog okretanja majke protiv kćeri i zeta.
Želja da se opere greh prema Mari i Vuku Brankoviću. Ali ovde smo sasvim daleko od tačke da ponovo pravim greške i pravim crno-bele slike naše istorije, jer koliko je Jefimija zgrešila prema Mari i Vuku toliko je dobroga učinilia prema Stefanu, sinu Lazrevom.
vujadin
14.04.2007., 17:56
Да вас мало охрабрим са мојом оценом пре ваше, значи да су они податци на француском прилично уклопљени у ово препричавање, али није прихватљиво као историјско, јер је као и многи други преписи и препричавања помало наштимавано и каламљено данашњицом, и није могло проћи без вулгарности и просталука, па макар то била и једна једина недостојна реч. Због тога Акхенатоне, нађи некога да ти преведе оно постављено, и изоштри мало терминологију према личностима и све поново препричај и напиши као да браниш начин пиасања и изражавања а не прилагођавања времену или политичком укусу, као што то сада звучи. Ниси обавезан али верујем да би ти ишло у корист, а можеш питати и чалета за сигурност.
Shodno Teslinoj energetskoj teoriji sasvim je moguće da sve zlo koje nas je snašlo poslednjih godina upravo proističe iz činjenice da se radi o teritoriji koja je pripadala gospodinu Vuku Brankoviću koji je nepravedno oklevetan.
Da je ta kosovska teritorija, sasvim pogrešno vezana za nekrofilski mit, zapravo u glavnini teritorija koju je na kraju Milica uz pomoć Bajazita oduzela od Vuka Brankovića i njegove žene Mare, Lazareve najstarije kćeri i da zato izvesno više neće ni biti srpska.
Da li je u ovih VI nastavaka sve što je Isidora imala da napiše o Vukovom mestu u srpskoj istoriji?
Ako je tako, badava sam se radovao što ću da pročitam nešto novo, osim komparativnih zbližavanja ondašnjeg i sadašnjeg vremena, od kojih su najupečatljivije trabalo da budu Jefimija i Desanka.
To su, po meni, samo literarni, nikako i istorijski, pokušaji da se štivo (Isidorino) učini zanimljivim i privlačnim za čitaoca.
Ništa novo ona nije napisala, osim isticanja uloge zločeste tašte u oduzimanju Vukovih teritorija. (Pa i danas je opšte mesto da su pivo i tašta najbolji kad su hladni i na stolu!)
Čak ni ulogu Mavra Orbina nije dovoljno pojasnila.
Jer, suština problema je upravo u njegovom objavljivanju Kraljevstva Slovena.
Zašto je to delo pisano baš tada, i zašto baš tada objavljeno. I zašto je u njemu tako snažno zabetonirana Vukova izdaja?
*+*+*+*+*
15.04.2007., 15:27
Da li je u ovih VI nastavaka sve što je Isidora imala da napiše o Vukovom mestu u srpskoj istoriji?
Ima još....
Ima još....
OK, dajte. I to i o despotici... Ja imam neke pretpostavke u vezi sa XVII vekom, pa bih voleo da se odgovor na njih nadje kod Isidore, upravo zbog donjeg citata...
Uzalud su naši prestižni istoričari poput Ljubomira Kovačevića ili Ilariona Ruvarca a potom i desetine drugih, sa manje ili više strasti i podataka dokazivali da Vuk nije izdajnik kad su guslari iz sedamnaestog veka uradili svoje......( Ko je to mogao biti? )
Da li je u ovih VI nastavaka sve što je Isidora imala da napiše o Vukovom mestu u srpskoj istoriji?
Ako je tako, badava sam se radovao što ću da pročitam nešto novo, osim komparativnih zbližavanja ondašnjeg i sadašnjeg vremena, od kojih su najupečatljivije trabalo da budu Jefimija i Desanka.
To su, po meni, samo literarni, nikako i istorijski, pokušaji da se štivo (Isidorino) učini zanimljivim i privlačnim za čitaoca.
Ništa novo ona nije napisala, osim isticanja uloge zločeste tašte u oduzimanju Vukovih teritorija. (Pa i danas je opšte mesto da su pivo i tašta najbolji kad su hladni i na stolu!)
Čak ni ulogu Mavra Orbina nije dovoljno pojasnila.
Jer, suština problema je upravo u njegovom objavljivanju Kraljevstva Slovena.
Zašto je to delo pisano baš tada, i zašto baš tada objavljeno. I zašto je u njemu tako snažno zabetonirana Vukova izdaja?
Slažem se s tobom da ništa novo Isidora nije iznela ovde. Barem ne za nas. Ali, ova rečenica, koju si i citirao, možda ima neko značenje.:
Shodno Teslinoj energetskoj teoriji sasvim je moguće da sve zlo koje nas je snašlo poslednjih godina upravo proističe iz činjenice da se radi o teritoriji koja je pripadala gospodinu Vuku Brankoviću koji je nepravedno oklevetan.
Ako okreneš rečenicu, šta Isidora kaže? Svo zlo koje nas je snašlo proisteklo je sa teritorija koja su pripada Vuku Brankoviću, odnosno Kosova? Nepravedno oklevetan za izdaju. Ok. Da li bi za nešto drugo bio pravedno oklevetan?
vujadin
15.04.2007., 18:58
Логично није то, зашто он или неко његов, или Мара нису дошли Милици да је утеше или изразе саучешће, то се ваљда радило, а сви други који су дошли рекли су да је Вук напустио Бој, а то потврђује и Бајазит који је убио брата због тога што није искористио тај Вуков потез. А сад неверници верују у проклетство или клетве, и тамо траже оправдање за издају. Издаја је била али не знамо зашто. Логично је било неког споразума између Вука и Турака али ја још не могу да видим како и са ким .
vujadin
15.04.2007., 20:17
Ево распореда снага на Косову, према Ј. Хаммеру
Shodno Teslinoj energetskoj teoriji sasvim je moguće da sve zlo koje nas je snašlo poslednjih godina upravo proističe iz činjenice da se radi o teritoriji koja je pripadala gospodinu Vuku Brankoviću koji je nepravedno oklevetan.
