Iz zbirke pjesama - Tragom slutnji mojih - autor Radule Rakočević

[anderba]

PISMO IZ NIKŠIĆA

Nikšićem sniježi. Decembarsko doba
Koračam polako, osjećam se jadno
Studen bije, ko iz otvorenog groba
Prigrnem se tugom, i opet mi hladno

Zagledam lica umorna od zime
I poneki šal, tek, vrijeme grdoba
Slutim, da ću, zaboravit jedno ime
Nikšićem sniježi. Decembarsko doba

Koraci mi tromi, veče tek što nije
Kuda, unakažen, ove puste noći
Kad te prokletog i život ispije
Stvarno, gdje moje srce, noćas da zanoći

Pokoji prolaznik. Ni da se okrene
Neki ženski osmjeh, makar, da me mine
Samo tuga neka, umornog me prene
Ko prastari eho iz puste davnine

Razmišljam o svemu, eto, i o tebi
Šta to od svega, tebi nijesam dao
Znam, samo me ptice prevarile ne bi
Nikšićem sniježi. I mrak, vec je pao...



JEDNA VEČERNJA

Veče je bilo, otužno i bolno
Kišilo je svu noć, tako, iznenada
Kao duša moja, kada se preda žalno
Čudesima tamnim, ponad moga grada

Čudno kolo igra u našim pričama
S usana nam toči krv, med i mlijeko
Igra ludo teče, a nas opet nema
Ko da nas otrže, iz prikrajka neko

Pa se svu noć ceri, bijesno likuje
Kezi se i plazi svoj jezik gubavi
Iz usta mu nemilosna vatra bljuje
I srca naša iz potaje davi

A mi ludo nevini, s očima ispraznim
Tražismo izlaz naše vječne tame
Znajući, živjesmo, užasima tamnim
Napokon, Gospo, ljubavi, ne daj me...

Opet gradom kiši, ulice su puste
Moje oči tužne, ko zna, šta to kriju
Ko zna, šta to hoće, krikom da zauste
Veče grešno pada, kiše jače liju...



OPET VEČERNJA S JUGA

Znaš, kad noću, oci ti zasjene
Probude me zraci od tvoje nevolje
Ni tuge, ni bola, ni tebe, ni mene
I ničeg nema, a rane, bole li bole

A noć putuje i sna sobom nema
Odkud te poznajem po kriku i jauku
Ljepoto moja, duša siromašna
Poznaće tebe po prečistom zvuku

A što, u zvuku tome ne budeš ti
Nego čudna žena, izvan srca moga
Pomoli se Bogu il` Boga zausti
Grešno dijete, Krsta ti Časnoga

Da l sam ja to grešan il neko grešniji
Umoran sam Gospode, reci mi istinu
Da l sam ja to drag il neko miliji
Otrže me pusto, u noć nigdinu...

Opet veče pada, nemirno je more
Mojom sudbom teškom, keze se i smiju
Ljubavi umiru, rane opet bole
Tuga je nad gradom, kiše gorko liju...



JUTARNJI SONET

U jutru jednom, izasla si kradom
Dok sitna kiša, sitno provijaše
Nijesi znala, lutao sam gradom
Ne idi tamo, eho moj te zvaše

A jos mutna zora ni granula nije
Ne vidjeh ni stazu kud te odvedoše
Da l tuga, da l zebnja, kletva li je
Pendžeri tvoji, pusti ostadoše

I, ostah sam. Po ulicama pustim
Ko siroče da gazim, bez cilja i dna
Il ranjeno srce, svoje da napustim

Vremena su ova, oskudna i bijedna
Odavno te nema. Da te ožalostim
Odavno i hoću. Ali nema mene, ali
nema dna...



PISMO NOĆI OVE

I noćas, otužno pišem tebi
Čudiš se zašto tvoje čežnje diram
Kiša nema više i znam, da nikad ne bi
Pokisla misao moja koju tebi ne dam

Tvoja je i bila. Vidiš, tugo moja
Kad more zašumi a ti budeš žena
Moja će misao biti poražena
A ti ćeš opet biti žena, čija žena...

Noćas prosto slutim, čak i mene nema
Prijatelji moji davno me izdali
Tebe davno nema, a ljutiš se, a koprena
Vezala te gorko ko stari vandali

Ja samotno ćutim, čekam noć još jednu
Da u njoj zatužim krikom čudnog bola
Vjekovno sam volio samo ženu bijednu
A zašto iz sna, iz cežnje iz prebola



PONOĆNI INTERMECO - gospođici F.

Kad si sama išla, da mi kupiš hljeba
Zavoljeh te u noći bistroga nemira
Ćutim, dok zalogaj samo tebe treba
Ja, gladan, i tebe, i hljeba, premila

Idi bestraga, ti, umorna moja
Čemu ti skuti, kome pokoj daju
Ja nečisto noćas, izvan nespokoja
Krećem pustom stazom mom nemilom kraju.

I ne luduj mila, nekrštena moja
I moj život časni hodom svojim ide
Pobogu, djevojče, kud je ludost tvoja
Zar ne vidiš moje, tužno stradanije...

Vjeruj mi noćas, poslije svega
Ljubovno te kunem, slavjanski bolujem
Ja uistinu ne znam, zašto, i zbog čega
Noćas opet moram, krikom da te zovem

Gdje si, do zla boga, u ovoj pustoj noći
Čekam, znajući ko zna kad ćeš doći
Ej, dragano moje, moj život će proći
Kunem ti se, da moram otići, ja moram otići...