Bi, Golubice moja draga,
Jasno je meni šta je Isidora htela da kaže uzimajući kao jedno od uporišta Teslu i njegovu teoriju o putovanju kroz prostor i vreme, i ne mogu da odolim a da ne "okačim" jedan prilog, iako je off topic.
Laza Kostić – Tesli, 12. juna 1895. godine, iz Krušedola, kao begunac od ženidbe:
"Dragi prijatelju, danas je, otprilike, treća obljetnica kako smo se ono sastali u Pešti i onako lijepo proveli ono nekoliko dana. Naumio sam da proslavim taj dan. Šta mislite kako? Ne biste nikad pogodili, da Vam ne kažem:
Hoću da Vas oženim!
... Znam šta ćete reći, znam šta ćete pomisliti, sve znam, pa ipak! Devojka koju sam Vam namenio podobna je da savlada svaku ženomrzicu. Ja mislim da bi i mrtvog oživela, ne samo mrtvog Don Žuana, nego i mrtvog sveca. Zbilja:
Onomad sam je gledao u manastiru kako celiva neke mošti, suhu ruku nekog sveca, pa, u zanosu od onog tamjana i od one ljepote, čisto sam se začudio, kako da se ona mrtva ruka ne digne da je zagrli.
- Koji je to svetitelj? - zapitao sam kaluđera do sebe.
- To nije svetitelj.
- Nego?
- To je svetiteljka, prepodobna majka Angelina.
- A? Sad razumem.
Kaluđer me pogleda kao da razume, a znam dobro da ni ne sluti moje misli.
Do sad je odbila čitavu vojsku prosaca. Roditelji se zabrinuli: ima 24 godine - al' ne biste joj dali više od 20. Otac je moj najbolji prijatelj, te sam dakako prijatelj i njoj. Dugo sam se trudio da doznam za uzrok te nemilosti, te jedva jedvice doznam: njen je ideal Nikola Tesla.
Ja sam joj priznao da je to i moja davnašnja misao, ali mi je navijek bilo na umu, kako ste vi do sad svu svoju ljubav posvetili velikoj ideji, pa nemate vremena misliti ni na žene, a kamoli na ženidbu. Ona se, ipak, uzda da bi Vas obrnula...
Toliko o devojci. A sad - (...) o imovini, o ženinstvu ili o prćiji njenoj. Ona može doneti otprilike jedan milion franaka. Ali joj otac tako stoji da bi mogao otvoriti zetu veresiju i do jednog miliona dolara, ako zatreba.
Promislite se dobro, sve mislite, pa mi javite, šta ste smislili. Ako pristajete, poslaću Vam odmah sliku moje namjenjenice i doznaćete njeno ime. Bilo kako bilo, svakojako vjerujte da ostajem navjek Vaš prijatelj Laza Kostić."
Laza Kostić – Tesli, 4. septembra 1895. godine, iz Krušedola:
"Dragi prijatelju, ako hoćete da Vam rečem po duši, ja se drugom odgovoru nisam ni nadao. A kad već govorim o duši i kad se dobro promislim, valja mi priznati: na Vašem mestu ne bih ni ja drugojačije.
Najkrupniji razlog za Vašu ženidbu bio bi, da se ne satre seme koje rađa takove detiće. Ali, prvo: ne može se niko sasvim pouzdati da će imati dece, ni kad bi se oženio u najboljoj snazi, ni kad bi uzeo najzdraviju devojku.
Drugo: Ko zna kakva bi bila deca? Znam da su najgenijalniji ljudi rađali nedonoščad, ili sasvim obične, svakidašnje mozgove, a to je - uprkos Darvinovu prijatelju, Fransis Galtonu - sasvim prirodno: njihov je mozak toliko radio, da ništa nije ostalo za njihova m... - Pomislite samo, kad bi iza Vas ostala dva-tri sina tupoglava, kako bi ti uludo mogli potrošiti svu slavu svoje dične očevine...
Zato, nemojte misliti ni sa kakvim 'bolom' na to da ste Vi 'zadnji svoga roda...' Jer, napokon, vaše pleme, pa da je i Nemanjino, ne bi se moglo lepše završiti nego takvim egzemplarom..."
Stanislav Vinaver, "Kako se rodila pesma 'Santa Maria della salute'":
"Prepiska između Laze i Tesle daje uvid u srž oba ova zanesena duha, od kojih je jedan hteo da veruje samo u matematiku, a drugi samo u drevne prauzroke i praskozorja. Elem: Laza je zaljubljen u Lenku Dunđersku. Ali se, oronuo, ne oseća dostojan nje. Traži joj dostojnog muža. Nalazi: Laza je napunio romantičnu Lenkinu glavu Teslinim likom. Ona je, dosledno volela njega, Lazu: on se, Laza, uplašio i geteovski pobegao od nje u Krušedol. Lenka veruje Lazi. Kad nije Laza - nek je Lazin Tesla."
I Lenka Dunđerska, ta nesrećna mlada devojka, postala je besmrtna tek u Kostićevoj labudovoj pesmi, kojom se, kako tvrde istoričari literature, na najlepši način okončava i srpski romantizam u književnosti.
VII
Ne razumem kako današnji Srbi nisu u stanju da procene koliko su im ondašnji Srbi bliski a koliko daleki. Bliski po karakteru, po mešavini temperamenta, po svadjama i smutnjama, po nedoumicama a daleki po tome što ( budući da nisu imali Tita 50 godina ) Hristos im je bio blizak i "transparentno" prisutan u njihovim životia. Kao što sam napisala u povodu Simonidinog teškog slučaja, kada je Milutin maloletnu iz manastira izvadio, mislim da nikada ne bi imali toliko prelepih manastira i zadužbina da naši preci nisu na taj način iskali od Boga oprost...Uzimajući zdravo za gotovo svaku epsko ikoničku poruku mi smo postali zapitani kako smo se toliko promenili ne shvatajući da smo zapravo vrlo slični.
Prosuditi realno situaciju kosovsku i postkosovsku isto je tako komplikovano kao shvatiti ko je zapravo izdajnik a ko heroj, ko gud a ko bed gaj-Milošević, Koštunica ili Djindjić?
Sve u svemu srpska je opsednutost svecima i herojima očigledno patološke prirode i njeni su intelektualni predstavnici vrlo često skloni gotovo neverovatnih ekstremima. Sa jedne strane dovoljno je pogledati plejade svetaca u nacionalnim i antinacionalno gradjanskim taborima u sadašnjoj situaciji pa da se razume pako kovoske i postkosovske atmosfere. Da li je Jefimijina "pohvala knezu Lazaru" predivni literarni tekst, jedna od najvažnijih nacionalnih zaostavština, govor mržnje ili tek vredan istorijski dokument kojinam izmedju redova govori o velikom sukobu izmedju Lazarevića i Brankovića? Koji otkriva tajnu zašto je Milica mrzela Vuka. To je kao da po čituljama otkrivate tajnu srpsku istoriju, a mnogi su to radili i proteklih deset godina.
Ipaku svemu tome valja biti svestan,da kako danas tako i tad, svi akteri kosovske drame duboko veruju da rade za dobrobit svog naroda kako najbolje znaju i umeju.
VII
Ne razumem kako današnji Srbi nisu u stanju da procene koliko su im ondašnji Srbi bliski a koliko daleki. Bliski po karakteru, po mešavini temperamenta, po svadjama i smutnjama, po nedoumicama a daleki po tome što ( budući da nisu imali Tita 50 godina ) Hristos im je bio blizak i "transparentno" prisutan u njihovim životia. Kao što sam napisala u povodu Simonidinog teškog slučaja, kada je Milutin maloletnu iz manastira izvadio, mislim da nikada ne bi imali toliko prelepih manastira i zadužbina da naši preci nisu na taj način iskali od Boga oprost...Uzimajući zdravo za gotovo svaku epsko ikoničku poruku mi smo postali zapitani kako smo se toliko promenili ne shvatajući da smo zapravo vrlo slični.
Prosuditi realno situaciju kosovsku i postkosovsku isto je tako komplikovano kao shvatiti ko je zapravo izdajnik a ko heroj, ko gud a ko bed gaj-Milošević, Koštunica ili Djindjić?
Sve u svemu srpska je opsednutost svecima i herojima očigledno patološke prirode i njeni su intelektualni predstavnici vrlo često skloni gotovo neverovatnih ekstremima. Sa jedne strane dovoljno je pogledati plejade svetaca u nacionalnim i antinacionalno gradjanskim taborima u sadašnjoj situaciji pa da se razume pako kovoske i postkosovske atmosfere. Da li je Jefimijina "pohvala knezu Lazaru" predivni literarni tekst, jedna od najvažnijih nacionalnih zaostavština, govor mržnje ili tek vredan istorijski dokument kojinam izmedju redova govori o velikom sukobu izmedju Lazarevića i Brankovića? Koji otkriva tajnu zašto je Milica mrzela Vuka. To je kao da po čituljama otkrivate tajnu srpsku istoriju, a mnogi su to radili i proteklih deset godina.
Ipaku svemu tome valja biti svestan,da kako danas tako i tad, svi akteri kosovske drame duboko veruju da rade za dobrobit svog naroda kako najbolje znaju i umeju.
zaista lepo recheno, Bi... 8)
VIII
Mučeni Knez gine izmedju ostalog i zbog loše strategije, hrabar i odvažan ostavlja teritorije za to nespremnoj "mužestvenoj Milici" ( Konstantin Filozof) koja upravlja kako joj Jefimija diktira videći u njoj najmudriju ženu.
Dajući Oliveru Bajazitu u harem, a sinove Turcima u vojsku Milica je verovala da spasava srpsku crkvu i zato se toliko zalagala da prenese mošti sv.Petke. Vuk Branković nije verovao u pakt sa Turcima, on je pokušavao da ga napravi sa Ugarima i Mlecima. Mara je bila uz muža. Takodje bilo bi važno imati i na umu, da kako danas tako ni tad, srpska crkva nije unisona u svojim uverenjima ni stremljenjima i da su tu mnoge frakcije. Feudalna psihologija je mnogo komplikovanija nego što možemo i da zamislimo na ruševimana nekadašnje Aleksandrove i Titove Jugoslavije.
U svemu tome, ma šta se sa našim kraljevima dešavalo od starina, Dubrovnik je bio njihov poslednji spas. Možda smo ga baš zato bombardovali !!!
Očekujući da ga tašta može uz pomoć Bajazita isterati sa svojih kosovskih teritorija, Vuk je tražio od Dubrovnika da osigura svoje poslednje utočište. Shodno dobro poznatom trendu, Dubrovačkog azila, još od Nemanjića, o tome je takodje razmišljala i Milica dok još nije bila sigurna da će stvari u potpunosti uzeti u svoje ruke.Ona je tražila tamo sklonište dok nije svršila sve pregovore sa Bajazitom. Sa druge strane ogroman Oliverin uticaj na Bajazita kao i Miličin su naterali Vuka da zatraži takodje pomoć od Dubrovčana.
Lazar je smatrao Vuka za svoga "sina" ali Milica nije uprkos tome što je ovaj uvek u borbama bio tastu lojalan i veran. Neki misle da se radi o prostoj sujeti majke. Udaljavanje Brankovića od Lazarevića posle Kosovske bitke je više nego eksplicitno. Vuk je bio dakle poslednja samostalna ličnost u kratkom vremenu posle Kovoske bitke. Ali ne zadugo. Lazarevićima je krenulo od 1395. Trebalo je da mladi knez Stefansa svojim četama istakne u turskom pohodu protiv Vlaške a da Bajazit zauzvrat preuzme mere protiv Vuka Brankovića. Na to ga je takodje vrlo "transparentno" podstakla Milica.
E,pa sad, ko je tu vera, a ko nevera u takvom kolopletu=
I nije li izbor carstva nebeskog predstavljao mnogo komplikovaniji izbor nego što je izgledalo... Dubrovčani Vuka pominju prvi put negde oko 1380. U punoj hvali kao i Hilandarci. On jeste uvećao teritoriju silom ali to su činili i drugi plemići u to vreme i kriterijumi Sonje Biserko su ovde nevalidni.