[anderba]

ELEGIJA SNA

Ne idi iz sna, iz ovog pakla
Na dugoj dolini moje nesanice
Svići ćeš u času, kad te bude takla
Vrela kap, mog ludila i groznice

Ne idi iz sna, baš sad sanjam more
Znaš, ono naše, crno daleko
Po njemu neke tamne slutnje gore
I vrisak potonji, ko da plamti neko

Ja poznam taj zov, iz straha, da moliš
Ja znam, po moru da ti taj plam si
Ne idi iz sna, ostani da sagoriš
Ti divno prokleta, kao moja da si

No, sve je san, zato ne idi
U drugom snu biće potop neki
Ako te voda ponese, bliže priđi
Mom buđenju hladnom u osvit daleki

Ne idi iz sna, moje pustahije
Tu, sve se zbiva, i ljubavi mru
Na nekim grobljima, mnogo je žalije
Zato, dođi, umri i ostani tu...




SONET U MAGLI

Magla je, Svu noć i dan cio
Ta crna masa noćas neka je
Kud sam se u beskraj moj to skrio
Neko jutrom tamno hodi, tamo je

Zima je. Svu jesen i kasno jesenje
A ovu noć hladno i kad magla je
Ni druga za mračno pijenje
Ni nje, a negdje, živa je

Kroz maglu žubor, tajni glasovi
I tihe slutnje kao darovi
Kao da neko tužno me oslovi

Ko tajnih ljudi čudni zborovi
Zar ti si ta slutnja što mi govori
Da sva nam žudnja maglom izgori...




POSLIJE SVEGA

Poslije čudne bure, padaju li noći
Ni žal, ni bol, mora ne imaju
Rijeci samnoj, ja ću opet doći
Budimo skupa na tom izdisaju

Poslije oluja, sviću li opet zore
Gromoglasno veče u našem nemiru
Nedajmo strasti naše da izgore
Kao suša žitna, ljetom, u obilju

Poslije svega, ima li nadanja
Da se jutrom nekim skupa sahranimo
Kad sunce skoči zorom u razdanja
Poslije svega, mirno da usnimo...




SLUTNJA

A što ako te noćas isprose
Ljudi neznani, pa odeš s njima
Pod ovom noći ljute sablje nose
Ljute, muške, žudnje u grudima

A što pa te ne vidim više
A krv me tvoja negdje priziva
Hoću li imati krika za tiše
Slutnje, što mi ih bolest kaziva

A što nestanak tvoj ako zavolim
Pa poludim od želje hude
U čijoj krvi sve to da prebolim

A što ako si mrtva, pa te ne bude
Rođenim našim javorovima golim
A što ako mi zore krikom zarude...




MUSLIMANSKA RAPSODIJA

Kažeš polumjesec, tvoju dušu ište
Pa, neka ti bude nesrećnice moja
Ja znam da nijesi bila na bojište
Da slovenska tuga, ipak nije tvoja

Sjećaš li se, tvoje divne sestre
U jutru krvavom, na pustom Kosovu
Zaista nijesam tvoje vjere nesrećne
I zašto ne shvatiš tugu ovu, tugu ovu...

Zove te ona, nekrštena moja
Zar nebi vrištala zbog mojega bola
Ili bi mi, ko zna, u jutru nespokoja
Krvavi mač u srce zabola

A polje pusto, i nigdje mu kraja
I gavrani crni, još uvijek gladni
Godinama tako, daragaja maja
Pustim poljem plačem, ko sirak nedužni

Prečiste sam vjere i prečistog roda
Kunem ti se noćas, čežnjom sa Karpata
Ja sad neznam tačno, kojeg to bi goda
Kad te ljubav moja, pravoslavna takla...

"U čije ime noćas da zaplačem
Čežnjom vjekovnom sa polja Kosova
Slavjanskom tugom, noćas ću da kažem
Prokleta bila zemlja ova, zemlja ova..."

I to mi reče, jedno kasno veče
Noći surove, tako mi Boga
Muslimanka, koja, grešno me zateče
U prečistoj misli, Krsta mi Časnoga...




POSLEDNJA PJESMA

Il te volim, il to noć nanosi
Il te grlim, il to smrt me ište
Zavoljeh te, pa me noć isprosi
Zagrlih te, zagrlih grlište

Il to pjevam, ili duša vrišti
Ili hodam, crna zemlja kleta
Ne zapjevah, no vid mi izvadi
Crni gavran promašenog ljeta

Nevjera mi sinoć crn đerdan isplete
Ptice vrane krvavim gnijezdom
Il to tuga ruse kose splete
Za đerdanom, i tako redom, i tako redom...

Ljubovni odnekud stigoše jasmini
Sve nemire noćne jedna tuga prođe
Mirisaše sinoć iznenada ružni
U mom listopadu, moje crne vođe

Il to kolo igra, il to majka tuži
Il to svati piju, il to vaj je vriska
Zaigraše kolovođe, i to majku ne rastuži
I sve se smiri i sve nesta...

Obljubiše suzu moju, dragu moju, nemilice
Ko mi pregrli kâd jesenji, prokletnici
Ko li mi te zagrli, ko li mi te rani, kamilice
Rano moja što zanese u toj tužbalici...