Sa istorijske tačke gledišta Vuk je po svim izvorima hrabar, pošten, odan, religiozan i veran vladar. Ne prihvatajući sporazum koji su crkva i Milica postigli sa Bajazitom, Vuk je smatrajući da su izdali Lazara, čekao da ga na popuštanje prinudi sila. Tako da se sa Turcima izmirio tek 1392.
Dubrovnčani su sa Vukom već u prvoj polovini 1390 obnovili stari ugovor o trgovini, a on je od njih tražio da mu u Dubrovniku obezbede sklonište od Milice i Bajazita. Dubrovačka vlada je to prihvatila 1394. Vuk je od Mlečana dobio gradjanstvo kao "magnificus et petens dominus Volchus de Brancho, dominus Rassie,Sclavonie et cet" Kada je odbio da se bori u bici u Rovinama, Vuk je prebacio blago u Dubrovnik ( 1680. lliara finog srebra i zlatnih predmeta u težini od 14 litara i 7 unci ) i povlačeći se pružao otpor.
Na kraju i on je pobedjen.Njegova je oblast išarana turskim posedima dodeljena Lazarevića. Ponovo toliko o izdajnicima i herojima.
Zanimljivo je da su Lazarevići držali Vukove teritorije sve do bitke kod Angore kada su je Vukovi potomci otkupili od sultana, povlačeći porodično blago iz Dubrovnika. Deo Vukovog blaga čuvao je i kotorski vlastelin Marko Drago...Neki izvori tvrde da je Milica sredila da Mara i deca dobiju neki jad oko Drenice za izdržavanje, a Vuk je poslat u tamnicu. O Vukovoj smrti ima najmanje pet verzija.
Da baš ni Dubrovčani poslovićno dobri nisu naivni govori činjenica da se sada naglo okreću prema Milici- kiri Evgeniji a i deo Vukovog blaga potomci naprosto nisu mogli da izvuku...Nestalo je. Možda su to blago tražili vojnici JNA i Nebojša Jevrić u bazenu Tereze Kesovije...Ko zna.
Suprotno dezinformacijama o Vukovom izdajstvu na Kosovu, petnaesti i šesnaesti vek vrvi od priča o tome kako su Lazarevići uništili i izdali Brankoviće. Zašto Djuradj Branković, kada je postao jedini gospodar srpskih zemalja ne pominje očevo ime u povelji kojom je 1428. obnovio ugovor sa Dubrovčanina nije jasno i ostaće velika misterija.
Činjenica da je Milica sa Bajazitom uzela Vuku teritoriju opet je u jednom delu naših istoričara glatko opravdana tim "što je Vuk izneverio politiku koju je vodio Llazar" ( sic! )
Iza svega stoji ozbiljan eklezijalni sukob Hilandara i mitropolita Vukove oblasti sa onim vrhovima srpske crkve koji su podržavali Lazarevića a koje je vešto manipulisana Jefimija preko Milice.U stilu Umberta Eka moram da kažem da je vrlo sumnjiva nagla smrt patrijarha Spiridona dva meseca posle Kosovske bitke kao i pitanje ko je stajao iza Jefrema koji ga je zamenio do izbora nove ličnosti. No tu smo već u možda najzabranjenijoj zoni kopanja, u crkvenim tajnama i misterijama. Crkva je posle Danilovog izbora za patrijarha ovenčala kneza Lazara svetiteljskim oreolom. Lazar je bio mučenik i crkveni pisci su jedan za drugim počeli da sastavljaju žitija. Niko se nije naročito uzbudjivao nad činjenicom da je Vuku tako brutalno oduzeta teritorija i da je najverovatnije ubijen od strane tašte.
Dosije Branković je prosto bio zaboravljen, osim u Hilandaru gde su se monasi molili za njegovu dušu zbog svih dobročinstava koje je uradio za ovaj manastir.
IX
No u ovoj dajdžest Vukovoj odbrani, ne upuštajući se u sve dokaze o njegovoj nevinosti kojima je zatrpana naša predkomunistička istoriografija i ne upuštajući se u krimi priču o tome kako mužestvena Milica ubija svoga zeta, vratila bih se na nekoliko egzaktnih dokaza koje, na primer, Kovačević ističe kaoproste dokaze njegove ispravnosti.
Prvo da je hteo da izda Lazara Vuk nije imao nikakvog razloga da dolazi na Kosovo, već je mirno mogao da sedi na svom imanju ili čak da udari na tasta.
U opisu prenosa moštiju Kneza Lazara Vuk Branković se naziva "junački, velehvaljeni i blagočestivi Vuk" a to je pisano za vlade Despota Stefana.
A kako bi se uopšte izdajnik smeo da pojavi na sahrani svetog Lazara=
Zašto bi Lazarevi sin ostavio presto sinu izdajnika?
Da ne kažemo da uprkos svim strujanjima crkva nikako ne bi mogla Vukove potomke Stefana, Jovana i Maksima da proglasi za svece.
Shodno stotinama srpskih izvora valja zaključiti da Vuk ne samo da nije izdao na Kosovu nego je jedini spasao čast srpskog oružja jer je jedini Turke pobedio sa svojim desnim krilom, a pred bitku je čak srušio Pirot da se u njemu ne bi Turci utvrdili.
Ostaje misterija zašto je Vuk opanjkan kad je očigledno nevin.
Mogućnosti su brojne. Neki istoričari pominju činjenicu da su naši preci više voleli da izmisle izdaju nego da prosto priznamo da su nas Turci pobedili.
21. novembra 1402.godine bila je manje poznata bitka izmedju sinova Lazarevih i Djurdja Vukovića i Turaka sa druge strane. Posledica je bila desetogodišnje neprijateljstvo izmedju Lazarevića i Vukovića koje je mnogo štete nanelo srpskom narodu. Posle Djuradj Vuković nije pomagao Sibinjaninu Janku na Kosovu, odatle ono prošo ko Janko na Kosovu, ali mnogi ne znaju da je to Kosovo 1448.Zbog te nepopularnosti Vukovića, loš imidž se prenese na nesrećnog čestitog Vuka Brankovića i gotovo sveticu Jerinu. Sveopštoj pometnji doprinosi i činjenica da je Bošnjake na Kosovu prevodio Vlatko Vuković koji je, ako verujemo prevodiocu Jovana Duke, sa svojom vojskom žurno pobegao u Bosnu čim se razneo glas da je izdao vojvoda Dragoslav Pribišić. Da teorija zavere bude potpuna u Bosni, u selu Brankoviću ( na polovini puta izmedju Višegrada i Rogatice ) živi poturička porodica begova Brankovića. To su potomci ovog kneza Vuka Brankovića koji se 1454. pominje sa ostalim vlastelama vojvode Petra i kneza Nikole, sinova vojvode Radoslava Pavlovića...
Sveopšti haos...
A bosanski Vuk Branković je 1463. pustio Turke bez borbe...Još i zamena ličnosti...:Neki misle da je na čestita pleća Vuka Brankovića pala i krivica Vuka Lazarevića koji je zaista velika zla s Turcima naneo svojoj otadžbini a zavrišio je u Plovdivu gde i na ovaj naš heroj Vuk Branković.
Tako ovu najveću papazjaniju pravdaju istoričari, a ja ovo viševekovno opanjkavanje vidim sasvim drugačije. Mislim da uprkos svemu uzroke loše imidža Vuka Brankovića u Srba treba tražiti u neverovatnom marketingu Jefimije i mužestvene Milice. Jer to je nešto što naši političari ne shvataju kada prave svoje smešne kampanje. Ne odlučuje se danas ko će da čuči u parlamentu i jede kokice, a ko da čuntri na Dedinju ili Hadu već šta će mučena deca za hiljadu godina dobiti kao čip-imprint iz ovog vremena.
Ko jebio gud a ko bed gaj.
Na kraju možda to i nije važno, nikad nije kasno za rehabilitaciju, a Vuk Branković će biti super star 21. veka.
Suprotno dezinformacijama o Vukovom izdajstvu na Kosovu, petnaesti i šesnaesti vek vrvi od priča o tome kako su Lazarevići uništili i izdali Brankoviće.
Ovo je vrlo, mislim čak suštinski indikativna vest, nažalost, uopštena! Koje su to priče i čije?
Zašto i kako Jefimija? Otkud njen toliki uticaj na Milicu i događaje?
Za mene nova vest: Vuk Branković iz Bosne i zamena ličnosti!!!
Inače, lepo postavljen problem, prilično jasno ishodište i na izuzetno zanimljiv način saopšteno.
vujadin
17.04.2007., 00:18
Према свему што се до сада писало о Бранковићима, произлази да су криво оптужени за изтдају. Зашто је Вук напустио бој са 10 хиљада тешке коњице и оклопника и са 20 хиљада пешадије. Јасно је да је Вук имао договор са Јакубом, против Лазара Мурата и Бајазита, Али су Милош Обилић и Бајазит то пореметили, тако што Милош убија Мурата а Бајазит убија Јакуба, и Лазар је био латерална жртва, Кад је то видео Вук он је напустио бој јер је знао да се не може супроставити Бајазиту, с тим више што је и један део Босанаца прешао Бајазиту. Е па сада ако то није издаја онда треба наћи неки други израз за такав Вуков поступак.
Hm, misliš ''kolateralna''?
vujadin
17.04.2007., 00:50
Не знам, шта је латерално а шта колатерално?
Hm, jedno je ''usputno, sporedno, sa strane'' a drugo je ''bočno, sa strane''
Ovo je vrlo, mislim čak suštinski indikativna vest, nažalost, uopštena! Koje su to priče i čije?
Zašto i kako Jefimija? Otkud njen toliki uticaj na Milicu i događaje?
Za mene nova vest: Vuk Branković iz Bosne i zamena ličnosti!!!
Inače, lepo postavljen problem, prilično jasno ishodište i na izuzetno zanimljiv način saopšteno.
Jesi li ti čitao onaj njen čuveni Zapis?
*+*+*+*+*
17.04.2007., 02:34
http://forum.krstarica.com/showthread.php?t=120181
Jesi li ti čitao onaj njen čuveni Zapis?
To što Jefimija na početku svog "zapisa" koji je ustvari molitva, vezom beleži – "od nečistih usana, od mrskoga srca, od nečistog jezika, od duše nečiste, primi molenje moje, o Hriste moj, o ne odurni mene rabu tvoju, ni jarošću tvojom Vladiko, ne obliči mene u času ishoda mojega..." – uopšte nije nikakav pouzdan dokaz da je ona grešna zato što je učestvovala u uništavanju Vuka Brankovića, iako je "bila beskrajno ljubomorna na Vukove dobre odnose sa Hilandarcima i pokušavala je da kako tako izdejstvuje Milici dominaciju u zoni gde nije imala ni uticaja ni prijatelja".
To može da se tretira jedino kao svojevrsna spisateqska špekulacija, pogotovo kada se uzme njeno poređenje sa Desankom... Ovoj mojoj tvrdnji ide u prilog i dodatno Isidorino objašnjenje:
"Da li je ovo samo konvencija samoosudjivanja i skromnosti u molitvi ili iza toga stoji Jefimijina istinska zagledanost u svoju dušu. Da li je bila toako slatkorečiva zbog svog literarnog dara, religioznog žara ili prosto konvencionalna za vek u kom se nalazi. Ili iza toga ima nešto više, želja da se zaista oproste počinjeni gresi, sramota zbog okretanja majke protiv kćeri i zeta."
Sve ili do ili? A kod svakog monaha i monahinje koji je nešto zapisao imaš skoro istovetne molitvene pasaže.
Uostalom, čemu toliko zamaranje i tolika opčinjenost Isidorinim pisanjem... Reč je o književnosti...
Ona samo pomenu Orbinija, a već sam rekao da je kod njega ključ problema. Kod njega i kod Vatikana – unija!
Moram privremeno da revidiram svoj stav...
U vezi sa Jefimijom, ni većeg slučaja, ni lepše vajde – naiđoh u jednom lokalnom časopisu na njenu biografiju, koju je napisao opet jedan lokalni istoričar.
On je stavlja u direktno potomstvo kralja Dragutina. Zaključio je nekako i da je rođena sestra Dimitrija, tj. Miloša Obilića...
E, sad, da li ga je Orbini odvukao na tu stranu (dvoboj Vuka i Miloša, zbog svađe Mare i Vukosave...), videćemo... Ja imam rezerve prema ovom piscu zato što ga odlično poznajem i znam kojom se metodologijom služi, a i zbog toga što se zaleteo među autohtoniste.
Ko bi ga znao... Ima oko 40 jedinica u korišćenim izvorima... Videćemo ovih dana kad taj njegov spis sredim i "okačim".
U svakom slučaju, sva je prilika da si ti, Bi, u pravu sa svojim pretpostavkama.
*+*+*+*+*
17.04.2007., 18:24
http://forum.krstarica.com/showthread.php?t=120181
Vule opet digao temu.....Super....
To što Jefimija na početku svog "zapisa" koji je ustvari molitva, vezom beleži – "od nečistih usana, od mrskoga srca, od nečistog jezika, od duše nečiste, primi molenje moje, o Hriste moj, o ne odurni mene rabu tvoju, ni jarošću tvojom Vladiko, ne obliči mene u času ishoda mojega..." – uopšte nije nikakav pouzdan dokaz da je ona grešna zato što je učestvovala u uništavanju Vuka Brankovića, iako je "bila beskrajno ljubomorna na Vukove dobre odnose sa Hilandarcima i pokušavala je da kako tako izdejstvuje Milici dominaciju u zoni gde nije imala ni uticaja ni prijatelja".
To može da se tretira jedino kao svojevrsna spisateqska špekulacija, pogotovo kada se uzme njeno poređenje sa Desankom... Ovoj mojoj tvrdnji ide u prilog i dodatno Isidorino objašnjenje:
"Da li je ovo samo konvencija samoosudjivanja i skromnosti u molitvi ili iza toga stoji Jefimijina istinska zagledanost u svoju dušu. Da li je bila toako slatkorečiva zbog svog literarnog dara, religioznog žara ili prosto konvencionalna za vek u kom se nalazi. Ili iza toga ima nešto više, želja da se zaista oproste počinjeni gresi, sramota zbog okretanja majke protiv kćeri i zeta."
Sve ili do ili? A kod svakog monaha i monahinje koji je nešto zapisao imaš skoro istovetne molitvene pasaže.
Uostalom, čemu toliko zamaranje i tolika opčinjenost Isidorinim pisanjem... Reč je o književnosti...
Ona samo pomenu Orbinija, a već sam rekao da je kod njega ključ problema. Kod njega i kod Vatikana – unija!
Ne, nećemo analizirati Zapis pod uticajem Isidoronog teksta. Neka njen tekst bude samo podatak da još neko sumnja u Jefimiju.
Okrenimo se samom Zapisu. Ne gledajmo njegov početak, ili kraj. Uzmimo ceo Zapis u obzir. Svaku reč. Ako ga sagledaš tako, ova žena je teške grehe počinila. A, ako posle čitanja Zapisa, baciš pogled na njen život, jasno se vidi da je pokušavala sa Milicom na sve načine da ispravi svoje grehe.Ili, njihove grehe? Kad je videla da je sve bezuspešno, otišla je u manastir i napisala ovo, ili izvezla. Što god mi govorili o Zapisu ,ne smemo zanemariti činjenicu da je isti namenjen Hilandaru, a da se ne nalazi tamo ! Odnosno, ni pod jednim krovom naše bogomolje. Svi drugi Jefimijini pokloni krase Hilandar samo Zapis se nalazi u Muzeju SPC-a ! Ovo dovoljno govori da njemu, zbog nečega, nije mesto u crkvi. Jel tako?
Podatak da je kneginja Milica zidala za životu crkvu u kojoj će biti sahranjena pored svog ljubljenog Laze, a da se nije sahranila tamo, je još jedan dobar pokazatelj. Ni pored njega mrtvog očigledno nije smela da legne, jer ga je izneverila.
Njih dve šta su petljale, petljale su, i zbog toga su i zajedno sahranjene i ostoj crkvi.
Manimo se rodbinskih veza sa izmišljenim Obilićem.
"Od svetog Ilije, sunce sve milije"
SVETA PREPODOBNOMUČENICA PARASKEVA
"Paraskve je grčka reč, koja na srpskom jeziku znači Petak ili Petka.
Narod ju je verovatno nazvao "Trnova" stoga što od dana kada se slavi počinje da trne svetoilijska vrućina ( ?), tj. da se gasi i smanjuje. Ovo nije naša Paraskeva,srpskoga roda,kojoj se spomen daje 27. oktobra ( 14. oktobra )
Ova Paraskve bila je iz okoline Rima. Još od detinjstva bila je dobra hrišćanska, a po smrti svojih roditelja, svo imanje koje je nasledila podelila je sirotinji, a ona se zamonašila. Propovedala je hrišćansku veru i mnoge je ljude obratila na Hristov put. Zbog toga je car Antonije pokušao da nagovori da se odrekne svoje vere,što ona nije učinila. Potom su joj na glavu natakli usijani šlem od tuča i žegli ključalom smolom, što je ona sve izdržala.
Pošto ju je car pustio na slobodu, Paraskve je nastavila sa propovedanjem svoje vere od grada do grada. Drugi put je opet uhvatiše i staviše u jednu pećinu sa velikom zmijom nadajući se da će je zmija umoriti, no na čudesan način Paraskeva je nemam učinila bezopasnom, pa pošto je izašla na slobodu nastavila je sa svojom misijom.
Konačno, kada je treći put bila uhvaćena i pošto se nije odrekla hrišćanstva po naredbi starešine Tarasije odsekoše joj glavu.
Spomen joj se daje 8. avgusta ( 26.jula )
Na ikoni se može predstaviti u ženskom monaškom odelu sa krstom i mučeničkim simbolom, mirtinom grančicom u ruci.
Na Trnovu Petku se ne prede, ne mesi hleb, ne pere rublje i ne iznosi pepeo iz kuće da ne bi "trnela snaga" ( telo)
PREPODOBNA MATI PARASKEVA
- SVETA PETKA -
Sveta Paraskeva, sa grčkim imenom Paraskeva, rodila se u selu Epivatu, u jedanaestom veku, nedaleko od grada Kalikrata u srpskoj zemlji,, pa se predpostavlja da je bila Srpkinja. Roditelji su joj bili hrišćani, prosti ljudi srednjeg imovinskog stanja. Njen brat je bio Jeftimije, docnije episkop.
Kada su joj roditelji umrli, napustila je imanje, otadžbinu i srodnike, odrekla se burnog života, prezrela sve ljudske sujete i otišla daleko u pustinju posvetivši se molitvi i službi Bogu.
Mnoge godine je provela u pustinji, u postu i molitvi, u usamljeničkom životu. Već pod starost, legenda kaže da joj se u snu javio andjeo koji joj reče da napusti pustinju i vrati se u otadžbinu da tamo provede zadnje dane svog života. Ona posluša ovu zapovest i podje svom negdašnjem domu, a usput je svratila u Carigrad i posetila crkvu svete Sofije.
Došla je u svoje rodno mesto Epivat i tamo proživela,kratko,do smrti. Njeno telo je prvo bilo sahranjeno na groblju,medjutim nekim od hrišćana iz tog mesta bilo je stalo da se Paraskeva dostojnije sahrani, pa su joj telo iskopali iz groba, legenda kaže, neraspadnuto, jpa su ga preneliu epivatsku crkvu. Na njenom grobu su se počela dogadjati razna čuda, a mnogi bolesnici su pohodili njen grob tražeći pomoć za njihovu bolest.
Bugarski car Asen je 1238.g. oteo mošti Paraskevine i odneo ih u svoju prestonicu Trnovo. Kad su Turci osvojili bugarsko i srpsko carstvo, sultan Selim je naredio da se Paraskevine mošti prenesu u njegovu prestonicu, gde ih je držao na svom dvoru, a zatim ih poklonio carigradskoj patrijaršiji. Kažu da je carica Milica, žena kneza Lazara, molila tadašnjeg sultana ( ?) da joj dozvoli da prenese Paraskevine mošti u Srbiju, s obzirom da je ona bila Srpkinja i srpska svetiteljka. Njene mošti su ležale u kapeli na Kalemegdanu ispod crkve Ružice. Konačno, 1641.g. carigradski patrijarh Partenije poklonio je ove mošti moldavskom knezu, koji ih je preneo u Jaš i položio u crkvi Sveta Tri jerarha.
Spomen svetoj Petki drži se 27. oktobra ( 14. oktobra ) na dan njene smrti.
Sveta Petka na ikoni predstavlja se u monaškom odelu, držeći u ruci časni krst.
Inače svetu Petku najviše proslavljaju pravoslavni hrišćani u Dalmaciji i Istočnoj Srbiji.
Za ovaj dan sprema se u narodu kolač i lomi za zdravlje stoke.
Crkvište kod Lapljeg Sela, na Kosovu,posvećeno svetoj Petki Paraskevi, posećuju nerotkinje da bi ostale trudne.
Sveta Petka je kod Slovena poštovana kao zaštitnica ženskih poslova, pa je toga dana bilo strogo zabranjeno presti i tkati.
Petkovača je prva opšta jesenja slava u Lužnici i Nišavi."
"Srpske slave", Litera, Bgd. 1988. B.Grubačić/M.Tomić
*+*+*+*+*
17.04.2007., 21:40
Na onoj temi o zapisu malo smo analizirali pesmu Milana Rakića, Jefimija...Šta kažete o tekstu ove pesme:
Jefimija
Uz staro platno i staro vino
i stara pesma ide
na drevnoj slici, ženu i ružu
još samo oči pijane vide
ti više nisi ovdje da traješ
i točis blago sa usana svojih
ti više nikom nista ne dajes
a nemas ni kome, jer nema njih.
Jefimija, sama si ti....
Junaci s mačem, brkati i strašni
nježno su ljubili tvoje skute
i dalje nijemo na slici traješ
a rdja jede mačeve ljute
I nisi više ovdje da tiho
mladiću nekom blagoslov ti predaš
I samo s ružom na grudima svojim
nijemo i tužno, neprestano gledaš
Jefimija, sama si ti...
tekst: Dženan Salković (pevaju: "Lutajuća srca")
I ovde se kroz stihove "ti više nikom nista ne dajes a nemas ni kome, jer nema njih." misli na poginulog muža i sina. Opet je ona gud grl, što bi rekla Isidora.
Čudime da je ostalo nezapažen ovaj deo teksta:
"U stilu Umberta Eka moram da kažem da je vrlo sumnjiva nagla smrt patrijarha Spiridona dva meseca posle Kosovske bitke kao i pitanje ko je stajao iza Jefrema koji ga je zamenio do izbora nove ličnosti. No tu smo već u možda najzabranjenijoj zoni kopanja, u crkvenim tajnama i misterijama. Crkva je posle Danilovog izbora za patrijarha ovenčala kneza Lazara svetiteljskim oreolom."
*+*+*+*+*
18.04.2007., 04:34
E to sam malopre hteo da komentarišem i još nešto, al beše error, i sad ne mogu da se setim...:roll: Moram opet da čitam da vidim šta beše...:roll:
E to sam malopre hteo da komentarišem i još nešto, al beše error, i sad ne mogu da se setim...:roll: Moram opet da čitam da vidim šta beše...:roll:
:lol: :lol: :lol:......:wink:
*+*+*+*+*
18.04.2007., 04:43
:lol: :lol: :lol:......:wink:
Samo se ti smej....još malo pa ću papir i olovku da turim pored kompa i da zapisujem sve što mi padne na pamet za slučaj da se pojavi error....:evil:
Samo se ti smej....još malo pa ću papir i olovku da turim pored kompa i da zapisujem sve što mi padne na pamet za slučaj da se pojavi error....:evil:
:lol::lol::lol:...smejem se ja i sebi kako sam počela sve brže i brže da kucam zbog erora.pa, pola zaboravim šta sam htela....:lol:
*+*+*+*+*
18.04.2007., 04:49
:lol::lol::lol:...smejem se ja i sebi kako sam počela sve brže i brže da kucam zbog erora.pa, pola zaboravim šta sam htela....:lol:
mazohizam je......:lol: :lol: :lol:
Eto cika sad ustao pijucka kaficu i razmislja o Milici i njenom stavu prema Brankovicima, jedno mi se mota po glavi: Kult Sina. Normalno sin ostaje u kuci /tada/ on je uzdanica naslednik koji ce nas hraniti i sahraniti, Sa cerkom su zdravi odnosi ali ako zet zastrani nek se nosi u... I normalno da je Milica bila uz sina a protiv zeta koji je tezio da u toj guzvi bude ispred njenog sina. Znaci ona se borila za svog sina. Zanemario sam sta je tada bilo korisno za Srbiju, narod itd. Dok sin ne odraste ona se borila za sebe da se odrzi na vrhu kako bi kasnije vlast i nasledstvo ostavila sinu. Instikt i borba majke. Ne secam se da je u mnogo slucajeva otac ili majka bili uz zeta a protiv sina.
Pozdrav !
Eto cika sad ustao pijucka kaficu i razmislja o Milici i njenom stavu prema Brankovicima, jedno mi se mota po glavi: Kult Sina...
... Zanemario sam sta je tada bilo korisno za Srbiju, narod itd. Dok sin ne odraste ona se borila za sebe da se odrzi na vrhu kako bi kasnije vlast i nasledstvo ostavila sinu. Instikt i borba majke.
Baš ti je inspirativno pijuckanje kafe... Bi će da se oduševi. Na njenim si pozicijama.
Vidi gde ćeš Jefimiju da udeneš u ovaj Kult Sina. Ali, kad ponovo ustaješ, ne menjaj nogu niti kasnije kafu. :lol: ;-)
*+*+*+*+*
19.04.2007., 15:44
Baš ti je inspirativno pijuckanje kafe... Bi će da se oduševi. Na njenim si pozicijama.
Vidi gde ćeš Jefimiju da udeneš u ovaj Kult Sina. Ali, kad ponovo ustaješ, ne menjaj nogu niti kasnije kafu. :lol: ;-)
:lol: :lol: :lol:..............................:lol:
Baš ti je inspirativno pijuckanje kafe... Bi će da se oduševi. Na njenim si pozicijama.
Vidi gde ćeš Jefimiju da udeneš u ovaj Kult Sina. Ali, kad ponovo ustaješ, ne menjaj nogu niti kasnije kafu. :lol: ;-)
hihihihihihihihihihihiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii iiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii....... ............:lol: :lol: :lol:
........ Odi Ljupče da te ljubnem.........:wink:.........
Ko koga u ovoj guzvi ???
Kazite da se i ja smejem, samo mi nemojte reci da je Milica bila slavoljubiva- To znam.
Ko koga u ovoj guzvi ???
Kazite da se i ja smejem, samo mi nemojte reci da je Milica bila slavoljubiva- To znam.
:lol: :lol: :lol:............Ma, jok. Samo je bila - vlastoljubiva..:wink:
:lol: :lol: :lol:............Ma, jok. Samo je bila - vlastoljubiva..:wink:
Aha, monahinja + velikoshimnica, pa vlastoljubiva...
Ajde, bre, Bi, baš pretera... Nego nisi nastavila svoju priču o Svetoj Petki!
Je l to, možda priprema publike za ono kad je išla da traži mošti svetiteljkine od Bajazita?
*+*+*+*+*
20.04.2007., 01:20
Aha, monahinja + velikoshimnica, pa vlastoljubiva...
Ajde, bre, Bi, baš pretera... Nego nisi nastavila svoju priču o Svetoj Petki!
Ne preteruje Bi uopšte....Misliš da je to merilo što je monahinja + velikoshimnica? Ma kakvi...Pa pogledaj malo ko je sve monah bio, pa svetac....Sve sami monasi (kasnije + sveci) postadoše par dana pred smrt....Kad dodje Bog po svoje tad se sete da se zamonaše, a do tada da Bog sačuva...:roll:
Ne preteruje Bi uopšte....
Znam da ne preteruje... I znam da to nije nikakvo merilo... Zna, i za prvovenčanog kralja, za kojeg se još uvek raspravlja da li ga je brat zatekao mrtvog, pa ga povratio, ili na samrti...
Hteo sam samo Bi da oraspoložim da nastavi priču o Sv. Petki, jer je ovako postavljena off topic.
*+*+*+*+*
20.04.2007., 02:01
Nije ni ovako off topic, ali dobro, i to treba da se razmotri....I to mi nešto sumnjiva rabota....:roll:
E da i još nešto je zanimljivo, to sam hteo da prokomentarišem kad me error pomuti, setio sam se........tiče se Jefimije....Grešnica ili ne? Ako je ona zaista takva čista duša kakvom je predstavljaju, takodje monahinja + velikoshimnica, nije li malo čudno što nije kanonizovana...???
*+*+*+*+*
20.04.2007., 02:02
Evo ko je od žena kanonizovan:
1. Ana (žena Stefana Nemanje) – Prepodobna Anastasija (22.jun/5.jul)
2. Jelena Anžujska (30.okt./12.nov.)
3. Angelina Branković – Mati Angelina (30. jul/2 avgust i 10/23. decembar).
4. Ana (Neda) Šišman (tetka cara Dušana) – Prepodobna Jelena Dečanska (21.maj/3.jun)
5. Kneginja Milica – Jevgenija/Jefrosinija (19.jul/1.avgust)
Dakle, ako zanemarimo sumnje koje se tiču Jefimije, i gledamo samo ono kako je danas predstavljaju, i pogledamo ovaj spisak, kanonizovani su i neki koji su se (zvanično) daleko manje od Jefimije posvetili crkvi....Oma tu nešto ne štima....Ma nije Isidora luda...